Ne vjeruju da iza zločina u Peći stoji srpska služba

Prošlo je petnaest godina od monstruoznog zločina u kafiću „Panda“ u  centru Peći, kada su dva maskirana  napadača rafalima iz automatskog oružja pokosila šestoricu srpskih mladića  učenike Ivana Obradovića, Zorana Stanojevića, Svetislava Ristića, Vukotu Gvozdenovića, Dragana Trifkovića i  studenta Ivana Radevića.

Sve do prije neki dan taj stravični  masakr je bio gotovo zaboravljen, a  onda je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić nagovijestio da to možda i nije zločin šiptarskih terorista, kako se vjerovalo, uz tvrdnju da to sigurno  nije zlodjelo stranih tajnih službi i organizacija. Iz te Vučićeve izjave mogao se izvesti zaključak da su nedužpi mladići žrtve srpske tajne policije.

Lazar Obradović je otac Ivana Obradovića, najmlađeg među poginulim, četrnaestogodišnjeg odličnog đaka prvog razreda gimnazije, a uz to i očevidac tragedije u  kojoj je izgubio svog jedinca.

-Bio je ponedjeljak, 14. decembar 1998. godine. Moj pašenog Suad Šabović pozvao nas je te noći na večeru. Negdje oko sedam sati uveče, supruga Slavica i ja sa dvije ćerke (jedna je tada imala 12, a druga tek četiri godine, prim B.S) stigli smo kod njih. Sa nama je pošao i četrnaestogodišnji sin Ivan, koji je te noći odlučio da ne ide na košarkaški trening.

Moj pašenog je držao taj zlosrećni  kafić, koji je, u stvari, bio neko gimnazijsko sastajalište. Radio je samo prije podne, a uveče je tamo navraćalo samo odabrano društvo mladića koji su ulazili na sporedna vrata, kroz kuhinju, i tu sjedjeli, igrali karte, slušali tihu muziku. I te noći ih je bilo desetak, najviše dvanaest, a među njima i brat blizanac mog pašenoga Mirsad Šabović. Dok su moja svastika Snežana i supruga pripremale večeru, ja sam sa pašenogom došao u lokal, u kojem je sa društvom već bio i moj sin. Sjedjeli su oko dva stola, a moj Ivan na jednoj barskoj stolici odmah do vrata. Pašenog i ja smo sjeli u posebni odjeljak, koji je bio povezan sa glavnom prostorijom. Sve je bilo mirno i ništa nije nagovještavalo nikakvu nevolju. Negdje oko osam sati, dvojica od tih mladića, dva brata, krenuli su kući na večeru. Izašli su na glavni ulaz i vrata su ostala nezaključana. Nije prošlo ni deset minuta, a začuo se prvo tresak vrata, a odmah potom rafali…

Nemam snage da opišem to što smo  zateli pašenog i ja kad smo  ušli u prostoriju u kojoj su bili oni to ne bih poželio ni najvećem krvniku. Nije nam, naravno, padalo na pamet da idemo napolje za ubicama. Ja sam pritrčao sinu, ali sam odmah vidio da mu nema pomoći (pošto je sjedio do vrata i bio prvi na udaru, kako će se kasnije isnostaviti, pogođen je sa čak jedanaest metaka prim- B. S) priča Obradović.

Upravo je Lazar Obradović, uprkos svemu, bio najprisebniji i pozvao je hitnu pomoć, ali, nažalost, ni njegovom  sinu ni još trojici mladića više nije bilo pomoći. U bolnici su malo potom ranama podlegla još dvojica, a ljekari su se izborili za život trojice nešto lakše ranjenih.

-Uviđaj nije mogao niti smio  da počne prije tih famoznih  verifikatora čuvene Vokerove  misije. Oni su samo ušli u lokal, pogledali onaj užas i otišli, a da nikoga ništa nijesu upitali, čak ni mene, niti moga pašenoga, kao očevidce koji su sve vrijeme bili tu. Ja sam kasnije tražio njihov zapisnik o uviđaju, ali su mi odbrusili da ne daju podatke fizičkim licima. Vokerov zamjenik Keler, koji će kasnije biti i francuski ambasador u Srbiji, kazao nam je poslije da je u izvještaju napisao da je to bio masakr nad nedužnim srpskim mladićima, ali Voker nije dopustio da ode takav izvještaj, već je sve to okaraktsrisao kao klasični „incident“.

Nijesam, naravno, bio začuđen što me Vokerovi „verifikatori“ nijesu ništa  pitali o tome šta se i kako desilo, ali kad su na isti način postupili  i srpski istražni organi, posumnjao sam da od svega neće biti ništa, kaže Obradović.

Još punih šest mjeseci nakon zločina srpska policija je u Peći imala svu vlast i mogla  mnogo toga da učini na rasvjetljavanju ovog zločina, ali nije učinila ništa.

– Istina, samo nekoliko dana kasnije, Nikola Šainović, tadašnji potpredsjednik Vlade Srbije, saonštio je da su uhapšene ubice djece u Peći. Kad smo  saznali ko je uhapšen i osumnjičen  za taj zvjerski zločin, da su u pitanju gotovo retardirane protuve koje ne mogu ni muvu zgaziti, a pogogovu kad su i oni nedugo potom pušteni  iz zatvora, bilo je jasno da je to samo ujdurma koja je imala za cilj da trenutno umiri ogorčenu javnost, priča Lazar Obradović.

U Srbiji je od tada do danas promijenjeno nekoliko garnigura vlasti, a nesrećni roditelji pobijenih mladića kucali su na vrata svih i insistirali  da se neko ozbiljnije pozabavi njihovom nesrećom i potraži krvnike, ali  niko nije ni prstom makao.

– Mi smo mislim da je to bilo 2000. godine – otvoreno pitali Mila Novakovića, tadašnjeg šefa tajne policije Srbije, da li može da nam garantuje da to iz nekih razloga nije, možda, učinila naša državna bezbjsdnost ili neka strana tajna služba, Bez predomišljanja nam je odgovorio da nam to ne može garantovati. Od tada se i kod mene i kod svih ostalih roditelja unesrećenih u ovoj tragediji pojavio crv sumnje i niko od nas više ne odbacuje nijednu mogućnost, tim prije što je istraga tako traljavo vođena kao da nikome sem nama nije bilo ni stalo da se istina otkrije i da pravda stigne počinioce, a naročito nalogodavce ističe Obradović.

Nedavna izjava Aleksandra Vučića, kao  i sve što je potom uslijedilo, lavina napisa, nagađanja i svakovrsnih spekulacija, i za Obradovića i za sve ostale nesrećne roditelje pobijenih  bila je veliki šok nakon gotovo cijele decenije ćutanja.

–  Do moje pameti još ne može da dopre da je to uradila naša služba, naša tajna  policija, ali spreman sam čak i tu strahotu da prihvatim ako  mi neko argumentovano dokaže ko je to učinio i po čijem nalogu, a  posebno s kakvim je ciljem žrtvovan život mog maloljetnog sina i petorice njegovih drugova. Više se ne plašim ni takve strašne istine, a vjerujem ni bilo ko od roditelja pobijene djece, jer mi tražimo samo istinu, ma kakva bila, i ne može nas zadesiti ništa strašnije od onoga što nas je zadesilo. Mi se, dakle, više ne plašimo ni takve istine, ali strahujemo i to bi onda bila potpuna katastrofa i novo ubistvo naše djece ako se ispostavi da je i ovo sada samo nečija velika zakulisna igra i politička ujdurma i spekulacija za trenutne dnevne potrebe — kaže Obradović.

Kosti prenijeli u Crnu Goru

Pobijeni mladići su bili sahranjeni  u Peći, ali im zlotvori nijesu dali mira ni u grobu, pogotovu otkad je, pola godine kasnije, počeo egzodus  Srba sa Kosmeta i kad su se u koloni izbjeglica našli i njihovi najmiliji.

– Mi smo Ivana sahranili u  staroj djedovoj grobnici, ali  smo ga šest i po godina  kasnije prenijeli u Crnu Goru jer više nijesmo mogli da  podnesemo nevolje s kojim smo  se suočavali kad bismo htjeli  da posjetimo njegovu vječnu kuću ogromno obezbjeđenje međunarodne vojske, prevoz u oklopnim vozilima, to što smo se ponekad vraćali a da nas i ne povedu do groblja jer je, navodno, bilo  nebezbjedno, da i ne govorim o mukama kad zateknemo oskrnavljen grob, obaljenu nadgrobnu ploču,  polomljene i uništene srpske  spomenike okolo priča Obradović.

Sestra dobila ime po bratu

Četiri godine nakon tragedije, Obradovići su dobili i treću ćerkicu, koja je dobila ime Ivana, po nastradalom  bratu Ivanu. Inače, Lazarova supruga  Slavica bila je perspektivna glumica pećkog pozorišta, ali je posle tragedije koju je doživjela, nakon dvadeset godina sasvim okrenula leđa pozorišnim daskama i sasvim se posvetila porodici.

Puška

Ovih sam dana čuo da je premijer Ivica Dačić u nekom intervjuu na televiziji saopštio kako je, navodno, utvrđeno da je onaj Litvanac, policajac  Euleksa, koji je ubijen u Kosovskoj Mitrovici 19. septembra prošle godine upucan iz iste puške iz koje je je pucano u „Pandi“. Pa da li je zaista moguće da neko ko je počinio jedan tako svirep zločin petnaest godina čuva oružje koje je koristio, s velikim čuđenjem pita Lazar Obradović.

Nije to bilo slučajno

Da se sve nije desilo slučajno i da iza svega stoje šiptarski  teroristi, roditelje pobijene djece je najviše uvjerilo to što te noći nijedan albanski lokal u Peći, u široj okolini „Pande“, nije radio u vrijeme zločina. Zanimljivo je i to što je na stotinak koraka od „Pande“ dežurao policajac Srbin, koji je obezbjeđivao stan tadašnjeg predsjednika opštine, ali ni on nije ništa ni vidio ni čuo.

Budo Simonović