O. Darko Đogo za IN4S: Zamke „Đilasovog klatna“
1 min read
o. Darko Ristov Đogo
Temelje nije poljuljalo, jer nam je temelj svega Hristos Dobri Bogočovjek, ali nas je brzo lišila trojice stubova i ostavilo mlađe generacije da same na plećima nose dom naše svete Crkve. Na ličnom planu mnoge od nas je lišilo dvojice profesora, oslonaca, duhovnika, prijatelja a na simboličkom planu označilo je kraj jedne epohe gorostasnih ljudi, kraj jedne Renesanse Srpske Pravoslavne Crkve – ja se nadam, kraj samo prvog dijela te renesanse jer u likovima patrijarha Porfirija i vladike Joanikija mi imamo pokazatelj i zalog da se ta naša duhovna Renesansa, uz sve manjkavosti našeg narodnog i crkvenog života, ipak nastavlja, kazao je u intervjuu za IN4S, protojerej-stavrofor dr Darko R. Đogo, vanredni profesor PBF Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu, na pitanje našeg portala, da li su poljuljani temelji Srpske pravoslavne crkve, nakon što su nas napustili patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije i još nekoliko crkvenih velikodostojnika.
Bili ste učesnik veličastvenih litija za odbranu svetinja u Crnoj Gori. Iz današnje perspektive kad saberete sve utiske, da li smatrate da je narod svjestan pobjede SPC u Crnoj Gori ne samo za svetinje već i za cjelokupno pravoslavlje?
Jesam, imao sam tu sreću i blagoslov da se u Nikšiću, Podgorici, Pljevljima, Plužinama stopim sa onim njegoševskim i svetonikolajevskim „narodom“ kao sinonimom za Crkvu. Narodom koji jeste Crkva. Da li je narod toga svjestan? Rekao bih i da i ne. Sa jedne strane: teško je i inače biti svjestan božanskog. Litije su bile nešto što nije dolazilo samo iz nas, one nisu bile samo zbir svih nas pojednično, neki dogođeni kolektivitet. U njima se osjećao Duh Sveti, osjećali smo ne samo da svi mi sabrani jesmo Jedno već i da smo u tom jedinstvu bolji ljudi, bolji od sebe samoga. Sjećam se kada smo poslije svetosimenonovske litije na kojoj je bilo 100 000 ljudi u Podgorici prošetali gradom – našom litijskom putanjom niste mogli naći ni opuška, ni bačenog papirića. Dakle: dogodio se događaj koji nas je preobrazio. Toga ne možete biti svjesni. Sa druge strane, pitanje o svijesti bi se moglo postaviti i sa smismom „da li mislite da li je narod svjestan kakav je značaj onoga što se dogodilo kao simboličkog signala za Crnu Goru i Pravoslavlje?“ U tom slučaju bih morao da kažem da je moj utisak da je sam „narod“ kao politička zajednica svjesniji i željniji duha litija nego bilo čega što mu se poslije litija ponudilo. Željan je tog jedinstva koje podrazumijeva da su u litiji svi kao u jednom sveštenom stroju – bez kakofonije i sujete, bez ambicije i suvipka političke prakse i teorije. Mnogo šta poslije litija i izbora 30.8. ne samo da nije bilo u skladu sa političkim programima stranaka koje su tada pobjedile – mnogo šta nije bilo u skladu sa duhom litija. Ja, opet, vjerujem, baš zato što su litije bile prodor Duha Svetoga, prodor blagoslova svih srpskih svetitelja u naš ovovremeni život, ona Nebeska liturgija Svetog Vladike Nikolaja u svom velikom vhodu u naos voinstvujuće Srpske Pravoslavne Crkve da ni taj duh ni narodna očekivanja nikada neće sasvim prestati već su se malo pritajili da vide kakva će biti nova stvarnost. Ako ili kada krene bilo koja opasnost za ono što smo branili na litijama – za svetinje od kamena ali i za svetinju jedinstva naše Srpske Crkve – one su tu u nama i u Onome koji nas je na njih sabrao.
Ministar pravde u Vladi Crne Gore Vladimir Leposavić najavio je da će uskori biti potpisan temeljni ugovor države i SPC. Da li vjerujete da će ovim biti stavljena tačka na diskriminaciju SPC u Crnoj Gori?
Mislim da će se time za dugo vremena učiniti naročito teško ostvarivom bilo koja manipulacija poput one koju su predviđali danas više ne važeći članovi Zakona o slobodi vjeroispovjesti CG. Dakle, pozdravljam i radujem se tome danu. Ipak, mislim da se tačka neće staviti dokle god postoji politički interes bivšeg režima da od pravnog statusa SPC u CG pravi vruću identitetsku temu i tako homogenizuje svoje biračko tijelo i pokriva rezultate svoje vladavine od 1945 (ne znam zašto se neprekdino potencira je DPS vladao 30 godina kada je sasvim jasno da je DPS stranka kontinuiteta sa KPJ, od kontinuiteta kadrova do kontinuiteta identitetskih politika?). Vjerujem da će se i u budućnosti pojavljivati politički akteri koji će „braniti“ Ostrog od Tvrdoša i Pećke Patrijaršije, jedan dom Sv. Vasilija od drugog doma Sv. Vasilija. Kao i inače, to će raditi oni kojima ne smetaju njihovi stanovi na Vračaru i firme u Novom Sadu i Čačku da indukuju neki manijakalni osjećaj separatističke posebnosti i kod svojih političkih klijenata (ali i oponenata!) samo kada su u pitanju svetinje. Dosta toga će zavisiti i od dinamike političkog života u Crnoj Gori. Ako se prekine sa praksom trošenja energije unutar političkog bloka koji podržava Vladu, ako se otvore kanali komunikacije između Vlade i poslanika u Skupštini koji do skora, izgleda, uopšte nisu postojali već se sve u nedostatku komunikacije saopštavalo javno, ukoliko Vlada pokaže običnim građanima da politički klijentizam prema bivšem režimu ne samo da nije poželjan već je i kažnjiv – dosta toga će se promijeniti.
Klijentska masa koja svoje privilegije na netkom kvazi-etičkom planu pravda najnižim oblicima regional-šovinizma koji polako postaje nacional-šovinizam polako će se topiti pa će manipulativni prostor za igranje svetinjama biti nedovoljan da se nešto više promjeni.
Za veoma kratak period napustili su nas patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije i još nekoliko crkvenih velikodostojnika. Koliko je i da li je to poljuljalo stabilne temelje SPC?
Temelje nije poljuljalo, jer nam je temelj svega Hristos Dobri Bogočovjek, ali nas je brzo lišila trojice stubova i ostavilo mlađe generacije da same na plećima nose dom naše svete Crkve. Na ličnom planu mnoge od nas je lišilo dvojice profesora, oslonaca, duhovnika, prijatelja a na simboličkom planu označilo je kraj jedne epohe gorostasnih ljudi, kraj jedne Renesanse Srpske Pravoslavne Crkve – ja se nadam, kraj samo prvog dijela te renesanse jer u likovima patrijarha Porfirija i vladike Joanikija mi imamo pokazatelj i zalog da se ta naša duhovna Renesansa, uz sve manjkavosti našeg narodnog i crkvenog živpta, ipak nastavlja. Pitaju me ljudi često: „pa, oče, zar je moralo baš ovako? Zar ih niste mogli negdje skloniti, dok ne prođe ova pošast?“ Kao da ne znaju naše starine čestite – ko bi ih mogao skloniti i kako? Pišem ovih dana jedan rad o tome kako je Biserika, zvanički glasnik Rumunske Pravoslavne Crkve pisao o našim stradanjima 1941-1942. Zanimljivo, ali i tužno: u tim informacijama provejava jedna čudnovata distanca od našeg stradanja. Osinivanje HPC od strane „poglavnika“ se pozdravlja i konstatuje se da je „trebalo i ranije da se osnuje, jer bi se tako spasili životi mnogih ubijenih samo zato što su pravoslavni“ (što je takođe netačno: ljudi su ubijeni jer su Srbi, Grci, Rumuni pa čak i Rusi nisu smetali Paveliću). Rumuni su narod koji mnogo volim i koji nam je po mnogo čemu sličan (mada ih mi često preziremo, sasvim bez razloga), ali narod koji uglavnom ima jednu distancu od života, koji je u stanju da sagne glavu da je sablja ne posječe, da se skloni i od sebe i od drugoga. Mi nismo. Nije to ni dobro, ponekad, ali je tako.
Prije par nedelja izbori u Nikšiću su okončani, a partija koja je pokrenula priču oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti još jednom je poražena. U kampanji DPS više puta su isticali da se „Crkva ponovo umiješala u izborni proces“. Kako komentarište konstantne napade na Crkvu od strane bivšeg režima?
DPS je poražen – još samo da mi pobjedimo. Da se slože mladi ljudi, da se unese nova energija, da ljudi više vole novu stvarnost. Što se tiče DPS-a: oni zaista mogu biti zadovoljni rezultatom jer su pokazali da, ako im se ne oduzmu metodi ucjene i klijentizma, oni sami neće išetati iz političkog života Crne Gore, a samim tim ni toksični sadržaj koji nose i (re)produkuju. Što se tiče njihovih otpužbi – više puta je ponovljeno da se Crkva nije mješala ni u šta – a imala je razloga i te kako (kada jedan Veselin Matović, kršteni čovjek, i brojni sa njim ostanu bez posla zbog bogoslužbenog jezika SPC – onog srpskog – onda je, valjda, i to pitanje Crkve?) Samo je sada režim prekardašio, i nikako da shvati šta mu se desilo. To slijepilo, međutim, nije slučajno. Ne samo da DPS nije mogao da objasni svoje postojanje u Crnoj Gori danas osim narativom o „srpskoj opasnosti“, već DPS – upravo kao naslijdnik KPJ i KP SSSR – doživljava sebe kao stvarnost paralelnu Crkvi, kao Crkvu svojih ideoloških pristalica, u kojoj je prvosveštenik – Đukaković, a GO svojevrstan sinod ipak, kakva Crkva, takve i svetinje.
Što se tiče podrške Crkve ovima ili onima – ne mogu da govorim za cjelokupno sveštenstvo SPC, ali mogu za sebe. Najprije, osnovno političko pravo jeste pravo podrške i dokle god iznosite svoje mišljenje i ni od koga ne očekujete da vam ponese kopiju glasačkog listića da biste ga pustili da se pričesti (za razliku od DPS koji je tražio potvrdu o „ispravnom“ glasanju da biste se zaposlili ili ostali na poslu!), imate pravo na svoje mišljenje. Moj odnos prema politici i političarima jeste funkcionalan: oni su tu, prema političkoj teoriji, da nečemu posluže (kod nas je stvar uglavnom, na žalost, obrnuta: političare doživljavamo na metafizički način, kao polubožanska bića, a njihovu volju i političke činove – kao smislove našeg života!). Tako da: podrška se uvijek daje određenim stavovima i postupcima, borimo se protiv određenih stavova i postupaka, a logično je da onda ljudi identifikuju lica koja odgovaraju njihovim ubjeđenjima koja mogu, ali ne moraju, biti i ubjeđenja Crkve.
Srpski narod u Crnoj Gori godinama unazad bio je proganjan i diskrimisisan. Kada pogledate sva dešavanja od 30. avgusta kada je poražen diktatorski režim Mila Đukanovića, da li mislite da se sa tavom praksom može zauvijek prekinuti?
Donekle sam odgovorio na to pitanje, ne anticipirajući ga, u ranijim odgovorima, ali, dozvolite mi da se još jednom osvrnem na srpsko pitanje u Crnoj Gori, kako ga ja vidim. Najprije, mislim da ne postoje dovoljno dramatične riječi kojima bi se mogao opisati statsu srpskog naroda u Crnoj Gori. Pritom, govorim o ljudima koji su se javno i jasno deklarisali kao Srbi – bez pribjegavanja rezervnim i kameleonskim identitetskim rješenjima. Kada je blaženopočivši patrijarh Irinej dao onu oštru i tešku i mnogima neprijatnu izjavu u kojoj je napravio paralelu između današnje Crne Gore i NDH, bio je često neshvaćen i napadnut i od strane pojednih Srba zbog neprimjerenosti takvog jezika. Ali suština nije bila u brutalnom nasilju nad Srbima, već u stanju javnog diskursa, stanju „normalne“ svijeti unutar koje se došlo dotle da su Srbi nekako uvijek morali izvinjavati i objašnjavati „zašto ste Srbi?“ U kojoj normalnoj državi biste mogli da čujete pitanje političkom kandidatu „da li vam to što ste Srbin smeta da se bavite politikom u Crnoj Gori?“ Dakle, tamo gdje je nenormalno biti Srbinom a normalno da vas pitaju zašto ste Srbi – to je mentalna NDH. Nadrealnost ovog pritiska je bila još gora na planu svakodnevice ljudi bez velikog obrazovanja, društvenih veza i rodbine u DPS-u spremne da nekako zažmiri na srpstvo svoga brata ili kuma. U pitanju je istinski aparthejd. I taj aparthejd su nevoljni da priznaju zajedno i oni koji su bili udarna snaga bivšeg režima, kao i oni koji su se prikrili unutar njega, djeleći, samo za sebe, identitet sa Srbima, a zajedno sa DPSom društvene privilegije. Srpsko pitanje će zato podjednako biti problem na savijesti ljudi koji načisto više nisu Srbi i bivših kripto-Srba. Iako mnogi potcjenjuju Đukakovićevu moć političke autorefleksije, ja ne mislim da je on mogao postići karijeru koju je postigao a da nije i sam intimno poznao mentalni salto-mortale koji se dešavao u duši mnogih Srba u Crnoj Gori: upravo kombinacija prepuštenosti banalnom životu čulnih zadovoljstava, ozlojeđenost zbog neuspjeha na višim političkim i drugim istancama (onim u Beogradu), saznanje da je bolje biti serdar na Cetinje već sekretar u Beogradu ili direktor u Andrijevici kad se već ne može biti u Nišu – sve su to elementi jedne regionalne uvrijeđenosti, jedne slomljene gorde vizuelizacije sebe koja je zajednički osnov ogorčenosti kao identiteta kod mnogih – ne samo montenegrina – u Crnoj Gori danas.
Upravo zato mi nemamo mnogo pravo na mnogo pametovanja, nemamo mnogo izbora. Srpski narod će nastaviti da živi u okviru političkog okvira koji nije plod samo lokalnih sila već geostrateških inercija ranijih decenija u nekoliko država. Ipak, važno je pitanje šta će se sa nama desiti. Ako je politčka integracija trenutno nemoguća – niko nam ne može zabraniti da sanjamo. Ako je politička zasad nešto što ne možemo da dosegnemo – duhovno, identitetski, jezički, kulturno, mi moramo insistirati na tome da smo Jedno, Cjelina, Nedjeljivo (tu je stvar jasna, kako kaže dragi mi prof. Bogoljub Šijaković: „ako te neprijatelji dezintegrišu – sva je mudrost u tome: ti se integriši!“) U tom smislu, politički procesi i u Srbiji i u Srpskoj i u Crnoj Gori se, iz perspektive srpskog pitanja, moraju postavljati na takav način da u naš um vratimo pitanje smisla jedne države. Države nisu autoreferentni sistemi, nemaju smisao same po sebi. One služe nečemu. Crna Gora, kao i Srbija u XIX vijeku služile su vidovdanskoj etici – zato današnje Srbija i Crna Gora nemaju samo pred sobom tu perspektivu rođačko-bratsku i slično već pred kosovskim pitanjem stoje ili padaju na pitanju svoga smisla, a tek tako – i svoga identiteta.
Zašto je sve ovo dio odgovora na Vaše pitanje? Zato što pitanje o karakteru današnje Crne Gore, smislu toliko pominjane „države“ stoji u središtu pitanja o odnosu Srba i to ne samo iz Crne Gore prema novoj stvarnosti. Tamo gdje su ljudi krivi za to što su Srbi, tamo gdje je potrebno političko opravdanje za bivstvovanje Srbinom – procesi teško da će ići drugačije osim u pravcu udaljavanja i nerazumijevanja. Ukoliko se, ipak, nađe neki prostor – koji danas i dalje ne vidim – da se srpski identitet shvati ne samo kao „nužno zlo“ već kao potpuno ravnopravan ostalim nacionalnim, narodnim, političkim identitetima, bez potrebe da se i tada on nekako svede na nešto drugo i utopi u neki „prihvatljiviji“ – steći će se preduslovi za izlazak iz aparthejda i uspostavljanje elementarne društvene komunikacije.
Sa druge strane, u našoj, unutrašnjoj komunikaciji, međusrpskoj, u Crnoj Gori, mislim da je neophodno odbaciti sve teorije koje normativizuju odrođavanje i apostasiju. Na ljudskom planu – sasvim je razumljivo da ne kidamo veze koje imamo sa odrođenom rodbinom i kumovima (svi imamo to iskustvo). Ali teorija Đilasovog klatna između Srpstva i Crnogorstva, koja se polako pretače u teoriju o prirodnoj bipolarnosti Crne Gore u kojoj su Srpstvo i Crnogorstvo nekakvi „polovi“ – sve one sakrivaju dvije zamke: prva je ta da se Crna Gora postavlja kao referentni sistem što automatski izuzima Srbe u Crnoj Gori od svih ostalih Srba i srpskih prostora. Druga zamka se krije u implikovanju da su „oba pola“ – time što jesu polovi – podjednako izvorni, pa je Srpstvo, baš kao i Crnogorstvo, samo jedan od polova, jedno od agregatnih stanja jedne nad-supstance. To, naprosto, istorijski nije tačno. Zato je možda najvažniji, a za mnoge najteži zadatak za mnoge Srbe u Crnoj Gori onaj da shvatimo da nije više po srijedi nikakva „politička igra“ sa komšijama i prijateljima već svojevrstan referendum o tome da li je ono što je Njegoš pisao u Šćepanu Malom o Srbima i srpskom usudu – opet tačno ili nije.
Popis stanovništva je sledeći bitan proces koji očekuje građana. Da li mislite da on može biti pošten i regularan, te da li će se konačno znati pravi broj onih koje se izjašnjavaju kao Srbi koji govore srpskim jezikom i koji najviše vjeruju Srpskoj pravoslavnoj Crkvi?
Da bi rezultat popisa bio pošten i regularan, popis bi mora da bude slobodan. A da bi bio slobodan, on mora biti slobodan od manipulacija materijalom, od manipulacija rezultatima, od manipulacija prilikom izjašnjavanja i manipulacija od identitetskog inžinjeringa. Dakle, da bismo govorili o slobodi, moralo bi da se zadovolji relativno puno uslova. Nisam u stanju da procijenim koliko bi mogli biti zadovoljeni uslovi o poštenom odnosu prema materijalu i rezultatima, te slobode su obično rezervisane za one koji popis vrše, a bili smo svjedoci da je režim manipulisao i na ovaj način. Da li će ovdje doći do promjena, ne znam. Sastav trenutne vlasti u kome su stranke koje naglašavaju sekundarnost identitetskih pitanja može da rezultuje i kontinuitetom sa prošlim režimom u pogledu izgradnje crnogorskog građanskog nacionalizma, što bi opet značilo da je u interesu takvih političkih grupacija ili minimizovanje srpskog nacionalnog identiteta ili njegovo uklapanje u pomenuti „nadidentitet“, „pasoški identitet“. Vidjećemo. Ono što se sigurno ni sada neće desiti jeste sloboda od identitetskog inžinjeringa. A on nije uopšte skorijeg datuma, ne seže ni od 1945, već, kako pokazuje relevantna istoriografska literatura, još od XVII vijeka i pokušaja etabliranja narativa o Crvenoj Hrvatskoj i „bizantskoj“ a zatim „srpskoj“ okupaciji. Vidim da se, na žalost, muljanje sa srpskim identitetom nastavlja i dalje. Ne vjerujem u iskrenost i namjera, pa čak i činjeničnu iskrenost bilo koga ko kaže da se dosada izjašnjavao kao Srbin, a od sada će – kada je to navodno „lišeno težine“ – izjasniti se kao Crnogorac. To „hendolvanje“ jednog opštijeg identiteta, onoga koji vas upućuje na jedinstvo sa mnom u Foči i sa onim Srbima u Velikoj Hoči i sa onima u Čačku, redukovanje njega na jedan zavičajni identitet govori ili o neshvatanju pojma nacionalnog ili o neiskrenim namjerama (u oba slučaja: ne treba da se povodimo za takvima). Pozivam zato građane da se otvoreno i slobodno izjasne ko su i šta su. Svačije je to pravo. Pozivam ih da se izjasne slobodno, ali da ne zaborave: za svaku slobodu i za sve što u životu vrijedi, čovjek se mora žrtvovati, potruditi. Svaka se sloboda plaća ili je plaćena. Izjasnite se žrtveno-slobodno.
KAD BI OVIH DANA NA GRANICI SA SRBIJOM
IZVRSILI POPIS SVI BI BILI 200% SRBI.
U SVIJETLU INTERESA TREBA INTERPRETIRATI TO DJILASOVO KLATNO.
KAD DODJU TALIJANI: E VIVA MONTENEGRO,
KAD STIGNE KORONA: E VIVA SRBIJA SA VAKCINAMA.
INACE JEDAN JE TO NAROD I TRENUTNO PODIJELJEN
NA ONE KOJI BI DA ZADRZE BOGASTVO I PRIVILEGIJE
I OVE DRUGE KOJI SE BORE ZA „MJESTO POD SUNCEM“
U RODNOJ GRUDI.
NE BIH JA PO IDENTITEU NISTA KOPALA. DOCI CE NOVO
VRIJEME I NOVA NAFAKA, PA SVE „JOVO NANOVO“….
(Ovih dana jedan nas gost, donedavno mrzitelj svega srpskog
i ruskog dosao u Bgd. da primi rusku vakcinu. „Rusku i ni jednu drugu“,
busa se u prsa i vicuci nastavlja tiradu: „Ja sam Srbin i srpskog roda…“
Pa cvili dalje:
„Ma, Milo nas je zavadio – sve je to Milovo maslo, da mu j. mater.“
I tako redom uz obavezne psovke. Skoro u istom dahu
ne zaboravlja da se raspituje za „kakav stan“ na Vracaru)
INACE ANALIZA ODLICNA. PRAVO ZADOVOLJSTVO.
HVALA AUTORU.
I to se da riješiti, dajte onda vakcinu samo ovim muslimanima i Hrvatima iz Sarajeva i Tuzle što ih novinari intervjuišu pred Bg sajmom u redu da se vakcinišu…mi ćemo jesti slanine i bijelog luka kažu da je to dobro protiv korone…
Ma, nijeste razumjeli. Odlicno je da dolazite.
Samo hocu da ukazem da su ove podjele
privremenog karaktera. Danas sam za ovo,
sjutra za onu bandu. Takav nam je karakter.
Juce Srbin, pa Srbomrzac, a danas po Vakcinu
kod sestre i Sestrica u Beograd ( Predsjednik
ima tu mogucnost ).
Inace sam za bijeli luk i slaninu.
Pozdrav
(…sve se nema a «svaki dan nova zakrpa»)
Odavno je «skoro dvojica» svukud — ide ukorak za stopom.
Ono što nije u prvom planu, ili r(ij)etko bude, a trebalo bi zapaziti — Dositej i Vuk su na ulazu u Sabornu crkvu.
«međUtim»
«Još ne znate što ste učinili – Dok čujete od vješta Guslara»
#
https://pictures.abebooks.com/isbn/9783548280684-uk-300.jpg
U vr(ij)eme Ono i DSZ, popularnan je bio izraz «subordinacija». Pod raznim nazivima pojmovno određena ista stvar postoji u svim ozbiljnim (i onim to manje) sistemima i podrazumeva stepene hijerarhije.
Kojoj pripadaš.
«Imprimi potest», specifičan je izraz kad se radi o izdavanju.
U paralelnoj praksi.
(«Nihil obstat»)
Možda su ovi komentari Suvozida i Vujadina najbolji pokazatelj opasnosti koju sad uviđamo. Neki su to i ranije govorili, poput Gedže, neki tek sad.
Dobro je da su na ovaj tekst reagovali i Srbogorci. Ako se ne varam, o. Đogo ih je i prozvao, peče ih savijest.
Stvar je i sa pravoslavne duhovne strane jednostavna. Nema u Pravoslavlju i srpskom Svetosavlju nikakvog primata. Prkmat je tražio Rim, pa je otpao od Crkve Hristove. Nema ničeha trajnog i dobrog zasnovanog na traženju primata.
Pametnome dosta.
Primat je tražila Srbija pa je nestala Crna Gora, primat su tražili Karađorđevići pa su nestali Petrovići. Crna Gora nikad nije tražila ništa samo je davala sve za Srpstvo i ispala naivna. Crna Gora ima svoju državu, ne želimo Montenegro, želimo Crnu Goru kralja Nikole. Zajednički nam je jezik, crkva, porijeklo…malo li je. Ali se varate ako mislite da je ta stvar sa privremenošću moguća, Crna Gora na žrtvenik više neće ići nikad. Megalomanski planovi a ne racionalni su doveli do toga da Srba više nema u Hrvatskoj, Kosovu, na većem prostoru Bosne…Srbi u Crnoj Gori su izborili slobodu pokazali kad je trebalo ko su , ali ulivanja u veliko- državne projekte i „sanjarenja“ više neće biti. Jer to neminovno vodi opet stvaranju nekog novog Mila za 10-15godina, koji će da brani Crnu Goru od nas samih. Postoji i treći put u Crnoj Gori, nije samo u Veliku Srbiju ili Montenegro, već u Crnu Goru svetog Petra Cetinjskog, Njegoša i kralja Nikole. Drago mi je što vidim da ima dosta ljudi koji razumiju i ovaj treći put. Ovom pričom i našim raspravama se naslađuje naši dušmani, je li nam to cilj? Građani neka se izjasne slobodno ja sam već rekao izjašnjavam se kao Srbin bez ikakvih sufiksa i prefiksa. Na ovu priču ću staviti tačku jer ne želim svađu sa braćom. Pozdrav za braću Srbe u Crnoj Gori i širom svijeta
Nije tražio nikad niko u Crnoj Gori primat u pravoslavlju i Svetosavlju nego u maču. Hirotonisani su ili u Karlovcima ili u Petrogradu. Ne u Carigradu ni u Rimu.
A što ga litijama ovi kamenštaci evo stekoše i u pravoslavlju i Svetosavlju, pa moralo je izgleda i tako na kraju…mačem je ono najprije i najviše i branjeno upravo po Crnoj Gori, Brdima i Hercegovini kroz istoriju.
Ne tražite od oca Darka da govori o pravu na primat bilo koga. Pogotovo ne o maču.
Ništa neće donijeti ovaj tekst. Apsolutno ništa.
Srbima iz Srbije je Milo bio dobar kad su bili uz premijera koji je govorio da nema nebeske Srbije, a sad bi da popisom rešavaju stvari.
Džaba 100% Srba ako je Srpstvo izgaženo i smejšno i ispolitizovano. Osim ako je cilj integracija u Srbiju teritorijalna. Onda je sve jasno i odmah se uočava da će se to završiti katastrofom, kao što se izdaja 1918. godine završila.
Tako ne ide. Drukčije će bit.
Greškom dadoh minus, drugi pasus je ključni.
Jednak je otklon jednih od drugih svo vrijeme, a srpstvo trpi.
Crna Gora sama da se vrati sebi u tačku prije 6.1.1919.-te, u suprotnom trvenja i dalje.
Mitropolitova riječ isključivo i bez milimetra odstupanja. On je vratio Nikolu u Crnu Goru, što je najveći mogući doprinos srpstvu uopšte, ne samo Crnoj Gori.
Danas sticajem okolnosti Srbija ne želi da upravlja u punom kapacitetu ni KiM, zašto bi željela Crnom Gorom osim ako neko namjerno ne čeprka po Božićnom ustanku kao srpskom usudu?
Tako govori, jer mu i priliči, jedan od najumnijih teologa mlađe generacije! Od oca je ostanulo sinu… Njegov otac Risto (ako se ne varam) bio je, bar za mene, najbolji TV urednik i komentator na srpskim područjima u ratnim danima. Kada zbog sramne blokade na Drini nijesam mogao da pošaljem na Pale ni telegram saučešća, a kamo li da dođem na sahranu, obišao sam nakon toga zvorničku Kulu gdje je Risto stradao, na žalost, od srpske ruke.i i zapalio svijeću. Da je živ, danas bi se ponosio svojim sinom Darkom!
Vratiti Njegoša i Petroviće u punom kapacitetu u kulturu, školstvo i obrazovni sistem.
Pratiti filigranski preciznu riječ blaženopočivšeg mitropolita Amfilohij i SPC.
Više nego dovoljno.
Sve drugo je atak na doživljaj sebe u srpstvu kod današnjih Crnogoraca, jer je istorija osmanlijske okupacije egzaktna i precizna. Neću nabrajati ključne velike bitke za srpstvo koje nemaju pandana po hronologiji i mjestu i strateškom značaju na kojem su se odvijale, niti međudinastičke-unutarporodične sukobe i komunizam.
Stara Crna Gora je naseljena hercegovačkim i brdskim plemenima, a ti naseljenici su se i dalje od Turaka branili zajedno sa istim tim plemenima. Hercegovački junak Bajo Pivljanin je pao na Vrtijeljci braneći Cetinje, da ne nabrajam dalje. To je spona stare Crne Gore sa srpstvom koja ujedno pobija ekskluzivitet samo stare Crne Gore u srpstvu.
Petrovići-Njegoši su ključ.
Kako je neophodan bio ovakav tekst. I koliko trebaju intelektualci koji na ovaj način promišljaju i razumiju kontekst u Crnoj Gori. Mnogo, mnogoo je zamki, a ovo je sad ona najveća, najsakrivenija. Vidim, malo komentara na tekstu, koji inače bi trebalo da pršti, a znam i zašto. Zaledio nas ovaj spasonosni erudita. Zaledio nas sveštenik Darko Đogo. I ako je, potrebno je. SVE TI OD BOGA CVJETALO!
Hvala vam dragi Oce. Hvala za pojasnjenja. Nagradjeni smo kad imamo ovako svestenstvo. Zivjeli. I Vi, i nas Patrijarh Porfirije i nas Vladika Joanikije. Zivjela nam SPC.
Kakav svestenik. Kakve rijeci, kakva mudrost. Hvala oce na blagoslovu nedeljnom i hvala IN4S!
Hvala, oce na mudrim i korisnim rijecima. One su vazne za nas u ovom i svakom drugom trenutku, posebno sada kada je na nama „da bzdemo najbolji“ kako rece otac Gojko Perovic.
Otac Đogo je napisao mnogo pametnih stvari i nema sumnje da se radi o izuzetno pametnom mladom čovjeku. Ali da li svjesno ili ne, ne uspjeva da objasni taj odnos srpstva i crnogorstva u Crnoj Gori. Srbin iz Crne Gore je drugačiji od ostalih Srba jer je nosio zublju slobode od Kosova pa do 19 vijeka, kada je počela da se budi Srbija. Čekala je Crna Gora i taj Srbin iz Crne Gore/ Crnogorac da se ostalo pleme probudi. Ta posebnost se izgradila, kroz te vijekove, pregršt slavnih bitaka, slavnih junaka i vođa koje je izrodila Crna Gora. Na drugim Srbinovim prostorima je nije bilo, pleme je tamo spavalo do Karađorđa topolskiga sina. I tada su Crna Gora i Srbija krenule ruku pod ruku ka konačnom oslobođenju. Do 1918 je bila uglavnom samo sloga i zajednički cilj sloboda Srba. Od 1878 postoje dvije srpske države naslednice velikog Nemanjićkog carstva. Od kud posebnost crnogorskog Srbina u dužoj viševjekovnoj borbi za slobodu u kojoj je gradio i svoj nešto drugačiji identitet, ne anulirajući ni svoj izvorni Nemanjićki. Pa danas kada Srbin iz Crne Gore kaže da je Crnogorac hoće da podsjeti svoju braću sa ostalih prostora da je imao svoju državu i da je nosio zublju slobode duže i prije njih i da se to ima poštovati. Crna Gora je danas nezavisna i to je činjenica, svaki pokušaj priče o privremenosti je opasan i Srbe opet gura u priču u kojoj se daje Milu za pravo da su Srbi remetilački faktor u njoj. Ostvarimo svoja prava koja su nam bila uskraćena ali ne uskraćujmo ih našoj braći koji se pišu Crnogorcima koji priznaju kanonsku crkvu i srpski jezik, prigrlimo ih jer su naši. I neće više biti nikad efekta Đilasovog klatna u Crnoj Gori.
Lipo si to objasnio brate srbine crnogorče. Ali uzalud izgleda. Zato ne daj Boze kad dodje stani pani budi na našoj strani Crnogorskoj, a ne izdajnickoj. Veliki pozdrav od 100% Crnogorca.
Necrnogorci iz i van Crne Gore koji oporavaju primat u srpstvu Crnogorcima, stvaraju nesrbe među Crnogorcima, čak i komentarima na portalu.
Tako je nastao Dom, Srbin iz Crne Gore.
Ko hoće da bude prvi,neka bude svima sluga, riječ je Hristova.I kad sve podvige učini,i one najveće od sve braće, i kad sve oposli, hrišćanski je i bratski da se takav podvižnik i radenik pred braćom ne kokoti, da ne kukuriče i i ne šepuri se,nego naprotiv da kaže – sluga sam Hristov beskorisni i najmanji od svih. A ti bi,Suvozide, da nam se za naše zasluge,a bogomi i za tolike naše sramote i nepočinstva prema braći i samima sebi,,svi ostali mučeni Srbi neprestano dive i do zemlje klanjaju,jer ako to izostane mi nedostižni izdanci Srpstva od urijeđenosti u svojoj oholosti i obijesti prosto bivamo primorani da prestanemo da budemo Srbi,jer ne možemo više da izdržimo i samu pomisao da smo u srodstvu sa nezahvalnom braćom koja svojim udvorištvom ne hrane našu demonsku sujetu i naše samopoklonstvo?! Zlo i naopako i mrsko Bogu i ljudima Božijim!
Čitajući sve komentare, dovoljno će biti da kao Srbi ne osporavamo ono što je istorijska istina, a zapisano je i u Njegoševom stvaralačkom opusu o istorijskim činjenicama prije i tokom Prvog srpskog ustanka po ovim kršima i klancima, ali i u postnjegoševskom periodu istorijskim činjenicama o balkanskim i prvom svjetskom ratu, Bregalnici i Mojkovcu, i o potonjoj odbrani svetinja u Crnoj Gori a time i na KiM, i neće biti gordosti i otklona od srpstva u Crnogoraca.
Oprostite ako griješim. Bog je istina, ja sam laža.
Pa, prijatelju, nije ovo popis međusrpskih regionalizama, već popis u CG. Zato nije važno šta taj Srbin iz CG poručuje ostalim Srbima već šta poručuje političkoj zajednici Montenegra. A svjesno ili ne ti opet vraćaš stvar na Đilasovo klatno o kome o. Đogo govori. A što se tiče Đukaaj i ostalih s njim: za nas više nikad ne može biti važno šta on misli i hoće i ova zombi masa šta ga slijedi. Njihovo je da nas mrze i da nam viču dae vječna, moje i moje djece da se ne mirimo sa tim. I tu se upada u zamku koju nam i ti lukavo ili nesvjesno nudiš.
Nije loš ovaj intervju.
Nego, za starca Vujadina: kupi, pobratime, onu Istoriju Srba od Srpske književne zadruge u 14 tomova, pa čitaj. Da se malo obrazuješ, da vidiš koliko su i ostali Srbi krvarili za to vrijeme ropstva, koliko je ustanaka bilo, jer nisi izgleda čuo za Teodora Vršačkog, za Srbe u ratovima sedamnaestog i drugih vjekova. Što je bilo lakše izagnati Turke u 17.vijeku sa Cetinja nego iz Beograda, a do tada ih je bilo u oba grada (čitaj Gorski vijenac), to možemo zahvaliti i plodnosti zemlju u 4 nahije. A koliko je Šumadinac položio glava samo u Velikom ratu, namirio je sve što smo Crnogorci i Brđani i Hercegovci dali. Tako da, pusti nas sa tom gordošću, ona nas je dovdje i doćerala.
E vidiš zbog te floskule o neplodnosti zemlje u 4 nahije i posprdnog odnosa prema borbi Crnogoraca za slobodu i odbija se dio pravoslavnog dijela od srpskog imena. Moje vodilje, a i Srba u Crnoj Gori treba da budu načela našeg mitropolita Amfilohija i dok god pratimo njegovu riječ značemo koji je pravi put u Crnoj Gori. Znaćemo i ko je izdajnik a ko ne. Poruke iz Beograda da je neko zainteresovan za popis u Crnoj Gori idu samo Milu na ruku. Crna Gora je država treba da se vrati Njegošu, da zaliči opet na Crnu Goru kralja Nikole. Srbija je bratska država i tako to treba posmatrati i svima će biti bolje, nema dominacije.
Ne radi se ni o kakvoj floskuli nego činjenici. Veći je problem stav koji zastupaš, a koji je utemeljen na mitologizaciji borbe Srba u tim krajevima koja je toliko velika, toliko posebna, toliko drugačija od borbe svih drugih Srba bilo gde, da su i ti Srbi sasvim posebni i zbog svoje veličine i posebnosti nesposobni da se uklope u bilo kakvu veću srpsku zajednicu (eto osnove „crnogorske nacije“, crnogorizma i montenegrizma). Arogancija i kompleks više vrednosti, ništa manje. Osam austrijsko-rusko-turskih ratova koji su besneli preko teritorije današnje Srbije, Niški, Beogradski, Karlovački mir, bitke u kojima je ginulo po deset generala (Grocka), masovno učešće i stradanje Srba od Kosova, Brda, preko Šumadije, do Srema, Banata i Bačke u svim tim ratovima, dve velike seobe, ustanci i protiv Turaka i protiv Austrijanaca (sve to do Prvog srpskog ustanka ili suštinskije Srpske revolucije)…sve je to ništavno u poređenju sa borbom na teritoriji koja je mala veličinom i brojem stanovnika, skrajnuta, van glavnog fokusa imperija. Borba je bila hrabra i časna ali braćo…malo realnosti i skromnosti ne bi bilo na odmet.
Ništavo je zato što su vas na tu borbu podizali austrijski generali i oficiri kao komandni kadar moj Aco…ali dobro.
A da je skrajnuta i beznačajna Crna Gora ne bi se baš u Boku ispod Lovćena iskrcale ruske trupe 1806.-e i opsadirale Napoleonove trupe u Dubrovniku zajedno sa Crnogorcima, Bokeljima i Hercegovcima pod Petrom I Petrovićem Njegošem. I ne bi se ovoliko Nato lomio oko nje priječeći Rusima pristup.
Boj na Krusima i prvi boj na Martinićima, oba 1896.-e, Carev laz prije toga, sve pod komandom Petrovom. Pa teko onda šajkaši i frajkori i austrijski genarilisimusi.
U ostalom, Njegoš je dao omaž Karađorđu u Gorskom vijencu na prvoj strani, ako to nije skromsnost onda ja ne znam šta je.
Ispravka, izvinjavam se – 1796.-e Kruse i Martinići.
Ja nemam dilemu kako ću se pisati kao što sam i uvijek Srbin bez dodataka u nazivu. Kad pominjem Crnogorce ,koji se tako pišu, i koje treba prigrliti kao braću, ne mislim na ustaše Sekule Drljevića koji mlate zastavama ovih dana. Na popisu 2003 bilo je 30% Srba u CG, a izjasnilo se da srpskim jezikom govori skoro 2/3 izračunaj to su Crnogorci koji znaju da je kanonska crkva njihova, jezik srpski , to su naša braća i oni su bili učesnici litija u velikom broju kad je došlo stani pani. Šta ćemo sa njima posrbljavati ih ili biti pametni, prigrliti ih? Komunističko vrijeme, roditelji komunističkog vremena svašta nešto je učinilo da je tako. Ako mislimo o budućnosti Crne Gore moramo mi iz pravoslavnog dijela biti pametni, da li ćemo biti većina zavisi kako ćemo se odnositi prema ovoj populaciji koja def. postoji.
Starče, tvoj komentar je sav skup floskula i neutemeljenih starih zelenaških stereotipa o Srbiji. To je tlo na kome je sav ovaj jad ponikao. Gordost.
Njegoš nije mislio tako, leglo naše junačko, i tada i nije bilo zelenaša… a ko tu koga posrbljava pitanje je Stari Vujadine, Crnogorci necrnogorce ili necrnogorci Crnogorce.
Batalite se rasprave koju uspješno potpiruju nesrbi sa strane.
OVO O KLATNU JE JOS UVIJEK SLABO OBJASNJENO,
ALI ITESKO OBJASNJIVO
E brate Vujadine,nijesi ti onaj Stari,no baš neki Novi. Neki koji nije čuo i ne želi da čuje riječ Hristovu da „ko želi među vama da bude prvi.neka svima bude sluga“ , kao i onu da „carstvo koje se razdijeli samo u sebi ne opstaje i da se grad ili dom koji se sam u sebi podijeli (dakle,podvoji) ne može održati“.
Novocrnogorska i velikocrnogorska razuzdano gordoumna i nebogougodna samosvijest i uporna samohvalisava priča o nekoj posebnosti nas Srba u Crnoj Gori nas je, shodno hrišćanskom narodnom iskustvu – „ko visoko leti, nisko pada“ i dovela do ovdje, survaši nas u glib i sljepilo svake vrste i provlačeći nas osamdesetak godina komunističke i evroatlantske strahovlade kroz blato kolektivnog samoporicanja i autošovinizma u
Ako se poslije oslobođenja od Turaka dva dijela oslobođenog Srpstva nijesu ujedinila sveštenim nemanjićkim jedinstvom, to je bilo ne po njihovoj volji već po volji naših vjekovnih dušmana – Vatikana,Nijemaca i Ingleza, koji su potom u Versajskoj i Brozovoj Jugoslaviji našli način da nam i jednima i drugima lukavo oduzmu državnost i tolika druga prava,stavljajući našu sudbinu u ruke svoje srbomrzne masonerije i inoslavnih prelata i dužnosnik, gaseći nam svijest o našem istinskom i iskonskom svetosavskom bratstvu i jedinstvu u Hristu. Pritom su rasrbljavani Srbi u Crnoj Gori višedecenijskim državnim i društvenim antisrpskim inženjeringom, koji je
svoj nacifašistički vrhunac dostigao pod DPSom, sve dublje greznuli u zaboravu svoga srpskog porijekla i svesrpskog zajedništva u prošlosti i sadašnjosti, puneći se samoobmanom o nekoj svojoj velikoj posebnosti među zemaljskim narodima pod velikocrnogorskim imenom,navodno tisućljetne starine. I tokom posljednjih trideset godina montenegrinske strahovlade došlo se bilo dotle da ni oni Veljecrnogorci,pravoslavni nacional–Crnogorci, koji,shodno svom visokom obrazovanju,nijesu izgubili znanje o svome porijeklu,ostajući ipak prema njemu krajnje ravnodušni, ni građani ni crkvari,pogotovu najgrlatiji među njima, a izuzev naše dobre i hrabre arhipastire, nikada,ni u jednoj prilici i neprilici,nijednom svojom riječju ni gestom nijesu uzeli u zaštitu obespravljeni i u mozak decenijama tučeni Srpski narod u CG.
Nisu li sluge svima oni koji braneći svetinje u Crnoj Gori odbraniše i svetinje na KiM?
Ko visoko poleće a nisko pade i u činjenju i u korenju brata svoga?
Ko još prigrli komunizam i AVNOJ pa još dade republiku Šiptaru ’74.-te?
Ko pomože Đukanoviću da razvali kuću?
Razvaljivanju svesrpske njegoševske kuće „od Dunava i Kosovske grobnice do mora Sinjega i Jasenovca“ pomogoste dobrano i vi, latinoumci i brozomornici crnogorski novije generacije, prema srpskom stradanju bezosjećajni Velikocrnogorci katunski!
Ne vidim da ni Suvozid ni Vujadin govore drugačije od tebe, samo sa druge strane zida, a da je zaludna rabota zaludna je…biće to dobro na kraju.
Hvala oce sto ste razjasnili neka vrlo vazna pitanja. Krajnje je vrijeme da se pocne pisati i govoriti o potencijalnim opasnostima pred popis, a ko ce to bolje objasniti od vas svestenih lica? Zato mi je drago da se u zadnje vrijeme ukljucilo vas par. Sto se mene tice nema dileme, srpkinja kao i do sad.