Otac Slobodan Lukić: Bogoslovlje kao mjesto zajedničarenja i susreta sa Bogom!

Ove riječi Evagrija Pontijskog na najbolji način izražavaju nerazdvojnost bogoslovlja i molitveno-podvižničkog opita. Zapravo, bogoslovlje jeste autentično i istinsko samo onda kada je podvižničko. Iz tog razloga bogoslov treba najprije da postane crkveni, liturgijsko-podvižnički čovjek, da postane bogovidac, jer jedino tada će njegovo bogoslovlje da bude autentično i istinsko svjedočenje o viđenome i doživljenome. Znamo da su samo trojica Svetih Otaca ponijeli naziv ”bogoslov”: Sveti Jovan, Sveti Grigorije i Sveti Simeon Novi.  To nam kazuje da to ”zvanje” ne može da ponese svako, već samo onaj ko je cio svoj um i srce predao Bogu.

Dakle, bogoslov je onaj koji se moli i čiji je život neprestano slovljenje i slavljenje Boga. Danas se, takođe, susrećemo s jednim poimanjem bogoslovlja koje isključuje pomenutu podvižničko-mistirijsku dimenziju. I tako se bogoslovom naziva isključivo onaj koji posjeduje diplomu teološkog fakulteta, pri čemu se zanemaruje suštinska razlika između akademskog bogoslovlja i bogoslovlja u gore pomenutom smislu. I što više diploma, pročitanih i objavljenih knjiga, to veći bogoslov.

U Žitijama Svetih imamo mnoštvo čudesnih primjera svetih ljudi koji su često bili  nepismeni ili sa ”nekoliko zima škole” kao npr. Sveti Siluan Atonski ali su oni cijelo svoje biće predali Bogu i tako se osvjedočili kao autentični bogoslovi i bogovidci. Ne čini, dakle, broj pročitanih knjiga i stečenih diploma jednog bogoslova nego prevashodno život po Bogu. Zato Sveti Grigorije Bogoslov kaže: ”Govoriti o Bogu je velika stvar, ali je još bolje očistiti se za Njega.” Slično kazuje i Sveti Dijador Fotički kada tvrdi da ”ništa nije bjednije od razuma koji bez i van Boga filosofira o božanskim stvarima.”

Na kraju krajeva, bogoslovlje može da se ispoljava na razne načine: kroz ikonopis, kroz crkveno pjesništvo, sakralnu arhitekturu. Bogoslovstvovati se može i ćutanjem. Sve ovo znači da bogolovlje ne ostaje na spoljašnjoj ravni, već prelazi u dubinu, u prostor najintimnijeg ličnog iskustva Boga. Jednostavnije rečeno: od riječi o Bogu, bogoslovlje prelazi u razgovor s Bogom. Tako da će i onaj koji je nepismen, koji nijednu knjigu nije pročitao, i pored ćutanja i neznanja ukoliko živi Božanskim životom, biti bogoslov. Govor o Bogu završava životom u Bogu.

Upravo tako. Bogoslovlje nije plod ljudskog umovanja, ono ima za svoje ishodište Crkvu kao mjesto zajedničarenja i susreta sa Bogom. I samo u Crkvi, u liturgijskoj tajni sjedinjenja sa Bogom bogoslovlje biva harizmatsko, prosvetljeno i osveštano. Izvan tog ambijenta, bogoslovlje prestaje da bude bogoslovlje i postaje ”brbljanje” (prema riječima Svetog Atanasija Velikog). Tako dolazimo do još jedne, suštinske dimenzije pravoslavnog bogoslovlja, a to je njegov sotiriološki karakter. Bogoslovlje, dakle, ima za cilj svjedočenje života u Bogu i kroz to svjedočenje otkrivanje beskrajnih mogućnosti čovjekovog uzrastanja u tajni Bogopoznanja.    Bogoslovlje, kao izraz Crkve jeste kriterijum rasaznavanja onoga što je istinito i jedino potrebno i što treba da bude predmet svjedočenja Crkve.

Odgovor na ovo je zapravo sadržan u Vašem prvom pitanju. Svako ko se moli, ko je uronio u Tajnu Crkve Božije, ko je susreo Hrista, i ko svjedoči i svojim životom izražava taj susret, taj je bogoslov. A to ne zavisi od stepena akademskog obrazovanja niti od bilo kakvih ”spoljašnjih” parametara, već isključivo od toga da li je Hristos postao temelj života i da li se u Njemu prepoznao cilj i ”mjera rasta”. Otkrivenje Božije, Njegovo javljanje čovjeku jeste polazište bogoslovlja. Dakle, čovjek odgovara na Božanski priziv i u tom odgovoru se začinje bogoslovlje, a krajnji cilj bogoslovlja, što je potvrđeno u istoriji svetootačke bogoslovske misli, jeste iskustveni put sjedinjenja sa Bogom.

Na jednom mjestu, prepodobni Justin Ćelijski kaže da je vjera podvig koji obuhvata svu ličnost čovjekovu, pa samim tim i razum čovjekov. Prema tome, vjera je ta koja dogmatske istine Jevanđelja pretvara u čovjekov život. Drugim riječima, blagodatni život u Crkvi postaje izvor blagodatnog poznanja vječnih dogmatskih istina. I kada ta istina postane suština i temelj čovjekovog života, onda se kroz nju postiže spasenje.

Dragi brate, hvala Vam na ovom pitanju. Dakle, bogoslovlje ima sotiriološki, spasonosni karakter. Budući da je nerazdvojno od litrugijsko-podvižničkog aspekta, ono nosi pečat ostvarene zajednice s Bogom. Temelj bogoslovlja je Ovaploćenje Logosa, tajna vječnog sjedinjenja Boga i čovjeka u Ličnosti Isusa Hrista. Naše slobodno prihvatanje da budemo pričasnici Tijela i Krvi Njegove znači da bivamo iscijeljeni, bivamo preobraženi, spaseni i oboženi. I otuda je bogoslovlje iscjeljiteljsko i spasonosno jedino ako za svoje ishodište ima Tajnu Hristovu. Hrišćanska vjera, dogmati i Jevanđelje imaju najdirektnije posljedice po naš život. Inače, sve to bi bilo obična propaganda. Zato je svetootački metod oduvijek bio povezanost Ortodoksije i Otropraksije: jedinstvo vjere i života, dogme i etosa (morala). Dogmati nisu prosto odredbe i formule, nego su prije svega tačno i precizno iskazano iskustvo spasenja i novog života u Hristu u Crkvi Njegovoj. Te Bogootkrivene istine koje su nam darovane u Hristu i Crkvi su spasonosne samo onda ako živimo po njima. Prema tome, prava vjera rađa pravi i istinski hrišćanski život. Naravno, u svemu tome je neophodna blagodat Božija, da bi te istine bile životvorne i spaosnosne. One lako mogu da se pretvore u sterilne i beživotne fraze ukoliko nisu postale istinski temelj našeg življenja.

Budući da je cilj našeg života sjedinjenje s Bogom, a ono se u ovom vijeku u predokušaju ali realno ostvaruje u Tajni Evharistije, onda je i bogoslovlje plod i izraz tog evharistijskog opita zajedničarenja. Prema tome, cjelokupan naš život i jeste slovljenje i slavljenje Boga. Svetootačko bogoslovlje – počev od apostolskih učenika, preko bogoslovlja Otaca epohe Vaseljenskih sabora, pa sve do palamitske bogoslovske sinteze – jasno nas uči da je Evharistija centralni događaj Crkve i polazište istinskog odnosa prema svijetu. Evharistija je mjesto preobražaja svijeta i čovjeka i mjesto susreta čovjeka sa Bogom iz kojeg zajedničarenja proističu svi blagodatni darovi, pa tako i dar bogoslovlja. Ovdje treba naglasiti da je bogoslovlje dar Božiji koji se čovjeku daje u mjeri čovjekovog očišćenja i sticanja blagodati Božije kroz vrlinski i svetotajinski-evharistijski život.

Svi darovi u Crkvi proishode od Isusa Hrista. Stoga, bilo koji vid našeg služenja u Crkvi – sveštenički, vjeroučiteljski, laički – ishodi iz Njegove Bogočovječanske Ličnosti. Zato je potrebno da se trudimo da taj dar umnožavamo, jer kao ljudi Crkve imamo veliku odgovornost, kako za nas same, tako i za svijet kojem treba da budemo ”so i svjetlost.” Zato svaki dan i svaki minut našeg život koristimo za rad na sebi, za pokajanje i borbu sa starim čovjekom u nama, da bismo tako ostajali i istrajavali na ”uskom putu” spasenja. Naročito je potrebno da shvatimo da imamo veliki blagoslov da budemo članovi Crkve, zajednice koja daruje besmrtnost i vječnost. Stoga se trudimo da opravdamo to Božije povjerenje i da budemo dostojni hrišćanskog imena koje nosimo.

Objavljeno u: januarsko-februarskom 372. broju Pravoslavnog misionara (str. 28-31.)

Izvor:Pravoslavni misionar / Riznica liturgijskog bogoslovlja i života

(navedeno prema sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske).