Kome da povjeruješ…

Piše: Jovan Lakićević

Preživjesmo, eto, još jedared, i monstruoznu farsu, zvanu Srebrenica. Posledice će, međutim, potrajati. Ne treba očekivati da će anglosaksonsi i germanski projektovani mit o Srabrenici namah ispariti. Naprotiv.
Srpski čelnici u Beogradu i Banjaluci ni danas, očito ne znaju, koliko je , nakon oslobođenja Srebrenice, strijeljano muslimanskih zarobljenika, boraca 28. Orićeve divizije!
Nikada, ni u jednoj prilici, nijesam čuo za minulih 30 g, da citiraju Filipa Korvina, Amerikanca , inače, predstavnika Ujedinjenih nacija za Srebrenicu. On je tvrdio da je u Srebreni ci pobijeno 700 muslimanskih vojnih zarobljenika.Sve do svoje smrti 2 010. godine.
S druge, pak, strane, na ulazu u Potočare pišena tablji da je tu sahranjeno 8300 u genocidu pobijenih..sa tri tačke na kraju. Znači, biće ih još!
Tim povodom postavio bih, javno, nekoliko pitanja onima koji govore o „genocidu“ i „velikom zločinu“.
Prvo bi bilo: Šta mislite koliko je stvarno strijeljano muslimanskih zarobljenika u julu 95. na pet lokacija nadomak Zvornika , 700, ili 8.300?
Drugo pitanje bi bilo: Kosu bili naredbodavci, a ko izvršioci, ili egzekutori, odnosno – ko je to učinio?
Treće bi bilo izvedeno iz odgovora na prethodna dva: Čiji je, zapravo, „veliki“,„užasni“,„monstruozni“… zločin? (Ove pobrojane pridjeve čuo sam od srpskih političara ovih dana). Niti jedan validan odgovor nijesam čuo, ni iz Beograda, ni iz Banjaluke!
Bar približan broj ginjenika i dalje je, za sve, -misterija! Što se mene tiče, više bih bio sklon da vjerujem časnom Filipu Korvinu, predstavniku UN za Srebrenicu, nego, recimo, Emiru Suljagiću, šefu Memorijalnog centra u Potočaioma. Ovaj drugi je, rođenog oca, koji je preminuo tri godine ranije, 92., premjestio iz seoskog groblja u Potočare i time ga svrstao među prve „žrtve srebreničkog genocida“!
Inače, njegovo malo, ali veoma profitabilno i perspektivno preduzeće sa 186 zaposlenih, obavilo je za svoje mentore i pokrovitelje, Engleze i Njemce dobar dio tzv prljavog posla: broj od nekoliko stotina strijeljanih muslimanskih ratnika, porastao je, za 30 godina, na 8.300! Svake godine, (sve do 2023. dok srebrenička cirkusijada nije provaljena, uoči julske fešte u Potočare je stizala desetina šlepera sa po više stotina mrtvačkih sanduka, „genocidnih dobrovoljaca“ iz svih krajeva nekad Bosne ponosne. Svako ko je za života izrazio želju da se sahrani u Memorijalnom centru – želja mu je bila ispunjena! Prije toga, sanduci sa upokojenim Bošnjacima plaćani su porodicama po 1.000 maraka! Tako se došlo do ovog zavidnog broja, koga su naši predstavnici , uz priznanje „velikog zločina“, ali ne i genocida, spomenuli i prilikom sesije UN povodom Rezolucije o genocidu u Srebrenici!(Ne znam samo ko im je od savjetnika servirao spomenute brojke? I ko ih i danas, povodom Srebrenice, savjetuje! Zapravo, ko im potura ove sramno izlicitirane podatke!)
Na drugo moje pitanje o nalogodavcima i izvriocima strijeljanja zarobljenika, takođe nema pravih odgovora. Pretpostavljam, nažalost, da srpski čelnici smatraju kapetana bojnog broda, ili pukovnika Ljubišu Bearu, koji je organizovao strijeljanje u Vranjevu, Srbinom.

On je, po subordinaciji na Vranjevu angažovao bezbjednjake, iz Drinskog korppusa potpukovnika Vujadina Popovića, iz Bratunačke brigade rez. kapetana Momira Nikolića, da mu budu asistenti odnosno „srpsko pokriće“ prilikom strijeljanja u kome je sudjelovalo jedva skupljenih sedam pucača, na lelu sa već poznatim Draženom Erdemovićem, od kojih nijedan nije bio Srbin!!
Ispostaviće se da je pukovnik Ljubiša Beara, rođen u Sarajevu, po nacionalnosti Jugosloven, inače Jevrej, komandant Lore, pa poslije Briona, <agent enleskog MI6 i da je u Srebrenici postupao po nalogu svoje agenture iz Londona. Inače, riječ je o osobi koju je general Mladić oslobodio iz vojnog zatvora, gdje je bio osuđen za ubistvo dva srpska dobrovoljca na Debelom brijegu, početkom rata.
General Mladić je svog klasića druga iz Akademije, doveo Han Pijesak i postavio ga za svog pomoćnika, kao oficira bezbjednosti! Ratko, nažalost, nije imao pojma o tome čiji je čovjek pukovnik Beara. Zato je kriknuo iz Beograda, kad mu je javljeno šta engleski agent na Vranjevu radi: „Javiše mi da je pijani Beara pobio neke muslimanske zarobljenike“! On ni tada nije imao pojma o tome da je Beara bio agent-spavač!
Pošto se ni do danas ne zna, na sramotu odgovarajućih službi Republike Srpske ko su bili učenici strijeljana na preostale četiri zvorničke lokacijee, ja sam, vođen nepogrešivom intuicijom, zaključio da su to bili SASovci engleskog Odreda, koji su tih dana boravoili u Potočarima. Oni su u forpasu sa izdajnikom i njihovom agentom Bearom, pokušali da namaknu pristojan broj „žrtava genocida“ u Srebrenici. I to im je , kako smo mogli do sada vidjeti, – uspjelo. Danas srpski čelnici, rekas sam već, listom priznaju „veliki zločin“ u Srebrenici.
Mogu da razumijem Predsjednika Srbije koji je više puta izrazio saučešće porodicama sahranjenih u Potočarima, što je učinio, izložen linču, i prije deset godina u Memorijalnom centru.
Znam, takođe, da izražavanje saučeća nije izvinjenje, kakvih smo se, prije petnaestak godina, naslušali. I hoću da razumijem poziciju i namjeru Predsjednika , koji ima na umu budućnost balkanskih prostora i suživota na njima.

Ali ja, kao građanin i srpski novinar imam pravo na nešto drukčije mišljenje Nikad neću poslati saučešće bestijalnim ubicama Srba u Podrinju, njih 3267, prema nalazima profesor M. Ivanišević. A njih u Potočarima, pretpostavljam, ima poprilično.
Mogao bih da kažem, recimo: izražavam saučešće bližnjima onih koji nijesu okrvavili ruke u akcijama protiv srpske nejači u Podrinju, od 92. do 95. godine!.
Bojim se da u tom slučaju moje selektivno saučešće ne bi imalo mnogo smisla!
Najzad oko toga o čijem se zločinu radi. Samostalni istraživač zbivanja u Srebrenici i okolo nje, Aleksandar Dorin iz Bazela izrekao je prije više godina jednu zanimljivu formulaciju:“ U Srebrenici je izvršen genocid nad istinom i zločin protiv – srpskog korpusa“!
Sa njim bih se već mogao složiti…