Mitropolit je čuvao islamske svetinje!

Piše: Jovan Lakićević

Na prostoru drevnog Ulcinja sravnjen je juče sa zemljom konak crkve Svetog  Vasilija Ostroškog!

Urađeno je to, ne samo uz blagoslov, nego po izričitoj naredbi  Milovog i Duškovog Ministarstva održivog razvoja i turizma Crne Gore!

Obrazloženje je, dabome, na nivou nalogodavaca: konak je, kako su naveli, „narušavao ambijentalnu cjelinu crkve i predstavlja devastaciju prostora“! Da bi sve bilo čudnije ( ne možemo reći smješnije, jer rušilački, bezbožnički posao je, nažalost,  završen!), riječ je o manastiru koji je smješten izvan gradske cjeline, urbane zone,  u mjestu Zoganju… Dakle, daleko od očiju, nikome na smetnji.

Ali, Milova „država“ tu nije stala.  Malo poslije ovog rušilačkog, bezbožničkog čina uslijedilo je saopštenje kako je ulcinjska Policija, u saradnji sa tamošnjim Tužilaštvom, podnijela krivičnu prijavu protiv Mitropolije i Mitropolita Amfilohija „zbog krivičnog djela građenja objekta bez prijave i dokumentacije…“

Izgovor izvođača ovih bogohulnih radova,  da za gradnju konaka nijesu  bili pribavljeni  svi potrebni papiri,  kao i ova najava „krivične prijave“ izgledaju  zaista  bijedno u sučeljavanju sa izjavom sekretara za urbanizam Ulcinja, Aleksandra Dabovića, koja je, koliko juče objelodanjena: „Nelegalna gradnja  u Ulcinju je uzela toliko maha, da je u Opštini nelegalno sagrađeno 80 odsto objekata“!

A mi taman pomislili da je konak na Zoganju – jedini! Tako vam, dakle, stoje stvari, gospodo Ulcinjani.

To je onaj isti Ulcinj u kome Mitropolitu Amfilohiju  policija nije dozvolila (!), prije nekoliko mjeseci, održavanje liturgije u jednoj od malobrojnih tamošnjih crkava…

To je onaj isti  Ulcinj koji je prije neku godinu, oglašenog srpskog krvnika, (još neosuđenog!) zločinca  Hašima Tačija, proglasiko za svog počasnog građanina!

Možda ovaj autor pretjeruje u pripisivanju odgovornosti Ulcinjanima za ovaj vandalki čin. Možda su izvođači radova, zajedno sa sve policijom, bili iz Podgorice… Ali, čak ni takav sticaj okolnosti ne amnestira ulcinjsko rukovodstvo  od, prećutne a, možda, i neposredne podrške rušiteljima konaka! Da je bilo sreće ( i pameti) oni bi ga na svaki način  zaštitili!

Možda je ova tužna predstava, koja je zaboljela svakog pravoslaca, trebalo da bude pokazna vježba, odnosno generalna proba,  psihološka i tehnička priprema za udar na Rumiju, odnosno tamošnju crkvicu Svete Trojice?

Ovo je prilika  da posjetim na neke  događaje iz marta  2004. godine.  Tada je u vandalskim demonstracijama na Kosovu i Metohiji, popaljeno, porušeno i potpuno devastirano, uz teatralno lomnjenje krstova, nekoliko desetina srpskih  manastira  i crkava, uz dodatno protjerivanje  još 4 hiljade srpskih nevoljnika.

Kao reakcija na zločinačko divljanje Šiptara, zapaljena je džamija u Nišu.

Nešto slično se ponovilo i kod  čuvene Bajrakli džamije u Beogradu.  Iste večeri kad je postradala džamija u Nišu, na beogradsku džamiju krenulo je nekoliko hiljada osvetnički raspoloženih momaka. Stotinak nenaoružanih policajaca brzo je ustuknulo  ispred ove neobuzdane mase.  Uspjeli su da zapale trpezariju i u njoj više stotina svetih knjiga.

U tom času,  (ponoć je već bila minula) ispred Bajrakli džamije , pojavila se silueta Mitropolita Amfilohija, koji je tih dana (i mjeseci) u Beogradu zamjenjivao bolesnog Patrijarha Pavla.  Sam, bez ikoga, stajao je usred ostrašćene gomile koja je svakog časa mogla da ga pregazi: „Nemojte djeco, Bogom vas kumim, paliti tuđe svetinje! Bog je jedan… Nemojte biti kao  oni što su na Kosovu i Metohiji naše crkve popalili i porušili!“  Malo molbom, malo kletvom zaustavio je masu u njenom rušilačkom pohodu.  Oni koji su samo koji minut prije zapalili trpezariju, suočeni sa umnim i svetim riječima svoga duhovnika, požurili su da vatru ugase .

Tako je jedan pravoslavni Mitropolit spasio Bajrakli džamiju od potpunog uništenja!

Prosto se pitam – da li se iko od ulcinjskih muslimana sjetio, juče i danas, podviga ovog pravoslavnog duhovnika? U Ulcinju ih je više od 70 odsto. Pravoslavnih, jedva petnaestak odsto.

Mitropolitov sinovac, a sin Vasilijev, barski sveštenik  Nikola Radović, pokazao je prije samo desetak dana, kako treba da se ponašaju duhovnici prema pripadnicima drugih konfesija.  Mladim muslimanima, koji su podstaknuti sam Bog zna od koga, i njega i porodicu, ispred stana  u Baru, psovali, na najgori način vrijeđali, prijeteći im izgonom iz Bara,  otišao je poslije nekoliko dana kući, u goste na Bajram,  a jednome se ponudio da mu pomogne u plaćanju prekršajne kazne  za upravo učinjeno djelo od 5oo eura!

Što bi rekao pokojni Radovan Bećirović Trebješki: „Tako ljudi i junaci čine, to su prave ljudske veličine!“

Na kraju i jedno, možda, suvišno pitanje: gdje li je ovih dana ministar na početku pomenutog Ministarsta, gospodin Pavle Radulović? On je, ako me pamćenje ne vara, prije samo nekoliko mjeseci, nekim bezazlenim povodom ( u poređenju sa ovim rušilačkim svetogrđem), bio spreman da podnese ostavku…

Pročitajte JOŠ:

Kafkijanski proces