Nemanjin grad ili turska tvrđava

Ovih dana se postavila, čini mi se virtuelna dilema: Nemanjin grad ili Turska tvrđava, povodom lokacije budućeg turskog centra za kulturu u Podgorici. Kao i sve takve „dileme” htjelo se, opet, podijeliti javno mnjenje na ono svađalačko za i protiv. Oni agresivniji kojima istorija nije pri srcu „dokazuju” da je tu bila vjekovima tureka tvrđava. A oni drugi upozoravaju da se upravo tu nalaze temelji istorijskog Nemanjinog grada, u kome su stolovali Nemanjići kao moćna srpska dinastija. Poseže se za „argumentima” i to. više da bi se isključilo mišljenje onog drugog, nego da bi se afirmisao svoj sopstveni stav. Kuda to vodi odavno se zna: Divide et impera!

Ustvari takvom „argumentacijom” ništa se ne dokazuje. Za to nema ni potrebe. Sve se već dobro zna. Živjelo se i prije nas sadašnjih na ovim prostorima i naravno, bilježilo. Trebalo bi da mi samo iščitamo to zapisano, ako smo pismeni. Nepotrebno je upozorenje zvaničnika iz Tureke da istambulski arhiv čuva tu „punu istinu”. Istina je da su nam u goste došli uvaženi zvaničnici iz Tureke i da žele da svojim sredetvima – podignu kulturni centar u našem gradu. I to je dosta. I to se mora podržati. A što se arhilalija tiče, makar one bile iz čuvenog istanbulskog arhiva, znamo da je do par godina unazad bilo sređeno za naučno korišćenje samo pet odeto ukupne arhiveke građe. A vjerovatno to ne zna cijenjeni zvaničnik iz Turske. Ako su i neki drugi njegovi „stavovi” na takvim potpornim stubovima, onda se može posumnjati i u validnost njegovog „objašnjenja”.

Rasprava Nemanjin grad ili tureka tvrđava prijeti da se i suviše ispolitizira. To ne ide u prilog ni uvaženom gostu, niti njegovom domaćinu, niti investitoru, niti graditelju.

Našem gradu su potrebne takve investicije. Potrebni su nam centri kulture: turski ili neki drugi. Uvijek su oni u interesu opšteg dobra građana. Jer mi smo multietničko društvo. Ratni dio istorije smo odavno završili. Na dnevnom redu je saradnja među državama, među narodima i među gradovima. Mnogi naši mladići danas odlaze u Tursku, najviše u Istanbul. Hvale se da su dobro primljeni. Sve intenzivnija je i saradnja u oblasti duhovnosti dva naroda. Imam poziv iz Istanbula za učešće na Međunarodnom naučnom skupu o susretu kultura balkanekih naroda kroz istoriju.

A što se lokacije budućeg Centra za kulturu Republike Tureke tiče, ne bi bilo civilizacijski da se nešto podiže na ruševinama drugog. Sada još bolje vidimo šta je značilo rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu da bi se podigao monumentalni mauzolej. Prošlo je vrijeme kada su se pravoslavni hramovi pretvarali u muhamedanske bogomolje. Ima dovoljno lokacija i u Podgorici da se podižu novi objekti na zadovoljstvo svih njenih građana. Samo treba sačuvati njihovu dobru volju. I poštovati njihovu duhovnu tradiciju.

(AUTOR JE ZORAN LAKIĆ, AKADEMIK CANU)