Mitropolit Amfilohije: Zaustaviti prolivanje bratske krvi u Crnoj Gori

(Lučindansku poruku Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija prenosimo u cjelosti)

Draga djeco duhovna,
Ljubljena hrišćanska braćo i sestre,

Na ovogodišnji praznik Sveti dan Lučindan, kada pominjemo imena Apostola i jevanđelista Luke i našeg mirotvorca Svetog Petra Cetinjskog i Petra II Lovćenskog Tajnovidca, molimo se Gospodu Njegoševim riječima ”Crna Gora izgub da namiri”, i da nam ”provedri više Crne Gore”. Svjesni smo da ovdje pod Lovćenom vijekovima živimo kao narod koji je mali brojem, i oskudan u materijalnim moćima, ali prepun vjere u Boga. Nas je samo natprirodno Božje prisustvo, i Njegova blizina, učinila još živima i postojećima – ljudima od integriteta, uprkos bezbrojnim napastima koje su do sada nastojale da nas uklone.

Blagodarimo Tvorcu, koji nas ne zaboravlja, i koji nas čuva u ovom prolaznom svijetu, spremajući za nas vječni život. Onaj vječni život koji svjedoče netruležne mošti naših Svetitelja: od ruke Svetog Jovana Krstitelja i Arhiepiskopa pećkog Arsenija, Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog do prepodobnog Simeona Dajbabskog.

U ove dane, okupljamo se posebno oko ćivota Svetog Petra Cetinjskog, koji je po svemu, obrazac naše vjere i vrlinskog života. On je primjer našeg odnosa prema Bogu i bližnjima i naše postojanosti pred svjetskim stihijama. Mi u Crnoj Gori, koji imamo njega, nikada pred Bogom ne možemo reći da nijesmo znali kako, i da nijesmo imali kuda. Zato, ovaj Lučindan dočekujemo kao ljudi koji imaju razloga da se nadaju, da vjeruju i da ih ništa ne može pokolebati da skrenu s puta Božje i ljudske pravde.

Pred današnjim iskušenjima, kakva god da su, stojimo sa istim uvjerenjima, da nas jedino sila Višnjega može držati u postojanju i napretku, i podariti nam vječno spasenje. A nije mali broj nevolja koje nas odvajaju od našeg jedinog Dobročinitelja i Spasitelja i ćivota Njegovih ugodnika.

Kao prvo, način života i navike drugih naroda, koje ne priliče ni njihovim izvornim kulturama, ovdje, na silu unesene među nas, prave smutnju i nevolje. Moralni razvrat i neviđena glad za zemaljskom hranom (hljebom i igrama), donijela su u naše domove mržnju među braćom i udaljile djecu od roditelja. Nikada u svom postojanju, žitelji Crne Gore nijesu tako bezobzirno nastojali da se obogate na štetu drugoga, kao što to čine danas. Na štetu komšije, prijatelja, a pogotovo na štetu onih koji su zaposleni i unajmljeni da rade pod njihovim krovom. A opet, nikada više nije bilo onih Crnogoraca bez imanja i bez posla, nego danas. Mali broj njih nešto uopšte zarađuje, a većina to radi na štetu zaposlenih i onih koji kupuju i koriste njihove usluge. Ako neko od naše braće i sestara ima sreću da negdje radi – taj nema slobodnog dana, mnogi nemaju ni osiguranja, ni pristojne plate. Takvi nijesmo bili nikada jedni prema drugima, nego smo znali i umjeli, po jevanđelski, da činimo čašću ”jedni druge većima”. Jedan mali broj se enormno obogatio na račun drugih.

Porodični život, i njegove vrijednosti, bili su kroz vijekove temelj svega onoga što smatramo vrijednim u Crnoj Gori. Majke su rađale djecu, a očevi bili požrtvovani u zaštiti i podizanju svoje porodice. A danas živimo u duhu kojim samo sebi ugađamo, često odbacujući i djecu i porodicu, po onoj staroj ”Evo ti ga robe, neću ti ga Bože”! I to sve zarad zadovoljstva sitnih, sopstvenih samoživih strasti. Ono što je do juče bilo nepristojno pomenuti, i što je izgledalo kao najveća psovka i grdnja, to danas, pojedinima, predstavlja ”ponos” – a sve je usmjereno ka tome, da nas sjutra bude manje, da se raslabimo i da nestanemo kao narod. Danas se na nas, u 21. vijeku, odnose one riječi koje je apostol naroda Pavle, izgovorio u 1. vijeku, prije ravno 2000 godina: ”Zato ih predade Bog u željama njihovih srca u nečistotu, da beščaste tijela njihova među njima samima. Koji zamijeniše istinu Božju – lažju, i više poštovaše i poslužiše tvari nego Tvorcu, koji je blagosloven u vijekove. Amin. Zato ih predade Bog u sramne strasti. Jer i žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno. A isto tako i muškarci ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram…” (Rim. 1, 24-27)

Od svega je najopasnije produbljivanje dioba, starih i novih, među braćom.

Iz svega ovoga se rađa najveće zlo, koje nas je u ovim danima moglo zadesiti, a to su brojna ubistva i međusobice, bratska krv, koja se lije ulicama Podgorice, Bara, Nikšića, Herceg Novog, Kotora, Budve, Cetinja… Radi čiste pohlepe i prolazne zemaljske moći, koja definitivno nije od Boga; radi novca dobijenog od droge i alkohola, radi interesa centara moći, pa i onih koji nijesu u našoj zemlji – osobito mlađi ljudi po Crnoj Gori ubijaju jedan drugoga. I to rade nemilosrdno, ne prezajući od toga da stradaju i nevini, oni koji nikakvog dodira nemaju sa tim poslovima. Mladi momci, oni koji bi trebalo da budu slični onima koje Njegoš u ”Gorskom vijencu” naziva cvijetom i snagom Crne Gore, uzimaju jedni drugima život, i tako daju povoda za krvnu osvetu, veću i strašniju od one protiv koje se borio Sveti Petar Cetinjski! Tako Crna Gora, danas strada, radi usijanih glava, i gubi mlade živote, što nam teže pada od onih gubitaka na Skadru ili Vučijem Dolu. Jer, tamo su glave padale u borbi sa spoljnim neprijateljem, i u junačkom megdanu, a danas u mučkim, kukavičkim zasjedama i to od bratske ruke!

Sa mučeničkog i krvavoga ali očinskoga i mirotvoračkoga trona Svetog Petra Cetinjskog, upućujem pastirski poziv, svima onima koji na bilo koji način skreću sa puta Svetog Petra Cetinjskog Čudotvorca i pomiritelja, osobito onima koji prouzrokuju i koji su upleteni u ova nova bratoubistva i krvoprolića, i koji, otimajući jedni od drugih, živeći u novim krvnim osvetama, da momentalno prestanu sa svakim nasiljem i nemoralom. Neka više niko ne čini nepravdu braći svojoj, otimačinom i ugrožavanjem života bližnjih svojih! Ko posluša ovaj moj poziv, neka je blagosloven od Boga, što se uzdržao od bilo kakvog nasilja i krvne osvete i daljeg činjenja smrtnoga grijeha! A ko ne posluša, nego i dalje radi, direktno ili preko drugih, na nepravdama i bratoubistvima, neka je, riječima Svetoga Petra Cetinjskoga, udaljen od Boga i spasenja – u vijekove vijekova!