Nikola Malović: Gde se skriva đavo u Andrićevoj prozi?

Piše: Marina Mirković

Izvor: Novosti, 31. jul 2023.

Nikola Malović je pisac, knjižar i izdavač, koji po dozvoli naslednika Jova Sekulovića, osnivača najstarijeg obalnog srpskog knjižarstva – baštini tradiciju 125 godina dugog hercegnovskog klasičnog knjižarstva.

U razgovoru s našim nagrađivanim obalnim piscem ovoga puta stavili smo fokus na nove naslove, manje na zbirku priča „Za čitanje na plaži“, a više na delo neobično formom – „Andrić i đavo“, u izdanju Knjižare So. Počnimo ipak od svojevrsnog fenomena, „Galeba koji se smeje – romana za decu i odrasle“.

Za pet godina „Galeb koji se smeje“ doživeo je pet izdanja, tri na srpskom, prošlogodišnji prevod na kineski i prevod na engleski ove godine. Šta se želi reći ovim prevodima?

Otkako se rodio, alegorijski roman „Galeb koji se smeje“ izaziva emocije do te mjere da žene, mahom, jer su žene danas čitaoci, godinama ulaze u hercegnovsku Knjižaru So i govore, ne znajući da pričaju s autorom, kako su plakale od sreće dok su privodile kraju čitanje knjige bogato ilustrovane fotografijama Boke. Tako se o „Galebu koji se smeje“ sada priča kao o romanu koji donosi sreću.

Bez sve šale, „Galeb koji se smeje“ je pisan s ambicijom ne samo da skrene pažnju na najljepše mediteranske ptice, ne samo na činjenicu da je na ostrvu Mamula, na ulazu u Zaliv, na mjestu koncentracionog logora, izgrađen luksuzan hotelski kompleks, nego i sa ambicijom da se čitanjem leti iznad nemanjićkog Kotora, iznad istog takvog Herceg Novog, na način razumljiv i Kinezima i svim narodima, posebno stoga što „Galeb“ tumači unikatnu geografiju najljepšeg zaliva na svijetu, s mnogim rtovima, moreuzima, poluostrvima, ostrvima i zalivima unutar zaliva – jer je Mediteran zaliv Atlantskog okeana, Jadran je zaliv Mediterana, Boka je zaliv Jadrana, unutar koga postoje četiri „velika“ zaliva – Hercegnovski, Tivatski, Risanski i Kotorski, kao babuške, ako do sada nije cenzurisana ruska metafora za cjelinu unutar cjeline, unutar cjeline.

Roman i mladom i zrelom čitaocu razvija osjećaj za hrabrost, za očinstvo, za majčinstvo, za porodične vrijednosti, za slobodu koja nam se ukida… što prepoznaju one mahom čitateljke, te plaču na kraju. I zbog čijih se reakcija ja ježim. Jer kad pisana emocija postane operativna, onda je pisac zaradio veliko P.

S obzirom da je „Andrić i đavo“ štampan u Herceg Novom, u gradu u kome se nalazi jedina kuća koju je Andrić za života sebi i Milici Babić podigao, hoće li vaši čitaoci da zažale što knjige neće biti u knjižarskim lancima u Beogradu i Srbiji?

Na moru je sve suvenir, oblutak sa plaže, agavina rozeta, školjka s plaže, fotografija sa galebom ili obalnim piscem, te tako može suvenir da bude i knjiga. I ne treba žaliti u 21. vijeku što svaka ukoričenost nije sveprisutna, jer se u principu ipak može nabaviti.

Stiče se utisak da je nevelika obimom, knjiga „Andrić i đavo“ čudesno osmišljena. O kom se žanru zapravo radi?

„Andrić i đavo“ je oneobičeno libro, jedina na našem tržištu foto-novela u dramskoj formi. Pernaestak likova, listom oriđinala, skupili su se da u bašti Kuće Nobelovca Iva Andrića raspravljaju o tome da li je pisanje, što bi rekao Selimović, šejtanski posao, ili nije, te koliko je Andrić tokom dugih noći bio uronjen u onostrano, ili ako nije, koliko je onostranog, oprezan, poznavao.

Foto-novela bi mogla da se objasni kao…?

Foto-novela je knjiga intenzivno oslikano crno-bijelim fotografijama, po dozvoli, iz vrta Kuće nobelovca Iva Andrića i iz hercegnovske Kuće nobelovca Iva Andrića – što je kuriozitetno, jer ono što čitamo u foto-noveli, mi gledamo, i obratno. U skladu s naslovom, svaka strana ima crni okvir i crnu siluetu Andrićeve biste iz Vrta, rad akademskog vajara Nikole Jankovića.

Od kada, kako, zbog čega tačno, je počeo da vas opseda motiv ili figura đavola u Andrićevoj prozi? Da li je to o čemu pišete nekakva nova teorija ili je sve vreme fikcija?

Ne bih rekao da je glagol opsedati dobar. Htio sam samo da prospekulišem, a čitalac da zaključi, da li je Andrić, kao i svaki veliki pisac, imao lično iskustvo s opasnošću s kojom se – pred bjelinom papira ili ekrana – suočava svaki veliki pisac.

Tekst pred nama je organizovan da bude fikcija s elementima studijske rasprave: radnja foto-novele u dramskom obliku odigrava se 9. okrobra 2011. u bašti Kuće Iva Andrića u Herceg Novom.

Neobična grupa okupila se povodom 50 godina od dodjele Nobelove nagrade slavnom piscu.

Grupu čine ugostitelj, iskušenik, profesorka srpskog jezika, cvjećarka, bivši vaterpolo trener, inženjerka pejzažne arhitekture, alkoholičar, književni kritičar, proizvođač sira, najstariji berberin u Boki, direktorka Knjižare So, generalni konzul Srbije u Herceg Novom i profesor pomoračke književnosti na Pomorskoj akademiji u Kotoru.

Grupa ima zadatak da dokuči je li u šumi, simbolično kaže li se, Andrića ujeo Vuk, i da li je kao pisac do konca života plesao Igru sa smrću ili je pak taj ples on s razlogom sve vrijeme zvao Igra za život.

U Andrićevom romanu „Na drini ćuprija“, gde junaci vaše foto-novele pronalaze vraga?

Nigdje konkretno, ali ga, lukavo, ima između redova. Kada Abidaga, glavni vezirov povjerenik za gradnju mosta, čovjek koji potkrada vezira, umjesto da plati radnike, uhvati Radisava koji noću sabotira gradnju, naređuje Ciganinu Merdžanu da ovoga Srbina živog nabije na kolac, i za to mu daje 6 groša. I kaže Merdžanu, dželatu koji žrtve nabija na kolac s hirurškom preciznošću, da ako Radisav poživi dugo na kocu, ako ne umre odmah, daće mu još 6 groša. Pažljiv čitalac se pita kada će motivski da se pojavi i treća šestica? A ona se pojavljuje kada Višegradski Srbi, ponizno, dolaze da mole Ciganina, kako kažu, iako ijekavci, za to telo, ne tijelo, jer su Radisavovi ostaci za njih već mošti. Nude Merdžanu još 6 groša, ovaj prihvata, i formula 666 je podvučena crnim.

U jednom će trenutku na ćupriji pod mjesečinom da se zaigra partija karata između samog đavola i Milana Glasinčanina, okorelog kockara. Kada je Milan sve izgubio, i kuću i okućnicu i svu zemlju, stranac – kako ga opisuje Andrić – naložio je Milanu da zaigraju na sve, ili na život. Milan opet gubi, ali ne mre skokom u Drinu, jer je upravo bilo svanulo. Stranac je nestao. Tog jutra u subotu neki je mladi Jevrej iz spojeva kamena na mostu iskopao đavolji kartaški dukat, koji ga je kasnije odveo u propast. Milan je pak ostao živ, sa svim imanjem, ali ga Andrić opisuje ispijenog i odsutnog, kao da je dao dušu one večeri na mostu.

U recenziji Svetlane Gradinac, jednog od osnivača beogradskog Muzeja knjiga i putovanja „Adligat“, navodi se da je u književnosti Andrić bio i musliman, i Hrvat katolik, i Jevrejin, i Srbin pravoslavac. Mislite li da je Andrić bio nadnacionalan?

Zanimljivo je da foto-novela „Andrić i đavo“ u apendiksu donosi najnepoznatije fotografije Andrića i sedam obrednih Lucija koje su, 1962, odmah nakon dodjeljivanja Nobelove nagrade u Stokholmu 1961, posjetile meštra Iva u Herceg Novom. Na lijevom stupu kapije Kuće nobelovca Iva Andrića nalazi se replika u kamenu Plakete Švedske Akademije, puna masonskih i okultnih simbola.

 

Ukus i miris Medietrana

Nikola Malović (Kotor, 1970), autor 15 knjiga, dobitnik je deset književnih nagrada, uključujući i nagradu „Branko Ćopić“ koju dodeljuje Srpska akademija nauka i umetnosti. Poznat po romanima „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 2007. g, 12 izdanja) i „Jedro nade“ (Laguna, 2014. g, sedam izdanja, dva prevoda), Malović je za beogradsku Knjigu komerc objavio treće izdanje „Boke Kotorske i Srbije“ i „Galeba koji se smeje“, kao i dva izdanja „Dogodine na moru“ za Katenu mundi – naslove koji nam iz do sada nepoznatog ugla dočaravaju boje, ukuse, mirise, ali i geopolitičke slike Mediterana.