Neistomišljenik

U eri total-medijalizacije, koja premrežava sve planove plasirajući stori o „kraju“ bilo kakve ideologije – Tramp u Rijadu sklopio dogovor i utrapio oružja u vrijednosti preko milijardu $ dok Saudijski Kralj ponosno besjedi o konačnom rešenju putem kojeg će Dobro pobijediti Zlo, itd. – individua je vrsta kojoj prijeti izumiranje, budući da je demokratiji gotovo nemoguće uložiti prigovor (pa i pored faking fakta da je neostvarljiva!), gomila vlada i glas više kreira sudbinu: političku, ekonomsku, kulturnu…

U nedelju, nakon jedanaest Gospodnjih ljeta, ovdje se sve ponosno vijori i crveni, u sve crvenijoj Crnoj Gori! Nepomirljivi Stendal bi rekao: Crveno i crno. Neistomišljenik, pak: najlicemernije sranje u kojem od spikerice do Brege svako se šepuri u crvenom kombinezonu na taj način (valjda) dokazujući svoju lojalnost.

Pa, ipak, i na ovom mjestu otkriva se komunizam u malom, „gdje su svi jedno“ jer uniformisani tako žele i imaju potrebu da se vide i tumače…

Postoji jeziv momenat u uniformisanoti kad otkrivamo da – biti nešto ili ništa ne predstavlja po sebi razliku. Pjongjang je tako idealni „grad“ jer arhitekturom odaje šta, u stvari, ima da nam saopšti sterilni pop-art. Dakle, samo u beživotnosti i u sumraku izraza, režim ostvaruje svoj cilj!

Tako ideologija radi na tome da se svi osjećamo podjednako bitnim (program iz koga je nastao radnik koji se poštuje kao sveti čovjek, u čemu, opet, dobijamo ubijanje slobode!), da svi gradimo istoriju, slobodu, demokratiju, i da Država svima nije samo politička (tzv. građanska) parola, u šta potpisnik redova čisto sumnja. Hoću reći: jednakost je, naprosto, kao ideja, samo još jedna forma kontrole, koja služi da se postigne i učvrsti režimski ideal – omasovljenost Istog!

Društvo je slobodno tek ukoliko ne djeluje horski… Uostalom, vlast je (valjda) servis, a ne zla totalitarizujuća svijest koja je tu da progoni, dijeli, i antihumano jednači.

Da, demokratija je još jedna utopija u koju niko ne vjeruje, ali bez koje, ništa manje, ništa ne može da postane, osim kao ekstremno rijetki slučaj izletio iz neprestanog sudaranja lirike sa nihilizmom.

Nažalost, kao oličenje apsolutne provincije, u svakom smislu ovog fenomena, u Crnoj Gori još nema politike, zato je smjenjivost vlasti nemoguća! Borbu za slobodu zamijenili smo malim kompleksom dokazivanja.

(Upravo sa balkona posmatram jednu blesaču gdje se opasala oko struka „zastavom“ hvatajući uprazno krugove oko sebe u nadi da će je neko snimiti i ubilježiti u registar poslušnih. Međutim, iznad nas nebo je i dalje plavo!)

Sloboda za Čađa!