Ludo biračko tijelo

Izvolite ući u tekst (ne morate se sazuvati), ali prethodno bih zamolio da ne preskačete sledeće pitanje koje bi glasilo: jeste li možda zapratili na koji način vodeće partije brdovitog Balkana održavaju vlast i kakvom se, pritom, politikom služe?

Pa, eto, ovdašnji šef od izbora do izbora sve je bučniji u porukama koje šalje – da su se oni (ko su to oni?!) pitali, Crna Gora ne bi postojala, što odmah znači, molim lijepo, ni Crnogorci, a ipak, je l` da, to niko ne želi…

Ništa drukčije, između ostalog, nije ni u Srbiji. A. Vučić bivšu vlast kune za sve što mu prvo padne na pamet: optužuje ih za mentalitet serbijanaca, na nedovoljno izdefinisane odnose prema Istoku i Zapadu, na situaciju sa Kosovom kojeg se dosjetio ratosiljati putem „unutrašnjeg dijaloga“, gdje niko neće snositi ni ovolicko odgovornosti, međutim, ništa manje odlučujući o prvom pitanju-problemu sa kojim se Srbija od pamtivijeka nosi.

To je politika koja od sebe pravi „žrtvu“ e da bi se predstavila kao spasitelj!

Slično je i u Hrvatskoj: čim ekonomska šapa uhvati prosječnog građanina za šiju, ovi s vrha ugrubo udare u neo-nacionalne bubnjeve i krenu u fašizaciju javnog govora u montažnim mini-skupovima gdje se povikuje – Hrvatska hrvatima!, i bla, bla, bla…

Tu, brale, ne zaostaje ni Dodik Mile, koji, istina, stoji kao u onoj dječijoj igri „između dvije vatre“, ali, daj bre, čemu ono nadobudno busanje i palamuđenje RS za mog stoprvog mandata niko neće smjeti ni po prstu. More, Mile, spusti loptu.

Ovdašnji šef, u svom maniru, otišao je korak dalje kad je riječ o odbrani otadžbine, te je nešto govorio o „zdravorazumskoj većini u Crnoj Gori“, koja ne samo da je patriotski naštelovana, već je i stavljena na vječite muke pa se ne prestaje „boriti“ sa domaćim okupatorom i izdajnikom… Sa politikama, dakle, koje se kreiraju sa strane; donedavno to bijaše Beograd, evo odnedavno to je Moskva.

Tako to objašnjava vlast: neistomišljenik jednako izdajnik! Što će, nadalje, samo sebe objasniti kao politiku plitkog populizma i najjeftinije podmetačine, i ništa više… Ako, bez sumnje, većinski dio naroda u Crnoj Gori ima drukčije viđenje trenutne crne stvarnosti u kojoj smo zaglavljeni zahvaljujući DPS politici, jesu li već prema tome – nezdravorazumski dio društva?! Govori li ovdje psihijatar ili političar? Daju li se na ovaj način dijagnoze ili se saopštava jedan politički program? – (Dovoljno je samo pogledati šta se usred Novembra radi na Cetinju… Dabome, farbaju se birači, budući da se od strane vlasti tretiraju kao zapuštene fasade. Tokom još jedne sezone beskrajnih kiša u kome po ko zna koji put Pobjeđuje Cetinje!)

Ta bahatost me podsjeća na ukupnu mašineriju manipulacije kojom se svakodnevno služi Vučić, koga, pazi sad – više ima u medijima nego u stvarnosti! Postidim se kad vidim na koji se način odužio vizionaru i prvom savremenom srpskom političaru, Zoranu Đinđiću, kome u čast podigao spomenik „Strela“, koji mi, da oprostiti, najviše liči na – saobraćajni znak!

(Problem politike na Balkanu: velika scena malih ljudi!)