Mirza Delibašić je bio ponosan na svoje srpsko porijeklo

Proslavljeni košarkaš je Jovanu Mihajilu svojevremeno poklonio ikonu i dres Bosne za koju je igrao, i rekao mu da je ponosan na svoje srpske korijene.

Više od pet hiljada eksponata smjestio je književnik Jovan Mihajilo u svom etno muzeju sagrađenom prije osam godina na desnoj obali Dunava, ispod zidina čuvene petrovaradinske tvrđave. Muzeju, koji je ujedno i njegov dom,  dao je ime „Dvije dinarske ruže“, čime je na najbolji način htio da sačuva uspomenu na svoje dvije najdraže Ruže, majku i suprugu, imenjakinje, koje su se jedna za drugom preselile u vječnost. Njegove ruže su, kako voli da kaže, poput planinskog bisera-runolista, jer žive vječno,u Jovanovom srcu i duši.

Jovan, inače autor 12 knjiga, rođen je ispod namgrođenog Troglava i kršne Dinare. Osnovnu školu završio je u Sajkoviću u Lici, a zanat bravara u Livnu. Bio je i poštar, pa je sve to napustio i otišao na studije u Sarajevo, gdje je završio Pedagošku akademiju i Fakultet političkih nauka, a potom i magistrirao na socijalnom radu.

U zavičajnu  tvrđavu uspomena koju je gradio i sagradio u Petrovaradinu, usled ratnog vihora koji je „oduvao“ bivšu SFRJ donio je poprilično dragulja koje je zametnuo u Sajkoviću, podno troglavskog svjedoka, što osta da prkosi vremenu nad dinarskim gorjem iznad livanjskog ravnog polja. Ponio je, zeparavo sve što se dalo ponijeti. U naramku je pod fruškogorskim rajem iznad Novog Sada donio cijeli zavičaj. Kako bi  rasplamsao neku novu vatru, založio ognjište, i okupio oko njega svoje gorštake, ali i nove prijatelje, dakako.

Sagradio je muzej narodnog blaga i u njega uselio prvenstveno predmete sjećanja na zavičaj.Kako kaže, u tom poslu, po svemu kapitalnom,  nije bio sam.Pripomogli su mu u svemu njegovi Dinarci. Htjeli su sačuvati nezaborav.Smjestili su ga u Jovanov muzej. Da u njemu kale ljudsku dobrotu i liječe vrijeme uspomena.U muzej su pristizali ljudi iz svih krajeva,ne samo krajiških,pa počeli darovati razne predmete,da ih ovaj muzej u svojim nedrima čuva za nova pokolenja.

Kada  Jovana Mihajila priupitate šta mu je najdraže među eksponatima, on odgovara  da su mu dragi svi predmeti,kao što su mu po volji i svi ljudi ovdje, koji kod njega ostaviše dio sebe. Izdvaja, ipak, tronožac iz rodne kuće i njegove uglenisane ostatke,koji su neka nova japija,kojom svakodnevno gradi krov nad uspomenama.

Jovan je neumoran,nikako ne može da se zagrije na jednom mestu,goni ga želja,da sve što je sakupio pokaže i ljudima koji sticajem raznih okolnosti nisu u prilici da dođu u Petrovaradin,pa počesto eksponate natovari u svoje vozilo,pa ih iskreno,ko na dlanu nosi na noge,u druga mjesta – da se što više ljudi napoji zavičajnom iskrom,isklesanom iz kamena ljutca sa Dinare.

U njegovom muzeju se svakodnevno mogu zateći  pjesnici,slikari i sakupljači narodnog izvornog blaga, nastalog pod obroncima Dinare, Šatora, Staretine, Cincara… Među njima je, naravno i sam i Jovan Mihajilo. Pored ostalog, autor je i  tri knjige narodnih umotvorina.

Slušao je, veli, starije ljude i zapisivao pjesme nezaborava:preklapalice,samice,gonetalice, prekuše i treskavice…“. Umotvorine objavljene u njegovoj najnovijoj knjizi, Jovan je mahom sakupio u Crnoj Gori.  U više navrata, junak naše priče bio je i gost popularnog Festivala ćirilice „Dani Zagrađa“ koji se svakog ljeta organizuje u Sutomoru.

Jovan je, prisjeća se, najprije počeo sa sakupljanjem narodnih umotvorina.

-Tragajući za ljudima koji bi mi ih kazivali, nailazio sam na predmete koji se odavno, pa čak i stoljećima, više ne koriste. U namjeri da ih otrgnem od zaborava i daljeg propadanja, odlučio sam da sprat u kući pretvorim u muzej. Neki ljudi mi prodaju, a ima i onih koji mi poklanjaju stare predmete – kaže Jovan, napominjući da mnogi od njih i ne znaju kakve vrijednosti imaju u nekim ćoškovima na tavanima, podrumima i šupama.

Mamutov zub i strijela iz 14. vijeka

Iako zavičaj ništa ne može nadomjestiti, Jovan kada se zaželi rodnog kraja, ne kreće na dalek put. Jednostavno se ispenje na sprat svoje kuće u Petrovaradinu, gdje pogled na eksponate iz kuće u kojoj se rodio vrati sjećanja na djetinjstvo i srce ispuni toplinom. Svaka bivša jugoslovenska republika ima svoj kutak u Jovanovom muzeju.

Mamutov zub i kosti, strijela iz 14. vijeka, pepeljara iz 1527. godine, knjige stare više od tri vijeka, samo su neki od  rariteta koji krase sasvim neobičan muzej Mihajilova.

Ikona i dres od Mirze Delibašića

Proslavljeni jugoslovenski košarkaški reprezentativac Mirza Delibašić, koji je preminuo u Sarajevu prije 12 godina, poklonio je svojevremeno Jovanu Mihajilovu svoj dres i ikonu za uspomenu.

-Rekao mi je tada da mi ikonu iz svoje kuće poklanja od srca, svjestan da su njegovi preci bili pravoslavni Srbi koji su slavili krsno ime, na šta je bio ponosan – kaže Jovan, pokazujući nam poklone dobijene od legendardnog Mirze.

Zavičaj u torbi

Pošto je nakon mnogo godina posjetio rodno selo Sajković, sa zgarišta svog doma pokupio je nagorele stvari i predmete. Na granici su se, priča nam, iznenadili sadržajem u torbama, ali je bez problema dio zavičaja “preselio” u Petrovaradin.