Knjige

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Majka je zdravstveno bila već bolje nego koju godinu ranije, ali smo finansijski bili u najtežoj situaciji do tada: Marko i ja smo bili maturanti, a trebalo je da pođemo i na fakultete kroz koji mjesec.

Kada nas je zagrlio onog Stjepanjdana te 2002.godine, kod oca Jeremije Starovlaha u stanu, Mitropolit Nikolaj nam je obećao i pomoć. Novca nismo imali – majka je prije četiri godine ostala bez posla a neredovna stipendija od SRT nije mnogo značila.

I zato su se na vratima našeg privremenog smještaja sa džakovima brašna i pasulja, sa ponekom posteljinom i nekakvim prašnjavim uniformama koje bi mogle da nam posluže kao odjeća pojavili Saša Mićević i Divus. Donijeli brigu Mitropolitovu. Ulaze u naš privremeni smještaj i kažu: „mali, što ti imaš mnogo knjiga!“

Zaista: u onom biblijskom egzodusu iz Trebevićke iznijeli smo i kompletnu predratnu biblioteku. Selimovića i Andrića, koje smo neumorno čitali, a od ujne smo dobili i dosta „Lastavice“ i „Veselina Masleše“. Već kao gimnazijalci bismo za svečane prilike ili kada bi prosto bilo nešto novaca umjesto odjeće i obuće kupovali knjige.

Sjećam se beskrajne radosti kada sam uspio da sastavim za „Antologiju ruske poezije XVIII i XIX vijeka“ u prepjevu i sa biografskim bilješkama Vladimira Jagličića! Ili poklonjenog crkvenoslovenskog psaltira od strane čika Milana Cerovine. A tek knjige kupljene i dobijene u „Ognjištu“ kod i od blažene uspomene sluge Božijeg Rista.

Možda je naša sreća u knjigama bila veća jer su nam bile utočište, ali zar se bolje utočište i može naći od Boga Slova i njegovih prosijavanja u svijetu stavljenih na papir? Ta sreća me i danas prati kad god dobijem ili kupim knjigu. One su moja teško kontrolisana strast, moj porok, ali i veza sa gladnim i hladnim danima i opomena o promjenjivosti života i sreći u malim stvarima.

Knjiga je za nas, čini se, vijekovima, pomalo zastrašujuća i zadivljujuća stvarnost. Među prvima smo joj se privili i počeli da sričemo u sebi „iskoni bѣ Slovo…“ ali je podjednako star i paganski zazor od knjige i učenoga čovjeka: knjiga nam je uvijek bilo i malo i previše. Možda je to povezano i sa činjenicom da smo knjigu, ipak, do najnovijih vremena shvatali ozbiljno: kao živu stvar i opredmećeni život, kao pojavu i kao čovjeka.

Kafane u kojima su knjige nabacane da bi bile dekor, prava su obesvetilišta knjiga. Čemu to poigravanje sa izgledom učenosti tamo gdje misao na stranicama knjiga živih ljudi ne znači ništa? Ako su pisci mrtvi a knjige tek dekorativne – onda je kafanu podjednako moguće otvoriti i po sred groblja. Ali ako knjige govore – nije ih moguće svesti na dekor. Koliko puta sam čuo ono kafansko „ajde, bre! Pa kad si takav genije, reci mi kako da vratimo Kosovo!“

Evo, gledam iznad moje glave i na istoj polici stoje memoari prote Matije Nenadovića, „Moje uspomene“ Živojina Mišića (koje su mi neupredivo draže od memoarske proze Milutina Milankovića) i fototipsko izdanje Gorskog vijenca (Gorskiй vienacъ). Ne možete se ljutiti na mene ako kao ozbiljnije sagovornike za pitanje kosovsko-metohijske politike i reintegracije shvatim protu Mateju, vojvodu Mišića i Njegoša od sagovornika kome je višedecenijsko uništavanje epske vertikale i empatijske horizontale u nacionalnom osjećaju poništilo samo čulo za kosovsko-metohijski Zavjet.

U inverziji života između zbilje i maštarije, počesto su knjige – uz onaj porodični oltar na kome nam stoje ikone, gusle i draga lica koja nas tamo čekaju – jedini nesluđeni i nepomućeni dio kosmosa i polisa u kome kao Srblji postojimo. Nisu sve knjige, svakako, iste – kao ni svi ljudi – ali tamo gdje nestanu knjige, nestaće i ljudi. Tamo gdje se dalekovidost izjednačila sa televizičnošću a ne sa književnošću, katodna cijev a danas i optički vod zamijeniće sjećanje vijekova.

Zato na smiraju dana – i ova djeca koja spavaju i molitva za mučene duše kojima služim, i strepnja za cijeli moj narod, a naročito za onaj koji južno od Ibra gleda i njegovu i moju Gračanicu i onaj koji čuva i njegov i moj Cetinjski manastir – sve što stane u posljednju misao jednog sveštenika mogu da upletem samo u knjige.
I da: danas smo, Bogu hvala – Gospod nas rukom svojom vodio! – i Marko i ja porodični ljudi. Daleko smo od muke iz te 2002. godine, imamo već i sami svoju djecu i otplaćujemo stanove. Ali i danas vrlo često, kada nam dođu draga lica, čuje se podjednako srpsko: „brate, šta će ti ovolike knjige!“
Lijepo je to saznanje da se neke stvari u ovom narodu, ipak, ne mijenjaju.