Mitropolit Joanikije: Ne može Crkva da se odrekne Njegoša niti njegovog amaneta

U petak, 19 septembra, u porti Cetinjskog manastira, održana je promocija knjige ”Dragi moj mučeniče” – Dokumenti iz zbirke ”Lovćenska kapela” mitropolita Danila Dajkovića, koja je nedavno izašla u izdanju Izdavačko-informativne ustanove ”Svetigora”, a blagodareći trudu profesora Veselina Matovića koji je i priređivač ovog izdanja.

O knjizi su govorili Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije, dr Milena Martinović, protojerej-stavrofor Gojko Perović i profesor Veselin Matović. Moderator večeri je bio urednik izdavačke djelatnosti ”Svetigore”, protojerej Aleksandar Lekić.

Promociji je prisustvovao i Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski gospodin Pajsije, te brojno sveštenstvo.

Na samom početku sabrane je pozdravio otac Aleksandar, koji je kazao da je, ova knjiga dokumenata i svjedočanstava jednog takvog teškog vremena, ugledala svjetlost dana upravo blagodareći blaženopočivšem mitropolitu Danilu, koji je, kako je kazao, ”bio izuzetan administrativac” i vrlo pažljivo i mudro sabirao i numerisao sva moguća dokumenta o dešavanjima vezanim za Lovćensku kapelu i njeno rušenje.

”Riječi su blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija da je to bilo možda i najsmutnije vrijeme u osmovjekovnoj istoriji Mitropolije Crnogorsko-primorske, vrijeme arhipastirskog rada vladike Danila”, kazao je otac Aleksandar.

Veče je uvodnim slovom otvorio i sabrane blagoslovio Visokopreosvećeni mitropolit Joanikije.

Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije je kazao da je Mitropolija crnogorsko-primorska osnovana prije 8 vjekova, da ima neprekinut kontinuitet, te izgrađen identitet koji je prije svega hrišćanski, pravoslavni, svetosavski, srpski, a ne manje i crnogorski, te da je njena dužnost da brine o sveukupnom hrišćanskom naslijeđu koje baštini, a posebno o naslijeđu njenih arhijereja.

”Sjećamo se i imamo taj blagoslov da smo se ovdje večeras okupili pored groba blaženopočivšeg mitropolita Mitrofana Bana, pored ćivota Svetog Petra Cetinjskoga, pored groba mitropolita Save Petrovića, ispod Orlovog krša i groba mitropolita Danila I Petrovića, ispod Lovćena, ispod Njegoševe kapele koja se na nebo vazneijela ispod njegovog osveštanog groba. Ali večeras ćemo govoriti najviše o zaslugama blaženopočivšega mitropolita Danila Dajkovića”, rekao je Visokopreosvećeni mitropolit.

Osvrćući se na ime koje nosi ova knjiga, on je naglasio da je mitropolit Danilo dobrovoljno izabrao mučeništvo, da bi: posvjedočio ime Božije, odbranio svetu vjeru pravoslavnu, suprotstavio se bezakonju, odbranio Njegošev amanet i Njegoševu kapelu.

”Suprotstavio se bezakonju koje se spremalo i koje je sprovedeno. I u tom smislu neko će reći da je on poražen u toj neravnopravnoj borbi, da je sila nadjačala, da sve ono što je on radio nije dostiglo odgovarajući uspjeh, ni odgovarajući cilj. Neko će reći da je to sve bilo uzaludno. Međutim, kad sve to pogledamo sa duhovne strane i kroz duhovna mjerila, vidimo da je on u toj borbi koju je viteški vodio – uspio, da je odnio moralnu pobjedu”, kazao je Mitropolit i dodao da je to za nas danas veliki duhovni kapital.

On je dodao da je u zaostavštini mitropolita Danila pronađeno dosta izuzetno važnih dokumenata koja će, kako je kazao, ”u mnogo čemu dopuniti naša znanja o onome šta se tada događalo”.

”O kapeli će se govoriti i u budućnosti. To je prosto postala naša tema. Zbog čega? Zbog Njegoša i Njegoševog amaneta. Ne može Crkva da se odrekne Njegoša niti njegovog amaneta. Crkva se mora držati Njegoševog amaneta i mora poštovati Njegoševu poslednju volju. Posebno zato što je on sa prokletstvom ostavio zaveštanje da se sahrani u njegovoj zadužbini na Lovćenu, a ko to ne bude ispunio, da na njemu ostaje njegovo prokletstvo. Mi se moramo boriti za ispunjenje njegovoga amaneta. Da bi se Njegošev amanet ispunio, da bismo podigli Njegoševu crkvu na Lovćenu, da bismo ispravili taj grijeh koji je Crna Gora učinila prema Njegošu, moramo prvo znati šta se dogodilo. Najbolji, najubjedljiviji, autentični svjedok svih tih događanja je blaženopočivši mitropolit Danilo Dajković”.

Vladika je naglasio da je mitropolit Danilo prozreo namjere tadašnjih komunističkih vlasti, čiji je cilj bio da sruše kapelu i pogaze Njegošev amanet, a ne da sagrade Njegošu spomenik.

”Da je glavni cilj bio da podignu Njegošu spomenik, mogli bi ga podići bilo gdje drugo, na prikladnom mjestu, pa čak i na Lovćenu, ali da ne ruše kapelu. Međutim, bio je prosto jedini uslov vlasti da se ruši kapela. Oni su to cinično nazivali ’dislokacijom kapele‘. A on kaže: ’To nije nikakva dislokacija, nego rušenje‘. Oni su se zbog toga ljutili. Ljutili su se posebno zbog toga što ih je upozoravao da su se našli u istom poslu kao austrougarski okupatori 1916. godine koji su rušili Lovćensku kapelu. To je bila živa istina, a oni su govorili da to nema nikakve veze; šta priča ovaj Mitropolit, taj pop ili kako su ga već omalovažavali, a je on govorio istinu a istina ih je boljela. Zato su, vidjećete to u ovoj knjizi, ko je to radio, crnogorske vlasti tražile od Josipa Broza odobrenje da se smijeni mitropolit Danilo Dajković. A Broz koji je inače stajao iza rušenja Lovćenske kapele je rekao: ’To nije moj posao, vidite to vi.‘ Nije htio o tome da se izjašnjava. Prosto ih je prezreo, a oni su mu se dodvoravali. Vidjećete to iz ove knjige.”

Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je podsjetio i da su tadašnje vlasti imale namjeru da okrenu sveštenstvo protiv mitropolita Danila, u čemu nisu uspjeli, jer su i u to vrijeme u ogromnoj većini sveštenici ostali vjerni Crkvi.

”Pravili su se planove o tome da organizuju grupu sveštenika koja bi se otcjepila od Mitropolije, pa da se smenjuje Mitropolit, i takvih planova je bilo. Videćete ko je to sve predlagao, ali hvala Bogu, on je u ime Crkve vodio tu borbu pošteno, viteški, znalački, sa jakim argumentima, nepobitnim. U tom pogledu, pošto su njegovi argumenti bili na mnogo većem nivou i bili podkrijepljeni istinom i snažnim razlozima, mi možemo računati da je on veliki moralni pobjednik u ovoj borbi, naročito zbog toga što je istrajao do kraja i upotrijebio sva moguća sredstva koja su mu bila na raspolaganju da zaštiti Lovćensku kapelu.”

Vladika je na kraju zaključio da se u knjizi pored svih ostalih dokumenata nalaze i oni spisi koji govore o velikoj podršci koju je u svojoj borbi imao mitropolit Danilo, kako među domaćim sveštenstvom iz Crne Gore, tako i među arhijerejima širom Srpske crkve.

Navodeći citat iz teksta profesora Blagote Gardaševića, objavljenog u Pravoslavlju, a koji je takođe sačuvan u ličnoj arhivi mitropolita Danila Dajkovića, o tome kako se i gdje sahranjuju episkopi, te o tome kako se Crkva ne smije saglasiti sa tim da se iz Njegoševog groba izvadi krst ili da se na njegovom grobu ne može održati panahida i ponovi slučaj rušenja njegove kapele, dr Milena Martinović je kazala da smatra da je u ovom tekstu iznešena suština svega rečenog – da nije smjelo doći do rušenja Negoševe kapele i skrnavljenja Negoševog amaneta.

Ona je podsjetila da je njen pokojni otac bio jedan od rijetkih Cetinjana koji je podržavao mitropolita Danila u namjeri da se sačuva kapela na Lovćenu, a njen pokojni đed, sveštenik Simo, jedan od onih koji je sa mitropolitom Mitrofanom Banom prenio Njegoševe zemne ostatke sa Lovćena u Cetinjski manastir, neposredno prije austrougarskog bombardovanja kapele, kako ne bi bile oskrnavljene.

”Moj pokojni otac je jednom prilikom dao intervju , bila je polemika da li da se mauzolej stavi na Lovćen ili da se mauzolej podigne negdje u okviru Cetinja, moj otac je tada rekao da između Negoševog zavjeta, koji je, zna se – da se sačuva njegov grob i skromna kapela na Lovćenu, da se ne dira odatle, i između, kako je govorio, Meštrovićevog zavjeta – da se stavi Negoš u faraonsku grobnicu, jer ona samo može ličiti na takvu grobnicu, kao takav spomenik, da se na takav način jedan crnogorski vladika oskrnavi, odnosno njegove kosti, da on bira Njegošev zavjet, odnosno Njegošev amanet. Rekao je da je sama planina spomenik, a da je kapela kruna na toj planini, i da nikakav velelepni spomenik, koji je trebao da bude u čast vladici Radu kao pjesniku, filozofu i vladaru, ne treba podizati na Lovćenu, na tom mjestu gdje je on sebi zavjetovao svoj grob, nego da Meštrović, koji jeste svjetski vajar, može da podigne spomenik ali negdje u okviru Cetinja, a nikako da se Njegoševe kosti prenose iz kapelice u taj mauzolej. Naravno, ni vladika Danilo Dajković, ni moj pokojni otac, ni brojni intelektualci tadašnje Jugoslavije, nisu uspjeli u tom naumu da se kapela sačuva.”

Dr Milena Martinović je dodala da sama odluka Njegoševa da sebi sagradi kapelu na vrh Lovćena, nije nimalo slučajna.

”Sami Njegoš pri tom svom zavještanju, kada je odlučio da sagradi sebi zavjetnu kapelu na vrhu Lovćena, ta mala skromna kapela koja je kružnog oblika ili rotonda, tako se zovu te crkvice i potiču iz ranohrišćanskog perioda i služile su da se u njima sahranjuju crkveni velikodostojnici kroz sve vjekove, od samog početka hrišćanstva, i da se, naravno, na njima stavi krst, a služile su kao mauzoleji tim crkvenim velikodostojnicima ili su služile kao krstionice, još od vremena cara Konstantina. Tako da nije sasvim slučajno što je Njegoš tražio na vrh Lovćena ili Jezerskog vrha, takvu malu crkvicu – rotondu, jer sa krstom na vrhu, ona je tada imala ulogu da kažemo najvećeg vrha za to vrijeme, kolika je bila teritorija Crne Gore, a s obzirom na to da u hrišćanstvu krug predstavlja spajanje sa Hristom ili vječni život, vaskrsenje, pa je tako i Njegoš sa krstom na najvišem vrhu simbolično štitio crnogorski narod koji je sa jedne strane bio okupiran od Turske, a sa druge strane, prema Boki od Austrougarske. Na taj način je on štitio pravoslavni narod Crne Gore, što je kasnije ušlo i u simboliku grba Crne Gore. Upravo ta vjera je i održala Crnogorce u borbi za slobodu”, kazala je dr Milena Martinović.

Podsjetivši na besjedu Svetog apostola Pavla na atinskom trgu, protojerej-stavrofor Gojko Perović je kazao da ta besjeda nije završila slavno i da je samo nekolicina pristala uz Pavla, dok mu se, kako bilježi očevidac, Sveti apostol Luka, rugala. On dodaje da se ta situacija u Atini nije promijenila do kraja života apostola Pavla, ali da je ipak Atina danas jedan od najuglednijih hrišćanskih gradova.

”Što znači da je propovjed hrišćana, ugledajući se na Gospodnju propovjed – ona ima kad. Za nju ne postoji nikakvo vremensko ograničenje. Istina, ako se jednom kaže, čak i kad se oćuti, zna da svjedoči. Znate i sami, to ćutanje Gospodnje pred Pilatom dokle se čulo, a koliko su Pilatove riječi i gomila, kako Njegoš kaže za jednu drugu situaciju ”bezumne skupštine”, koliko je to ostalo kao nekakva buka, bez ikakvog smisla.”

On je naglasio ljepotu i važnost pisama zabilježenih u ovoj knjizi, te dodao da su i naslov i duh knjige jevanđelski.

”Kao što se advokat Popović obraća mitropolitu Danilu ’Dragi moj mučeniče‘, tako se i apostol Luka obraća Teofilu i kaže: ’Ljubljeni moj, plemeniti Teofile sad ću da ti napišem šta sam vidio‘, a kaže: ’Čuo sam da si i od drugih čuo o Hristu, pa ću ja da ti napišem nešto što sam uspio da saznam detaljno i da dodam na ono što si ti već čuo‘. Dakle, Jevanđelje je pismo prijatelja prijatelju i bukvalno je naslov ove knjige i duh ovih pisama koje mitropolit Danilo piše i dželatima kapele i svojim prijateljima i prepiska sa advokatima i ljudima koji su bili spremni da mu pomognu, pa ima i nekih koji su obećali pomoć pa u zadnjem momentu baš ne mogu da mu izađu u susret, ima tu svega…Dakle, Jevanđelje je pismo prijatelja i naslov i duh ove knjige je baš tako jevanđelski”, kazao je otac Gojko.

Dodao je i da su pisma apostola Pavla pisana ”od muke”, kao i pisma mitropolita Danila.

”Kako se Božija riječ projavljuje u ljudskom pismu, u tim intimnim porukama, koje su nekad ostajale samo između dvoje ljudi, tako samo Bog zna za njih. A kroz njih se otkriva istina Božija i temelji se nešto buduće što će biti dobro.”

Otac Gojko je naglasio da je za njega glavni utisak u knjizi – duh Velikog četvrtka i Velikog petka.

”Koliko puta smo u životu pročitali i čitaćemo onih dvanaest strasnih Jevanđelja i svaki put ko god je učesnik tog bogosluženja skoro da se zapita: Pa je li moguće da niko ne vidi da će ovaj čovjek da postrada na pravdi Boga i da nikoga nema tu da mu pomogne? Ni Pilat, koji bi rado da ga oslobodi, ni apostoli, koji su rekli da će da poginu i da daju život, jednostavno ta neminovnost zla, koju gledaš i kojoj u datom trenutku ne možeš ništa, uvučena je u redove ove knjige. Jedno pismo, drugo pismo, jedna sjednica Skupštine opštine Cetinje, jedna Ustavnog suda – sjede Đuranović, Milatović, Vidoje Žarković, nešto se dogovaraju kako sa Mitropolitom, kako sa sveštenstvom. Prosto sve ide ka tome krstu i jasno je iz perspektive Golgote da je taj krst bio jedna neminovnost koja nam je dala život, ali nekako nam je neprijatno kad se taj krst dotakne malo i nas”, kazao je otac Gojko Perović.

On navodi da iz ove knjige saznajemo kako su mitropolitu Danilu i iz Skupštine Crne Gore i Skupštine opštine Cetinje objašnjavali da to što je na Lovćenu nije crkva, te nalazimo za naše vrijeme značajan i detaljan izvještaj arhitekte Veliše Popovića koji je po nalogu jugoslovenskih vlasti i kralja Aleksandra radio na obnovi kapele, a u njegovom izvještaju piše da je ”sav kamen koji je zatekao na Lovćenu ugradio ponovo, a novi je donešen iz majdana na samom Lovćenu”.

Protojerej-stavrofor Gojko Perović naglašava da ga je u knjizi najviše potresla jedna rečenica iz saopštenja Skupštine opštine Cetinje koja glasi:

„Nikakva bazilika ili crkva, bez obzira na njenu veličinu i arhitektonsku-umjetničku vrijednost, ni izbliza ne bi izrazila ni Njegošev duh, ni duh crnogorskog naroda, pogotovo današnje revolucionarne generacije Crnogoraca, pa je insistiranje na očuvanju kapele usmjereno protiv crnogorske nacionalne ravnopravnosti i samim tim ima za cilj da se duh sadašnje generacije crnogorske nacije vrati u XIX vijek, u srpsko-pravoslavne i krivo usmjerene nacional-romantičarske egzistencije.“

Otac Gojko zaključuje da smo, kako je rekao, ”u 2020. dobili jedan novi legitimitet za sve ovo što je ovaj starac pisao.”

”I za advokata Popovića i za sve znane i neznane”, gdje smo, kako navodi, ”kao građani Crne Gore izašli i rekli da ne vidimo da je to ’krivo usmjerena egzistencija‘, jer, ne radi se samo o 19. vijeku, već od arhonta Petra, preko Svetog Save, Nemanjića, Crnojevića i svih vladika”. U vremenu kada se govorilo o građanskoj i sekularnoj državi, kazao je otac Gojko, jasno smo rekli: ”Mi ne vidimo da je to krivo usmjerena egzistencija.”