Kad majmun uđe u tenak

Piše: Emilo Labudović

„Drugovi, ako nam iko dođe glave, biće to mangupi u našim redovima“! Ova kultna rečenica vođe Oktobarske revolucije, Vladimira Iljiča Lenjina, nebrojeno puta se potvrdila, bilo kao predskazanje bilo kao duboka sociološka analiza društvenih prevrata koji su mijenjali svijet. U skoro svim slučajevima se ispostavljalo da su revolucije, koliko god otporne na spoljne udare i pritiske, jezivo krhke i nemoćne pred podrivanjem iznutra. A pošto one „jedu svoju djecu“, to jest nemilice troše one najbolje, najzaslužnije i svoje pokretače, stvara se široko polje za takozvani drugi ešalon, za „mangupe“ kojima su sopstveni džep, šićar i promocija najjača, ako ne i jedina, ideologija i parola na zastavama. Mangupi iz sopstvenih, drugih i trećih, redova obavezno preuzimaju revolucionarno kormilo i brod, krcat najboljim namjerama, prije ili kasnije dovedu do ambisa. „Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa“, kako je to rekao nenadmašni Bora Todorović u Kusturičinom „Podzemlju“!
Sudbinu prokockanih šansi i jeftino prodatih ideja dijele i ona specifična društvena gibanja koje kolokvijalno nazivaju „obojenim revolucijama“. Bez obzira na početni slavodobitni ishod, one se vrlo brzo uguše u svojoj ideološkoj nečistoći. Nabijene emocijama, velikim očekivanjima i obećanjima, ali uskraćene za onu oružanu žestinu, krv i leševe koji prate pravo revolucuonarno razračunavanje, „obojene revolucije“ se prvenstveno oslanjaju na spoljnu podršku, finansijsku uglavnom, i uobičajeno i uvijek prisutno unutrašnje nezadovoljstvo prilikama i stanjem u društvu. Ali, kad to „nezadovoljstvo“ nije onog inteziteta koji „pali“ i pokreće velike narodne mase, onda su „obojeni“ prinuđeni da traju šireći ono što je sve prisutnije u društvenoj svijesti savremene civilizacije – defetizam.
Defetizam, to jest mirenje sa svim i svačim i odsustvo volje za otporom, postao je dominantan pogled na svijet, tvrde savremeni sociolozi. Građanin, bombardovan vješto osmišljenom propagandom da je sve što se dešava zapravo omaž njemu u čast, ili naivno nasijeda na „mangupluk“ „obojenih“ ili, ako ih je već i pročitao, nema volje ni snage da se odupre. To će, smatra on, uraditi neko drugi, država prije svih, kao da država izvan njega uopšte postoji. A mangupi, dojahavši na vjetru i krilima velikih ideja i obećanja, široko mašu zastavama slobode i građanske neposlušnosti, dobrima koja su, navodno, oteli od uzurpatora građanskih prava, tirana i samodržaca. I, obavezno, u centru tih „revolucionarnih“ promjena koje se najavljuju i kojima se, navodno, stremi, uvijek mora da stoji glavni krivac. Sotona, pali anđeo kome su oni razotkrili pravo, zlokobno i zločinačko lice.
U tu fazu, koja se još na početku dala predvidjeti i naslutiti, konačno je došao i navodni studentski bunt u Srbiji. Kažem „navodni“ jer je od početka bio kontaminiran prisustvom raznih propalih i nesposobnih političara, neuspjelih i nedokazanih opozicionara, anarhista, lumpenproletera, profesionalnih nezadovoljnika, pa i onih kojima je odavno prije mjesto u duševnim bolnicama. Koristeći početne simpatije koje se poslovično gaje prema mladima, studentima pogotovo („to su samo naša djeca“), oni su, kao termiti, danonoćno dezavuisali i krnjili građevinu studentskog protesta. Raznorazni mangupi koji su se infiltrirali među studente, mangupi iz njihovih redova koji su, digavši ruke od studiranja, ugrabili priliku da se preace na kolosijek politike i samopromovišu, isfrustrirani profesori željni vlasti i boljih plata… previše šarolika skupina da bi bila idejno i organizaciono jedinstvena i puna snage koju je objektivno mogla da ima. A i sama ideja i motivacija „dizanja revolucije“, pad novosadske nadstrešnice, bila je previše amorfna, a opštenacionalni bol i nije mogao biti isključivo „vlasništvo“ studenata. U međuvremenu, početni studentski zahtjevi, prilično široko definisani i samim tim teško ostvarivi, izgubili su se u šumi sve novih i novih čiji je cilj bio da samo zamajavaju građane i opravdavaju blokade.
I dok su se povlašćeni i izabrani „studentu“ vozikali biciklima i trčkarali prema Evropi, usput se klanjajući kurtama i murtama i osvjedočenim neprijateljima sopstvene države, pokret je na novosadskim, beogradskim, kragujevačkim, niškim i inim ulicama polako kopnio, a ispod čistog snijega pojavljivala se prljavština, izdaja, ludilo i mazohizam onih koji su, kao zvjeri puštene sa lanca, iskoristili priliku da izliju svoju patološku mržnju i ozlojeđenost. Na kraju, sve se vratilo na početak, onaj početak koji nabubrila mladost nije ni prepoznala ni slutila, a „mangupi“ su znali i prije nego je sve počelo: na zahtjev za vanrednim izborima, ali pod posebnim uslovima od kojih se sada skoro svi odriču. Ispostavilo se da je, što su više „pumpali“, guma puštala na sve strane.
Studentska „obojena revolucija“ je na kraju progutala samu sebe. Oglodana do koske, samo je pokazala (i dokazala) da je sve bilo već davno viđena i odigrana predstav u kojoj su glavne role igrali oni iza scene. Na kraju, „majmun je ušao u tenak“ i sve je otišlo niz Pišine strane. A šteta je nemjerljiva. Za Srbiju u cjelini, a prije svega za studente i Univerzitet. Jer, pita li se iko da li će iko ikada, bez „udaljene sumnje“, vjerovati budućim stručnjacima ove generacije koja je u međuvremenu profućkala jednu čitavu školsku godinu? Hoće li se i ubuduće moći vjerovatti profesorima koji su svoje nepedagoške i krajnje sebične motive uporno falsifikovali i „oblačili“ u studentsko ruho? A nekada su profesori beogradskog Univerziteta, poput Radomira Lukića, Najdana Pašića, Jovana Đorđevića, Papa … bili čast i ponos nekadašnje zemlje po kojima se kazivala po svijetu. Kao nekadašnjeg studenta tog velikog naučnog giganta, danas bi me bilo sramota da mi je rektor onaj, ni voda ni vino, Vladan Đokić.
Gospodo sudenti, pogledajte: majmun vam je ušao u tenak, mangupi iz vaših redova su vas preveslali i bojim se da vam slijedi katastrofa. Osvrnite se oko sebe, vidite sa kim ste u društvu, priznajte sebi da su vas zajebali i prihvatite se onoga što vam najbolje ide. Ko zna, možda padne i pokoja „desetka“!