O. Darko Đogo: Fanar ne krije da nam je neprijatelj!

Piše: Darko Ristov Đogo

Da li su se prekomjerna štiva probila iz čitalačkih doživljaja u snove? Da li je za san o Gradu krivo majčino apokrifno kazivanje o tome da su djedovi Dragaši došli na Trebević odnekle iz okoline Kumanova tek sasvim nedavno (početkom XIX vijeka) i da smo starinom rođaci-potomci Dejanovića-Dragaša, pa bi nam posljednji romejski car bio svojta a Carigrad – imanje? Ne znam. Ali sanjam Pad Carigrada, naročito od kada sam ga prvi put posjetio 2008. godine. Odmah preko puta hotela – crkva pretvorena u džamiju. I glas vodiča koji nas uvjerava da su Osmanlije pretvarale crkve u džamije kako bi ih sačuvali od sveproždirućeg zuba vremena.

Sloveni su još prije krštenja bili fascinirani Konstantinopoljem. Ta fascinacija je, uostalom, i poslužila drevnoj Rusi(ji) da u blještavilu Hrama Premudrosti Božije izabere svoju sudbinu, svoga raspetog i vaskrslog Hrista. Mi Sloveni smo, na dobro i zlo, opčinjeni likom Agije Sofije, panoramom Grada na Bosforu i Zlatnom rogu. Zato je vijest o konačnom kraju Carstva tako apokaliptično pogodila naš ondašnji svijet. U Rusiji je vijest dočekana sa zaprepaštenjem – bliži se kraj dana „mira sego“, drugi Rim je pao, Treći Rim ustaje da ispuni kratki period prije Armagedona, četvrtog neće biti. Srpski krsjanin (hrišćanin) Radoslav ispisuje svoj rukopis Otkrivenja Jovanovog skicirajući na njenom kraju kratko bogosluženje. Uskoro će padati gradovi po srpskoj zemlji: Smederevo, Ključ, Soko, Novi…

Prikrivena Unija

Trauma Pada će zamagliti nikada do kraja rasvjetljenu prirodu crkvenog identiteta Carigrada te 1453. Carska politika sigurno nije bila otvoreno latinstvujuća (protiv otvorene unije se bunio narod), ali nije ni prekidala zvanično sklopljenu uniju (nadajući se i dalje u zapadnu pomoć, od čega su dobili samo jedan odred đenovskih i mletačkih dobrovoljaca). Stiven Ransiman, u sada već klasičnoj knjizi „1453“, skreće pažnju na to da je posljednja liturgija služena u Agiji Sofiji bila unijatska: na njoj su se zajedno pričestili i zapadni dobrovoljci i romejski vitezovi. Konačna sudbina posljednjeg cara – smrt čovjeka čije tijelo nikada nije nađeno – kao i osmanski konji koji gaze pričešće potisnuli su u našem kolektivnom sjećanju sumnje u maglovitu pravovjernost Grada i njegovih branilaca. Ostao je samo san i naš užas pred osmanskim lađama.
U međuvremenu je Crkva u Istanbulu pretrpjela potres. U liku prvog poslijepadnog patrijarha Genadija Sholarija ona se oštro odrekla bilo kakvog unijatsva i veza sa latinofilijom, mada tada uspostavljeni kurs nije trajao dovijeka. Sjedište se po prinudi premjestilo u fanarsku čaršiju, a „romejski rod“ je postao osmanski „rum-milet“.

Osjećanje helenskog kulturnog identiteta, prisutno već kod Georgija Gemista Plitona (oko 1360–1452) uobličavalo se u ideologiju romejske supermacije koja je s vremenom postala panhelenistički rasizam. Sanjajući obnovu Carstva, grčki trgovci i patrijarsi nisu imali namjeru da ponove „grešku“ svetih Kirila i Metodija – u njihovim snovima slovenski pravoslavni narodi imali su samo instrumentalnu ulogu. Od Rusa se mogla pribaviti pomoć, od Srba i Bugara – crkveni porez. Mediteranski trgovački mentalitet nije postao samo načelo preživljavanja u nepovoljnim okolnostima već trajna odlika jednog identiteta, neohelenskog. On istovremeno uzdiže svoje veze sa antikom, ali i svjesno služi tuđim interesima, nalazeći u njima i svoje interese. Sloveni su, u crkvenoj ideologiji koja se razvijala i koja je vrhunila krajem XVIII v. ukidanjem Pećke patrijaršije i Ohridske arhiepiskopije, mogli da budu sve – narod, sveštenstvo, monaštvo – ali ne i episkopat. Fanariotima se nije „omakao“ niti jedan nefanariot na prestolu dabrobosanskih mitropolita od kraja XVIII do 1882. Srbi su bili rasno nepodobni da budu mitropoliti svoje crkve.

Prepredeni Fanar

Ako Fanar nije krio svoje promjenjeno lice, kako smo onda došli do ovog autodestruktivnog stanja u kome je i danas nama potrebno da čuvamo obraz Fanaru i kada ga on ne čuva nama?

Tajna leži u drugom, paralelnom djelovanju neohelenske ideologije. Kroz čitav HH vijek, a naročito u njegovoj drugoj polovini, Solun i Atina, Sveta Gora, Fanar i Šambezi, Pariz i Njujork su formirali savremenu pravoslavnu teologiju i oblikovali njene doživljaje crkvene istorije i sadašnjosti. Iako su duhovni profili ovih središta bili različiti, pa u ponečemu i suprotstavljeni, rezultanta njihovih dejstava je zajednička i identična: Vatoped i Šambezi služe istom cilju, jednoj ideologiji. Mit o „etnofiletizmu“ kao jeresi, koji je Fanar 1872. proizveo kako bi ućutkao svaki nacionalni identitet osim helenskog, širen je kao samorazumljiva norma savremene teologije. Takvo stanje slavi sada 140 godina postojanja. Navikavani decenijama da u toksičnom vizantinizmu vidimo ono „ispravno“, „predanjsko“, „pravoslavno“, „autentično“, srpski, ruski, bugarski, rumunski teolozi, episkopi, sveštenici poistovjećivali su se sa ideologijom onih koji su im gasili autokefalije, uništavali i spaljivali crkvene knjige (kao Srbima na Svetoj Gori oko 1650, prilikom suđenja Damaskinu Hilandarcu), smatrali ih drugorazrednim pravoslavcima i nikada sasvim krštenim, tj. nikada do kraja helenizovanim hrišćanima.

Pogotovo se koncept „hrišćanskog helenizma“, tj. „povratka Ocima“ pokazao kao vješta retorička taktika omamljivanja žrtve. Krenuvši ka „otačkim predanjima“ (za šta je bez sumnje uvijek vrijeme i potreba), pokoljenja pravoslavnih bogoslova su usvajala jednu ideologiju fanarskog primata u Crkvi, helenskog primata u kulturi, zapadnog primata u geopolitici, postmodernističkog privijanja svakoj savremenosti kao mjerilu teologije i crkvenog života.

Danas, kada Fanar otvoreno nastupa kao antipod kirilo-metodijevskog Predanja, slovenski svijet boluje od autokolonijalnog osjećanja nesigurnosti pravoslavlja bez Fanara. Kada je prije nekoliko dana mitropolit Andrej Nanakis, bez sumnje čovjek i od crkvenog autoriteta i od poznavanja savremene „teologije“, tj. ideologije Carigrada, „objasnio“ u svom autorskom tekstu „Romfei“ da je kanonska jurisdikcija „Crkve Srbije“ u svim novoformiranim zemljama (tj. bivšim jugoslovenskim republikama) prestala sa krajem političke vlasti Srbije u njima, svako normalnih kognitivnih sposobnosti bi pojmio najjasniju moguću istinu: ideološka „teologija“ Fanara prešla je iz faze pripremanja fronta za svoje djelovanje u fazu operativnog otvorenog neprijateljskog djelovanja. Fanar ne krije da nam je neprijatelj. Pojam Crkve, sestrinske Crkve, pa čak, kako Crkva Turske voli sebe da naziva, „majke Crkve“ podrazumijeva empatiju, ljubav, brigu. Zato jedna agresivna Crkva, kakva je danas Crkva Turske, ne može biti Crkva, jer to stoji u suprotnosti sa određenjem ljubavi među hrišćanima i crkvama kao mjerilu crkvenosti. Crkva Turske po svom djelovanju danas nije Crkva. Nismo mi prestali da volimo helenski narod i Carigrad već su se helenski klir i Fanar pokazali kao antipod Crkvi. I što se ranije naviknemo na to, manje ćemo lutati u magli autodestruktivnih obzira prema bezobzirnima.

Pad Carigrada se desio 1453. Možda je grad konačno i pao one 1439, unijom u Ferari i Firenci, samo je zidovima trebalo više od crkvene i carske administracije. Pad Fanara se dešavao 1766/1767, pa 2018, zatim 2022. Mi bismo se morali odmaći od posrnule istanbulske crkvolike čaršije, njene ideologije u našim školama, njenog folklora u našim crkvama, njene „velike ideje“ i našeg ropskog statusa u njoj, njene vazalne metafizike u obliku loše teologije. Ako ikada dođe vrijeme prije Hristovog dolaska da se vratimo u Carigrad, nećemo mu se vratiti kao dobrovoljne sluge panhelenističkog sna, kao bića vična svakoj promjenjivosti, sluge svakog ovozemaljskog Carstva, eksponenti tuđe moći i ljubitelji svojih dželata upravo zbog toga što jesu naši dželati. Ako nas čekaju i Grad i Kosovo, čekaju pokoljenja slobodnih bogočežnjivih i rodoljubivih ljudi.

Izvor: Pečat