Mitropolit Amfilohije: U Crnoj Gori vladaju podjele i lažni idoli
1 min read
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kazao je da je sve u Crnoj Gori podređeno podjelama, te da je stvoren idolopoklonički odnos prema crnogorskoj naciji i državi.
– Obogotvorena je nacija i država, avnojevska Crna Gora. I sve je tome podređeno u Crnoj Gori. Pa su podređene i ove svetinje, podređena je Crkva Božija tom obogotvorenju nacije i države, kao ranije klase i rase. To je ono protiv čega je Crkva Božija kroz vjekove ratovala, boreći se protiv svih lažnih idola i ideala.
Crkva Božija i danas radi ono što je radila dvije hiljade godina. Ona umiva ljudske suze, nevino prolivenu krv ona miluje i grli i osvećuje svojom molitvom i pamćenjem, naročito nevinu krv djece, kazao je mitropolit Amfilohije, prilikom služenja liturgije u metohu Pivskog manastira, povodom prve godišnjice kanonizacije Pivskih mučenika.
Mitropolit Amfilohije je kazao da se savremena Evropa odriče Hrista, „hljeba života koji je sišao s neba da svaki koji jede od njega ne umre nego da ima život vječni“.
– Toga hljeba života su se nahranila i ova djeca kao krštena djeca, i roditelji njihovi u Pivi, kao i oni u Velici i oni u Gornjem Polimlju. Toga hljeba života smo željni i mi, svi koji smo ovdje sabrani i svi koji se sabiraju u ime toga hljeba života i streme da se njime pričešćuju, rekao je Amfilohije.
Takođe, istakao je da su Doli, kao svjedok te istine, jedno od najsvetijih mjesta u Evropi.
– Oni koji su izvršili zločine i u Velici i u Polimlju i ovdje, u ovim pivskim krajevima, oni se ne spominju zato što su sami po sebi dostojni spomena, nego jedino se spominju zato što su upravo pričasnici svojim zločinom onoga spomena onih poklanih na ovom mjestu, kazao je vladika.
Sveti arhijerejski Sabor SPC kanonizovao je 24. maja 2017. godine žrtve nacističkog zločina u Pivi, u čijim selima je od 6. do 12. juna 1943. nacistička Princ Eugen divizija, zajedno sa muslimanskim ustašama iz SS Handžar-divizije, pobila 1.290 Pivljana, među kojima 549 djece i omladine do 20 godina.
Samo u Dolima 7. juna stradalo je 522 nejači, od kojih 109 djece mlađe od 15 godina. Bratstvo Blagojevića je tog dana izgubilo 220 članova.
U Gojkovića Dolu iznad Plužina dan ranije su zatvorili 46 mještana u kolibu i sve ih žive spalili.
Dola su, kao najveće stratište u ovom kraju, postala mjesto sabornog spomena svih pivskih novomučenika. U njima je 2004. godine podignuta crkva posvećena Trećem obretenju glave Svetog Jovana Krstitelja, koji se proslavlja takođe 7. juna.
„Zaposeli na vrhovima bajoneta“,sto nisi napisao na vrhovima krvavih bajoneta,ta laz bi jos mocnije zvucala.
Devastacija?-nisi nam prijavio da si naucio novu rec,znas li sta znaci?
Da li si ulazio u srpske crkve i manastire pa bio svedok tog pustosenja?
Nema pregovora i bez alternative je vrtanje crnogorskih svetinja državi Crnoj Gori.
Nekanonska srpska crkva u CG da civilizovano izađe iz naših svetinja koje su zapośeli na vrhovima bajoneta Karađorđevića.
Prije izlaska da vrate sve oruđene relikvije iz naših crkava i manastira kao i da plate odštetu za devastaciju koju su ostavili za sobom.
Cigle u ruke pa zidajte vase svetinje milogorci. Mozete posle i nato zastave kaciti na njih,to vam i prilici.
Sta kazes,nekanonska crkva?Niste je ti i Milo priznali,pa je nekanonska,svasta se ovde ima procitati.
puno si toga propustio, svetosavac.
na saboru u nikeji u 4 vijeku, prisutni hriscani su se slozili oko kanona, crkvenog zakona.
jedan od najvaznijih kanona, koji je potvrdjivan na svakom kasnijem zasijedanju, je onaj koji kaze ‘da granice crkve moraju pratiti granice grada’.
na taj kanon se i pozvao karadjordjevic kada je 1920 oformio novu crkvu – sps.
da li si/ ste shvatili?
Da bi CPC bila kanonska i dobila autokefalnost na to mora dati saglasnost SPC,znaci nikad ,pa ni tada.CPC ne priznaje Carigradska patrijarsija niti druge pravoslavne pomjesne crkve.I sto je najvaznije ne priznaje vecina pravoslavnog naroda u Crnoj Gori.Zasto MPC nije dobila autokefalnost?Mora resiti sve sporove sa SPC.Da li sta Vi sada shvatili?
Eparhija Crne Gore nije nikad kanonski ni od koga tražila autokefaliju niti joj je iko to pravo kanonski dao, i zato je nije nikad ni imala.
Da bi se ovde dala zaključna reč po pitanju kanonskog prikazivanja tzv. autokefalije Eparhije Crne Gore, treba znati, pre svega, šta je to suština i karakter autokefalije, zatim ko i kako se ona kanonski i od koga traži i dobija.
Sama grčka reč Autokefalija označava organizaciju, koja sama (autos) ima svoju glavu (kefale), koja ima spoljnu i unutrašnju samostalnu vlast, i time je nezavisna od ma kakve druge zemaljske vlasti, ono što se sada pravno kaže ima suverenu vlast(summa potestas).
Pod kanonskim pojmom smatra se da je autokefalna crkva „ona ne dobija svoju vlast od druge crkve, nego od samog Osnivaoca crkve Isusa Hrista Preko hirotonije svog poglavice i ostalih svojih episkopa od svojih episkopa“. To znači, crkvena vlast je hirotonija, koja potiče od jednog subjekta crkvene vlasti Isusa Hrista, koji je svoju zemaljsku vlast predao apostolima, a ovi svojim prijemnicima episkopima, i to je jedna kanonska vlast crkve. Dakle, hirotonija od svojih episkopa je jezgro autokefalije. Prema tome, tamo gde nema ovoga jezgra nema svojega episkopata kao ni autokefalije suverene vlasti.
Svega ovoga nije bilo u Eparhiji Crne Gore posle 1766. jer je imala samo jednog episkopa, retko kada dvojicu, a ponekad nijednog, što se dešavalo kad i onaj jedini episkop umire (kao što je bio slučaj posle smrti mitropolita Visariona Ljubiše 1884, kada je arhim. Mitrofan Ban bio administrator tadašnjih dveju eparhija), sve dok drugi dobije hirotoniju u drugoj crkvi, i to od episkopa te crkve.
Za postajanje autokefalne crkve potrebno je imati sve napred navedene uslove, a onda voljom episkopata – svih episkopa jedne crkve, koji je kanonski faktor, može se tražiti pravo autokefalije od Matice, tj. majke-crkve, koja je jedini kanonski faktor – volja njenog episkopata.
To znači, za dobijanje autokefalije je jedini put traženje od majke-crkve, ispod čije se suverene vlasti želi izdvojiti, i jedini faktor autokefalije je ova majka-crkva po volji svoga episkopata sposobna dati autokefaliju.
Iz ovoga sledi, Eparhija Crne Gore nije imala uslove da traži autokefaliju sa jednim episkopom, a da je i imala uslove mogla je tražiti samo od majke-crkve Pećke Patrijaršije, ali pošto je ona bila podčinjena Carigradskoj patrijaršiji onda to je mogla jedino učiniti od ove crkve, kao što je to učinjeno u obnovljenoj Srbiji.
Koliko je koštala samostalnost Srpske pravoslavne crkve u Srbiji dovoljno je za to navesti nekoliko primera, i to ne ističući sve one napore oko Pregovora sa turskim vlastima i sa Carigradskom patrijaršijom da Pristane na izdvajanje iz njenog sastava. Poznato je da su grčke vladike, tzv. fanarioti, na terenu ustaničke Srbije plaćale Carigradskoj patrijaršiji svake godine izvesnu sumu novca, zvanu miriju. To oni nisu često činili, pa je za njih bila prinuđena plaćati ustanička Srbija. Zato je bilo dogovoreno, da od 1817. Srbija plaća po 145.675 groša godišnje. Od 1824. dogovoreno je, da u znak poštovanja prema Carigradskoj patrijaršiji plaća se godišnje po 6.000 groša. Za postavljanje mitropolita 1826. i za dug grčkih vladika isplaćeno je 16.000 groša. Iduće godine plaćeno je 46.000 za izbor vladika. Za proglašenje 1831. autonomije Srpske Pravoslavne crkve u Srbiji, pored plaćenih dugova za vladike, knez Miloš dao je patrijarhu 50 dukata kao poklon, a za izdavanje patrijaršijskog pisma o proglašenju autonomije dato je takođe 9.000 groša, dok je za hirotoniju srpskog mitropolita plaćeno 300 ćesarskih dukata i data obećanja da će se plaćati godišnje po 6.000 groša, a kada su Srbiji priključene još šest nahija plaćanje godišnje povećano jena 9.000 groša. Sve je to činjeno zato što je Srbija bila prinuđena da i Turskoj plaća danak dok nije 1878. dobila nezavisnost, posle čega je i Srpska pravoslavna crkva u Srbiji 1879. dobila autokefaliju za koju je plaćena veća suma novca. Sve je ovo učinjeno legalno i kanonskim putem, tj. voljom srpskih episkopa u Srbiji upućena je molba Carigradskoj patrijaršiji, koja je voljom njenog episkopata pristala na izdvajanje Srpske pravoslavne crkve u Srbiji u samostalnu autokefalnu crkvu. I to je ona dobila potvrdom izdatom o tome tomosa-pisma od strane Carigradske patrijaršije.
Istorija ne zna da je Eparhija Crne Gore, koja je imala skoro uvek samo po jednog episkopa, ikada i odkoga tražila autokefaliju, niti joj je to ikad iko kanonski dao, pa zato nije je ni imala.
I samo onaj koji bi našao dokaz o traženju autokefalije i zato pismenu dozvolu da ju je dobio, tj. objavio tomos-pismo izdato od majke-crkve nadležne za to, može osporiti gornje tvrđenje.
Po crkvenom učenju „Božansko poreklo crkve, sveštena priroda crkvene vlasti i crkvenih pravila moraju uzdržavati državnu vlast od nasrtaja na oblast čisto crkvenog pravila i zakonodavstva. Kada je sultanskim beratom dato pravo Srbima u Srbiji, da sami sebi biraju, iz svoje sredine, mitropolita i episkope, onda je Srbija u svom prvom Ustavu iz 1835, član 93. ustanovila: „Vnutrenje rukovodstvo prinadleži mitropolitu i duhovnoj vlasti, koja će se ukazom odrediti i nabljudavati ugovora, utvrđeni s patrijarhom u Carigradu“, i tek posle toga otpočelo je sa uređenjem crkvene vlasti izdavanjem Načertanija o duhovnoj vlasti[37] , a kada je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji dobila od Carigradske patrijaršije autokefalnost-samostalnost 1879, od tada se sa njom upravljalo po volji njenog episkopata.
Knez Nikola nije poštovao učenje crkve, i zato nije postupao po tom učenju ni 1903. ni 1904. kada je doneo ustave o tzv. sinodu i konzistorijima, jer je on crkvu smatrao kao svaki drugi državni izvršni organ njegove samodržavnosti, i zato je njene organe dekretom postavljao u ime izvora vlasti koja je poticala jedino iz njegove volje. To svedoči i u njegovom postavljanju prvih članova Konzistorija na Cetinju, izdatom 1. januara 1904. i objavljenom istog dana u Glasu Crnogorca, koje glasi: „Mi Nikola I, po milosti Božjoj, knjaz i gospodar Crne Gore, na predlog našeg mitropolita, a na osnovu člana 10. o ustrojstvu Konzistorije, postavljamo: za predsednika Konzistorija njegovo preosveštenstvo mitropolita Mitrofana Bana; za redovne članove:jereja Marka Martinovića, jereja Iliju Jovićevića i jereja Miraša Vukića; za počasne članove: sveštenika podgoričkog Krsta Popovića i sveštenika sotonićkog Sava Vukosavovića; za sekretara đakona Iva Kaluđerovića. Naš mitropolit neka izvrši ovaj ukaz. Nikola I s.r.; (sa protupotpisom) mitropolit Mitrofan Ban s.r“.
Knez Nikola na sve ovo bio je podstaknut pokretanjem još 1885. pitanja o obnovljanju Pećke patrijaršije, bolje rečeno o vraćanju u njoj redovnog stanja, i ko od njenih tadašnjih delova ima pravo na njen Tron u Peći, a to je pitanje bilo naročito oživljeno 1904. i to polemički, što se slagalo sa njegovom željom da dođe na srpski presto u Prizrenu, o čemu je pevao u pesmi Onamo, onamo… O tome se saznaje i iz njegovog ratnog proglasa objavljenog u Glasu Crnogorca 23. septembra 1912, kojim je pozvao svoje Crnogorce, da pohitaju u borbu za oslobođenje Metohije, gde će se sresti sa braćom Srbijancima, koji glasi:
„Crnogorci! Tužan vapaj, koji dopire iz Stare Srbije, od tamošnje naše potlačene braće, ne može se dalje podnositi.
Onamo nemilosrdno kolju ne samo ljude, nego žene i nejaku đecu srpsku. Glasno, jadno i plijenjeno srpsko se roblje, potuca po gorama i oko garišta svojijeh domova, kliknući vas, da ga zaštitite i izbavite.
Dužnost i ljubav roda nalažu vam, da pohitate braći u pomoć. Znam, da bi ste vi to i dosad učinili sa urođenom vam odvažnošću, da me nijeste slušali i isčekivali ishod mojijeh miroljubivih napora za zaštitu mučenika preko granice.
Moje nade, da će se naći način da se bez prolivanja krvi Srbi u Turskoj oslobode muka, ne ostvariše se, te sad, koliko god je mojem srcu teško narušiti tišinu evropskoga mira, ne ostaje mi do latiti se sablje, one sablje koju su vaši očevi neustrašivo sljedovali na Vučjem dolu, Nikšiću, Baru i Ulcinju.
Crnogorci! Uz nas je pravda, a kocka je bačena, pa što Bog da i sreća junačka!
Za mnom, junaci, da ruku pružimo braći u nevolji, kao i viteškoj Malesiji, koja se evo dvije godine lavovski bori za svoja prava, slobodu i sjedinjenje sa Crnom Gorom!
Nijesmo sami. S nama je Bog, s nama su balkanske hrišćanske kraljevine, sa kojima smo udruženi u zajednicu, za kojom sam vazda čeznuo i koju su sve do navale azijatskog osvajača željno očekivali toliki pasovi balkanskih naroda.
Imam tvrdu nadu u mišice, red i poslušnost sinova mojijeh starijeh vojnika, da mi ništa neće biti nemoguće, no da će sad visočije nego ikad uzdignuti ugled drage Domovine i proslavljeno crnogorsko oružje novim sjajem obasjati.
Smjelost je uhvatiti se u koštac sa jednom velikom carevinom što je najmilije založiti se za braću. Pratiće nas simpatije svega obrazovanog svijeta, svega našega srpskoga roda i ostaloga Slovenstva, viteške ruke sa mačevima pružaju nam kraljevi: Srbije, Bugarske i Grčke, čiji su narodi u ovome svetome preduzeću s nama zbratimljeni. Ni tu carevinu ne zatičemo iz objesti, već iz najplemenitijih pobuda, da spriječimo konačno uništenje prekogranične braće.
Crnogorci! Vašijem muškijem korakom pohitajte onamo gdje se strada, gdje se plače. Neka povezana braća Starosrbijanci čas prije ugledaju vaše slavne barjake: neka reknu: „Evo braće, evo osvetnika ispod Lovćena, Koma i Durmitora, evo sinova Crne Gore gdje dolijeću u naš zagrljaj, i sad nijesmo više mi stranci, ni robovi!“ Tamo ćemo se sresti sa našom dragom braćom iz Srbije, koje predvodi njen viteški kralj, moj ljubljeni zet, da se s njima željno zagrlimo, zajedno noseći potlačenima slobodu.
Neka se blagoslovom Božijim i Svetoga Petra ostvare snovi iz moje mladosti, kad sam pjesmom nagovještavao ovaj znameniti dan i zagrijavao srpske grudi vjerom da oružani moramo poć: Onamo, onamo za brda ona!“
On je to jasno izrazio i po oslobođenju Kosova i Metohije kada je dobio sa Đakovicom, Dečane i Peć i proširio vlast i na Metohiji. Zato je odmah osnovao Eparhiju pećku sa sedištem u manastiru Peći, pa je naimenovao za mitropolita dr Gavrila Dožića, koji je po želji njegove vlade 1911. bio hirotonisan u Carigradu na stolicu upražnjene Raško-prizrenske eparhije, koga je ispratio, da tamo ode, 27. novembra 1913. sa rečima:
„Visokopreosvećeni! Ključevi od svetijeh i divnijeh hramova srpskih, koje sam primio po milosti Božjoj iz ruku moje pobjedonosne vojske, predajem vama sa blagoslovom visokopreosveštenog gospodina, mitropolita Mitrofana, da u njima novom velikoljepnom svjetlošću skoro dogorjeli žižak kandila u prvobitnu svjetlost i snagu podžežete, da vrata mojih hramova u Pećkoj eparhiji srpskom svijetu širom otvorite, da se pred dverima istijeh Bogu za srpsku snagu molite i da duše poginulih za njihovo oslobođenje pobožnošću pominjete.
Anđeli nebeski, sveti kraljevi i patrijarsi, koji u prostoru vaše Bogohranime eparhije vječnim snom počivaju, radovaće se kad pod svodovima njihovih hramova stane odjekivati pjesma Srbinova i molitva za zdravlje srpskog naroda i njegovu sreću. Izvolite preosvešteni, sljedovati primjerima mojih slavnih pradedova,gospodara sve zemlje, i biti nadahnuti prema nepravoslavnoj braći onom njihovom širokom vjerskom snošljivošću, kojom su se vazda odlikovali.
Prva tamo vaša molitva neka bude blagodarnost Bogu za doživele ove srećne dane, za upokojenje duša poginulih Srba, kao i onijeh Srba, koji su radom, trudom, željom i molitvom doprineli oslobođenju našega naroda ispod Turaka.
Iskraj tamo dugog upražnjenog Prijestola slavnih srpskih Patrijaraha , učite mi dragi moj narod krijeposti i vjeri pravoslavnoj. Utvrđujte u njem ljubav prema domovini, jer Peć je bila ognjište Srpske crkve i moći srpskog duha. Peć je bila srpska Moskva, a Moskva je čedna majka ne samo braće nam Rusa, nego i naša, jer ona nas je branila u mučnim vremenima i ozaravala vjerom u Boga i u pobjedu naše pravedne misli.
Najlepši Božji hram na Balkanu, moje visoke Dečane, održavajte u sjaju i velikoljepnosti kao sveti izraz i svjedoke srpske pobožnosti i veličine“.
Ovo kralja Nikole srbovanje, proširivanje svoje vlasti na Peć, i preuzimanje Trona Pećke patrijaršije, nije dugo trajalo, jer već iduće godine izbio je rat, koji ga je skinuo sa svoga trona na Cetinju.
Izvinjavam se ,nisam stavio znake navoda.
Svakako da nema pregovora oko toga da li je cg velikosrbska država! Istorija li je pa su samo nastavljači toga autohton narod. Izrodi u Tursku,Albaniju,Italiju ili hr.nije vam mjesto u cg.vratićemo napše jer ste uljezi.
… A ti posjeti doktora!
Ako još nije kasno.
Čuš ono … “ vrtanje „!?
Vrnulo ti se u pamet, kako neće!
I nema đe.
Sve ce se to rijesiti uskoro kada se u crnogorskoj Skupstini usvoji Zakon o vjerskim zajednicama i vrate crnogorske svetinje nasem narodu .
Tesko onome kome tudjinkolo vodi , a ovaj moj se otudjio od svog naroda .
i ti se vrati djedu.
Konačno si trefio suštinu, ma ti je adresa pogrješna!
… Na korak si da opametiš!
Neka ti je prvi korak do ozdravljenja bude da jutrom sebe pogledaš u ogledalo!
I ne ljuti se na sebe, ne!
Samo prezri.
Za početak.
A što Miraš ima3 ljudi na Božić na CT??? Na misi.dakle vjernike nemate a otimali bi zbog svog idolopoklonstva i indoktriniranosti hercegovački Ostrog i Rašku Mileševu Nemanjića. Malo morgen.hoćete CT manastir ali ne i svece koje su Crnojevići slavili.staćemo mi tim zmijama na glavu!
Mi branimo državu Crnu Goru i narod crnogorski od tebe Amfilohije , i naravno da volimo sebe i svoje to je sasvim normalno !!
Ali veličati i voljeti tuđe vise nego svoje , to je van pameti , a to nam ti propagiraš !
Kakve to šarene zastave poturate na crkve , one tuđe , susjedne , možete još malo , a onda ….
Vrati se djedu.
Te štene su stare zastave i cg a žuti orao je ništa,od2004.g kao i vaša jezuitska nacija.
Na Crkvama se ne stavjaju Drzavne zastave Srbije nego trobojke bez grba Srbije a to je zastava Srpskog naroda a znamo da je ta trobojka bia i zastava Crne Gore.
Po Crnoj Gori se mogu vidjeti zastave drzave Albanije,drzave Turske ,drzave Hrvatske ,drzave BiH i niti jedna od ovih ne smeta a drzavne su zastave drugih zemaja ,interesantno.
A onda?
Da li se gradnja hotela, stambenih objekata, poslovnih objekata, kupovina luksuznih terenskih vozila… Smatra odricanjem od Hrista, od onoga sto je sustina vjere?
Ne, kriminal se smatra grijehom. Praotac Abraham je bio izuzetno imućan kao i carevi David i Solomon i dr..sve sveci. Crkvena imovina za crkvu nije nužna ali je dobrodošla,jer mi i preko zgrada crkava slavimo Tvorca a hoteli su izvori prihoda za održavanje toga i gradnju novih.
Stanislave, kako bi Ptrahijena to mogla da zna!?
… To se ne izučava u Dobroti!
Tamo ih samo kljukaju lilucima.
Možda jedino kada iziđe, ako iziđe, pa uzme knjigu u ruke …
Kako joj ja u svakom slučaju želim brzo ozdravljenje i da srećno živi do kraja života, koliko gođ da to traje!
Ne noče zivjet na zemlji od vazduhu.