IN4S

IN4S portal

Mitropolit Amfilohije: Brak je vječna i neprolazna zajednica Božija

1 min read
Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Crkvi Svetog Đorđa i Svetih mučenika momišićkih u Momišićima, 29. jul 2012. godine.

Foto: Mitropolija

,,Izmolivši jedinstvo vjere i zajednicu Svetoga Duha i pomenuvši sve svete, sami sebe i jedni druge i sav život svoj Hristu Bogu predajmo.” Ovim riječima se izražava suština Crkve Božije i suština svete službe božanstvene, Svete liturgije. Izražava se i sveukupno ustrojstvo, i zvanje i prizvanje Crkve Božije, jer sve što se događa u Crkvi Božijoj, od iskoni do danas i do kraja svijeta i vijeka, događa se sa svima svetima. Jedan je sveti Gospod Bog, ali su sveti i oni koje je On prizvao u Svoju svetu zajednicu. Oni koji su osvećeni i prosvećeni Svetim krštenjem. Kroz Sveto krštenje, Miropomazanje i primanje Duha Svetoga, mi postajemo sveti Gospodu. Zapečaćeni Njegovom svetošću. A i Crkva sveukupna, od Hristovog vremena pa do danas, ona je ispunjena Duhom Svetim, božanskom svjetlošću. I svi oni koji su se krstili u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha, oni su sveti. Zato i kažemo na kraju Liturgije: ,,Svetinje svetima.” Sveto Tijelo i Krv Gospodnja, svetinja nad svetinjama. To se daje samo svetima, samo onima koji su primili tu svetost, koji su primili pečat Jedinoga, Svetoga i koji se sabiraju oko Njega.

Crkva jeste sabor svetih oko imena Hristovoga, oko samoga Hrista, oko tijela Njegovoga i oko krvi Njegove. Sveta i nerazoriva zajednica, Crkva Božija, sabranje utemeljeno ne na prolaznom samo, nego sabranje koje je utemeljeno na Onome koji je vječan, koji je neprolazan, koji se ugrađuje u nas i mi u Njega. Sveta zajednica koja je neuništiva i nerazoriva, zato je Gospod i rekao da Crkvi Božijoj ,,ni vrata pakla ne mogu odoljeti’’. A druge zajednice i druga sabranja ljudska, a bezbroj ih je ovdje na zemlji, i ona su blagoslovena kad su saglasna prirodi ljudskoj i ljudskom zvanju. Ali samo sabranje koje je u ime Božije, u Hristovo ime i zajedništvo koje je utemeljeno na zajednici Svete Trojice, Oca, i Sina i Duha Svetoga, Boga vječoga, kroz koga je sve postalo i kojim živi i diše sve što postoji, samo to sabranje, ono nije za danas i za sjutra i za prolaznost, nego je sabranje za vječniji i neprolazni život. Zato mi svaki dan na Liturgiji ponavljamo riječi: ,,Vo vijek i vijekov.” Sve što se događa, sve što činimo i sve što radimo, ono biva ,,vo vijek i vijekov’’. Vječnost je ona koja je mjera naše zajednice, našega sabranja, te svete zajednice, Crkve Božije, koja je zajednica Hristova, koja je zajednica ljubavi i milosti Božije. U njoj se učimo ljubavi ka Gospodu, jedinome svetome i kroz nju postajemo jedni sa drugima u toj svetoj zajednici, nerazorivoj.

A ona je nerazoriva zato što nije samo biološka, nije samo sociološka, nego je, kako mi to kažemo, eshatološka – zajednica Carstva Božijega. Zajednica koja je vječna. I to jeste dostojanstvo Crkve Hristove i prizvanje svih zajednica na zemlji, da postanu ta jedna jedina zajednica Oca, i Sina i Duha Svetoga, vječna i neprolazna zajednica. Zato i Hristova propovjed počinje sa riječima: ,,Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko!” Zato i Gospod upućuje svoje učenike, pa im kaže: ,,Idite! Propovjedajte Carstvo nebesko, iscjeljujte bolesne.” Iscjeljujte bolesne od neznanja, od mraka, od bolesti duhovne i tjelesne, njih isjeljujte da bi mogla ta svjetlost Carstva nebeskoga i ta vječna zajednica da ih osvijetli, prosvijetli iznutra, da ih obasja i da ih ispuni radošću neiskazanom i životom vječnim, i svjetlošću i mudrošću, istinom sabranih oko jedinoga svetoga i vječnoga i neprolaznoga.

Evo danas, ta zajednica se ostvarila ovdje u ovom svetom hramu. I mi smo pričasnici te svete zajednice Hristove, jer smo i mi sveti i na svetost prizvani da primimo svetinju koja se daruje samo svetima. Danas mi proslavljamo neke od tih svetih Božijih ljudi. Proslavljamo mučenika Antinogena, mučenika na čiji dan se dogodila ona strašna i veličanstvena bitka, odbrana vjere i otačastva, obraza i slobode na Vučjem dolu. Zato, preosvešteni vladika Joanikije i Grigorije danas tamo polažu i kamen temeljac hramu Svetom Antinogenu, a gdje bi drugdje ako ne bi tu, na tom mjestu, koje je krvlju obagreno onih vitezova za slobodu, žrtvovavši sebe. Danas slavimo i podsjećamo se na sveštenomučenike i mučenike momišićke. Ovo je prva svečana Liturgija u njihovu čast, poslije njihovog pribrojavanja liku svetih, 19. maja ove godine, od strane Svetog arhijerejskog sabora. I oni su pribrojani svetima i tu svoju zajednicu i pribrojenje svetima oni su zapečatili svojom mučeničkom krvlju. Žrtvovali se za Hrista Gospoda na način na koji je On sebe žrtvovao za život svijeta.

Danas, evo, na ovaj sveti dan, u ovoj svetoj zajednici, u Crkvi Božijoj, sabranoj oko Tijela i Krvi Hristove, oko svetog imena Njegovog, koju smo primili u Svetom pričešću, evo danas smo sjedinili našeg Igora i Anu u svetu zajednicu braka. Brak je sveti brak i brak je prizvan na ono što je Bog dao muškom i ženskom, taj kvasac ljubavi, kvasac žrtve, kvasac rađanja i produženja roda ljudskoga, da to dobije na sebe pečat dara Duha Svetoga. Da dobije svetinju Božiju, brak je sveti. Obavlja se brak i na drugim mjestima, kao što je registracija, ali to nije vjenčanje, nego je registrovanje. A ovo je jedina i istinska sveta tajna, tajna novoga života. Zato se i čita ono Jevanđelje gdje Gospod pretvara vodu u vino, na svadbi u Kani galilejskoj. Zašto? Zašto se čita baš to Jevanđelje? To je samo priziv, vjenčani, da vodu svoga svakidašnjeg, tjelesnog i duševnog života, da je preobraze i preobražavaju u vino vječne božanske ljubavi. Da svoju ljubav, koju im je Bog podario, da tu ljubav osvještavaju ljubavlju Božijom, vječnom i neprolaznom. Zato se i kaže da ,,ono što je Bog sjedinio, da to čovjek ne razjedini”.

Brak je zajednica. Nije to samo neki ekonomski, socijalni ili neki drugi ugovor među dva bića, nego je to zajednica vječna i neprolazna, zajednica Božija, gdje su dužni oni koji su primili te svete vijence i koji su postali pričasnici te svete zajednice, da je utvrđuju, da joj budu vjerni do poslednjeg svog izdisaja. To i znači podizanje vijenaca sa glave. ,,Uzvisi se mladoženja, uzvisi se nevjesto.” I predajemo vijence sa njihovih glava u Carstvo neprolazno, Hristovo, tamo gdje će ih čekati ti vijenci pred licem Božijim da ih provjere: da li su svoj život održali, sačuvali, izdržali u toj vjernosti, obećanju, da li su tu ljubav umnožili, da li se ta ljubav pretvorila iz vode u vino, što znači da li se pretvorilo u ljubav koja ne traži svoje, koja nije samoživa, nego je ljubav Hristova, božanska, ljubav koja se žrtvuje za bližnjega svoga.

Muž se žrtvuje za svoju ženu na način na koji se Gospod žrtvovao za Crkvu svoju. Tako i čitamo u Svetom apostolu: da muž bude vjeran svojoj ženi i da se žrtvuje za nju, jer u njegovom žrtvovanju i tajni njegovog žrtvovanja se otkriva tajna Hristove žrtve, jer Hristos se žrtvovao do poslednje kapi krvi. A žena s druge strane, takođe da bude mužu svome pokorna u ljubavi, u poslušanju, u vjernosti, u žrtvi takođe, te i takve samožrtvene ljubavi, koju niko i ništa ne smije da poremeti, da pomjeri u njihovom životu, ni stradanje, ni iskušenja ni bilo šta. Onda je brak zaista svetinja. A oni koji su tu svetinju primili, ako je čuvaju kao zenicu oka, ona je dragocenija za njih, za vas nego vaš život. Sav život treba da bude predavanje jednih drugome i samih sebe Hristu Bogu na dar, da bi kroz vas i preko vas procvjetala vječna i neprolazna božanska ljubav i kroz djecu kojom će vas Bog obdariti, koja će biti ispunjenje blagoslova, drevnog, iskonskog blagoslova prvim ljudima: ,,Rađajte se, i množite se i napunite zemlju.’’

Uvijek kad vjenčavam, ovakav blagoslov darujem i izgovaram: prvo dijete plod i radost bračnika i njihove ljubavi. Drugo dijete radost njihovim roditeljima, jer na molitvama i na žrtvi roditelja temelje se domovi. Tređe dijete za otadžbinu. A onda, oni koji su moćniji, koji su vjerniji, koji su samopožrtvovaniji, onda oni idu kao majka Jugovića i kao druge svete majke, koje su zaista ispunile, kao što kažemo u molitvi: ,,Umnoži se kao Rahilja.” Rahilja je desetoro djece imala. Reveka dvoje. Što znači dvanaest. To je blagoslov i to je ono čemu treba da stremi onaj koji je primio tu svetinju, svetinju braka. Tako da zaista ispuni svoje prizvanje i svoje zvanje i svoje obećanje pred Bogom. Sve to potvrđuje, upravo, da svetinje se daruju svetima, da je svetost prizvanje sviju nas, da mi sa Jedinim Svetim i sa svima svetima živimo i uzrastamo i napredujemo u mjeru rasta visine Hristove.

Danas je i naš novorukopoloženi otac Nikola primio prezviterski čin i primio je u svoje ruke zalog. Primi ovaj zalog, tijelo Hristovo i čuvaj ga do poslednjeg svoga izdisaja, kao što kaže sveta molitva, jer ćeš za njega odgovarati prilikom Drugoga i strašnoga dolaska Gospoda Boga i Spasa našega, Isusa Hrista. I njegov čin je vjenčanje sa Crkvom Božijom, vjenčanje sa Gospodom, sa svetinjom. Dobio je blagoslov da propovjeda Jevanđelje Hristovo, da obnavlja kupelju novoga rođenja, Krštenja, narod Božiji da sveštenodjejstvuje tajnu svete božanske istine, da i sam bude vjeran Onome koji je nama vjeran. I da bi svojom vjernošću, Hristu Bogu i svetinji Njegovoj bio živi svjedok živoga i neprolaznoga Boga. To je Crkva Božija, to je njeno zvanje, naše prizvanje u Crkvi Božijoj, da budemo sveti jer je svet Gospod Bog naš, koji je na nebesima.

Evo danas, na ovaj sveti dan, kada svečano još jedanput proslavljamo sveštenomučenike i mučenike momišićke i druge svete, naš brat Predrag Mihailović, naš arhitekta, udostojio se da primi odlikovanje od Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, odlikovanje Svetoga kralja Milutina, onoga koji je živio saglasno svetim zapovjestima Božijim, koji je u toku svoga života podigao četrdeset hramova. Četrdeset godina vladao, četrdeset godina hramove gradio. Pa evo i naš Predrag, ugledavši se na njega, već poslednjih godina, stalno hita da obnavlja drevne hramove, počevši od manastira Blagovijesti Presvete Bogorodice na Beškoj, pa onda redom na drugim mjestima i evo, stigavši i ovdje, do obnove ove svetinje Svetoga Đorđa, i Svetoga Đorđa, naravno, u Podgorici, Svetoga Đorđa ovdašnjega i ovog svetosavskoga doma koji je ovdje sagrađen i na drugim mjestima. On je zaista dar koji mu je Bog podario umnožio i zavolio ljepotu doma Gospodnjega. Zavolio je samoga Gospoda kroz ljepotu doma Gospodnjega i poslužio mu, ukrašavajući svetinje Božije. I zato je Sveti sinod, na naš prijedlog, donio sljedeću odluku:

,,Na prijedlog Njegovog visokopreosveštenstva, Mitropolita crnogorsko-primorskog, gospodina Amfilohija, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, dodeljuje gospodinu Predragu Mihailoviću, arhitekti iz Podgorice, visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve: Orden Svetoga kralja Milutina, za izuzetno požrtvovan trud i zalaganje u obnovi i gradnji svetinja Božijih, u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Dano u Patrijaršiji srpskoj u Beogradu, dana 26. juna 2012. godine.

Milošću Božijom Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski, gospodin Irinej.”

Naš otac Jovica Ćetković, ovdje je poslužio Bogu, saglasno svome zvanju svešteničkom, osam godina. Potrudio se zajedno sa vama, kako reče Predrag, da sabere prvo narod Božiji, a i on da se sabere oko sveštenomučenika i mučenika momišićkih, da zajedno sa vama obnovi i ukrasi ovu svetinju, da podigne ovaj svetosavski dom, koji je podsjetnik na onu učionicu u kojoj su se učili zakonu Božijem momišićki đaci mučenici, gdje su i sagoreli, postavši svijeće pred prijestolom Božijim. Pa evo, Gospod ga je prizvao na drugo služenje. Neka Gospod bude zajedno sa njim svuda i na svakom mjestu, i da još revnosnije, tamo gdje ga Gospod priziva i gdje je njegovo srce krenulo po potrebi, da još revnosnije služi Jevanđelju, sveštenodjejstvuje riječ istine i obnavlja narod Božiji kupelju novog rođenja.

Današnji rukopoložen, otac, sada prezviter, Nikola Pejović, on će ondje gdje je Jovica stao produžiti. Od danas on prima i ovu treću parohiju podgoričku sa sabornim hramom, upravo u ovom u kojem se nalazimo, da bi ovdje, zagrijavajući se ognjem moštiju Svetih sveštenomučenika i mučenika momišićkih, zajedno sa vama umnožavao ovu svetu zajednicu Božiju, zajednicu Božije svetosti, Božije ljubavi i milosti, zajednicu carstva Božijega.

Pa zato, podaj Gospode blagoje i dolgodenstvenoje žitije, zdravije že i spasenije prezviteru, slugi svome Predragu, nosiocu ordena kralja Milutina, novovjenčanim slugama svojim Igoru i Ani. I sohrani ih na mnogaja ljeta.

Transkript Danilo Balaban

U toku Svetog bogosluženja u čin prezvitera rukopoložen je đakon Nikola Pejović, vjenčani su Igor i Ane Prenkić.

Mitropolija

Podjelite tekst putem:

2 thoughts on “Mitropolit Amfilohije: Brak je vječna i neprolazna zajednica Božija

  1. Moj PRADJED IMO TRINESTORO DJECE I 94 UNUCADI. ZAMISLI DA SE NISU SAMO POMAGALI VEC DA BILI U PORODICNOJ ZADRUZI. TJ. DA JEDNOM DAVALI NOVAC DA IM JEDAN DAVAO ZADATKE A ONI RADE I U VIJSCI MUPU PRIVREDI PRAVOSUDJU E TO BI BILE PARADRZAVNE ZAJEDNICE ZATO SE BORE I PROTIV BRAKA.

  2. BRAK LJUBAV POROD ICA NA ROD PRIJATELJSTVO DRUZENJE MEDJ LJUDIMA SU NAJVECI NEPRIJATELJ NOVOG SVETSKOG PORETKA GRADNJE VAVILONSKE KULE JER OMETAJU UPRAVLJANJE I KONTROLU ZATO STO POVEZUJU LJUDE I PODSTICU AKTIVNOST I MISLJENJE. GDE SE BRACA SESTRE PRIJATELJI VOLE VISE NEGO SOROS I ATLANTSKI SAVEZ JASNO JE KO GUBI.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *