Ljetopis: Stenli Kjubrik

Na današnji dan, 6. marta 1999. godine umro je Stenli Kjubrik, američki filmski reditelj.

Iako je film „Paklena pomorandža“, kojeg je režirao Stenli Kjubrik, snimljen prije skoro pola vijeka i dan danas je vrlo aktuelan. Nije ga pregazilo vrijeme kao što jeste mnoge filmove. Čak naprotiv. Film još plijeni i privlači pažnju, još izaziva stanje šoka i nevjerice.

„Paklena pomorandža” prikazuje i demistifikuje izopačenost, licemjernost, brutalnost i zlo ne samo čovjeka kao individue već i čovjeka kao pripadnika kolektivizma, čovjeka koji kao jedan mali zupčanik sa mnoštvom drugih malih zupčanika čini dio ogromnog mehanizma zvanog institucija, sistem, država…

Film na jedan surov, eksplicitan i posve neobičan način kritikuje porodicu, vlast, državu, sistem, civilizaciju, kolektivizam i institucionalizam uopšte.

Međutim, mnogo je filmova koji su prikazivali i pokušavali da prikažu dehumanizovane društvene poretke i sisteme vladavine, ali Kjubrik je otišao korak dalje.

On je isuviše transparentno i vrlo uspešno uspio da prenese svoju mračnu viziju i objasni postupke neophodne i nužne za ostvarenje potpune dehumanizacije jednog društva.

Satiranje individualnosti, ispiranje mozga, lišavanje prava izbora i slobodne volje, eliminisanje nepoželjnog i štetnog ponašanja i postupaka, ubijanje poriva, grešnih i poročnih misli…

Film možda malo podsjeća na Orvela i njegovu „1984” ali ipak to nije ista priča…

Posmatrano iz jedne druge perspektive, Kjubrik posredstvom naracije glavnog aktera, pokretnim slikama i klasičnom muzikom gledaoce „uvodi” u um jednog prilično agresivnog, nasilnog, poročnog, izopačenog i kriminogenog adoloscenta, samo sa namjerom da bi im, u što većoj mjeri, prikazao i dočarao svijet viđen njegovim očima.

Neminovno je napomenuti da sam naziv filma ne znači „Paklena pomorandža” kako je bukvalno preveden kod nas prije mnogo godina, već bi prije imao značenje čovjek-sprava na navijanje.

Čovjek je igračka kojom se nečije ruke igraju i manipulišu. Običan sklop mišića i kostiju. Klasičan bio-mehanizam koji funkcioniše stimulacijom ljudskog uma. Da bi svaka ljudska igračka bila institucionalno i društveno korisna i svrsishodna, država, sistem, vlast, iznašla je modus da utiče na ljudsku svijest i um i da samim tim taj mehanizam satkan od kostiju i mesa usmjerava na djelovanje i ponašanje korisno i potrebno instituciji.

Cilj opravdava svako sredstvo i zato nije ni bitno što u tom pokušaju preobraženja ljudske svijesti i duše institucija čini upravo ono što želi da u svakom individualcu uništi i satre. Potrebno je podnijeti i neke žrtve zarad ostvarenja viših ciljeva. I Hitler je imao više ciljeve. I on nije birao sredstva. I on nije mario za žrtve.

S obzirom na to da je knjiga napisana prije pola vijeka a film snimljen nešto malo kasnije, „Paklena pomorandža” je smatrana mračnom futurističkom kritikom društva. Međutim, ono što je tada smatrano fikcijom danas je realnost. Čak i mnogo više od toga.

Evolucija nauke i tehnike pružila je mogućnost instituciji obistinjenje mračne fikcije – uspostavljanje „savršenog“ društva, „idealnog“ sistema vladavine u kojem ljudi zombiji pokorno djeluju i rade kako im se kaže, od njih zahtijeva i očekuje, bez obzira što to i nije njihova volja, njihov izbor i njihova odluka.

Institucija je prioritet. Institucija je jedino bitna.