Izmicanje stolice

Piše: Nikola Malović

Sječa knezova podrazumijeva jedinicu za kraj godine kao zaključnu ocjenu uvijek i bezuslovno kada ju je učenik stekao neradom, olakotnim odnosom prema budućnosti države, baš tako, jer olakotni odnos prema školi podriva otadžbinu. Novi školski sistem mora da se rukovodi Šekspirovom sentencom iz Hamleta, po kojoj svaki profesor „mora da bude surov, da bi dobar bio“.

Izmicanje stolice može da bude i sinonim za smrt.

Češće se ova metaforička sintagma koristi u značenju gubitka političke (za pojedinca) ili geopolitičke pozicije (za državu).

Devetog su novembra tri učenika Tehničke škole iz Trstenika doslovno izmakli stolicu profesorki (44), njen pad snimili mobilnim telefonom, kliberili se, i nečasnu radnju dijelili kao da su izrasli iz poslovice: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

Protiv trojice đaka trećeg razreda, N. Ž. (17), I. K. (17) i M. M. (18), pokrenut je disciplinski postupak i oni su odlukom Nastavničkog vijeća izbačeni iz škole.

Da se cijela Srbija nije zgrozila, da video-snimak nije vidjelo more ljudi i van Srbije, sve bi, kao uvijek, bilo zaogrnuto plaštom para i politike (što je pleonazam), jer se zna da kod nas možeš kolima i na pješačkom prelazu da ubiješ djevojku, a opet da si slobodan. Like a bird.

Snimak nasilja nad intelektualnim roditeljem, jer profesor to jest, uznemirio je region, ali je po ko zna koji put otvorio pitanje gdje je crvena linija u odnosima đaka prema profesorima.

Jer odnosi i zakoni regulisani su – licemjernim i samoubistvenim – standardima Kolektivnog zapada. Nametnuti su da zauvijek ostanu haotični, jer se tako najviše isplati u hitanju ka slomu svega što je nekad država držala u svojim rukama. Gdje su crvene linije, ne samo u odnosu đaka prema profesorima, nego u odnosu bilo kakvog ustrojenog sistema prema antisistemu?

Nema ih. Crvena linija za zlo ne postoji. Zašto? Jer dno ne postoji.

Hoće li nakon javnog stradanja profesorke iz Trstenika neko mrdnuti prstom, lupiti šakom o skupštinsku klupu, podnijeti predlog, usvojiti zakon, te reformisati obrazovni sistem?

Neće.

To se ne smije u demokratiji kolonijalnog tipa.

Demokratija kolonijalnog tipa i postoji zato da najgori dođu na mjesto najboljih, da se negativnom selekcijom mladima ogadi rođena država i da listom počnu da napuštaju otadžbinu da bi tamo daleko bili konobari i spremačice, spremači ili konobarice, sa diplomama državnog fakulteta.

Imaće tome dvadeset godina, čak i dok sam predavao srpski jezik i književnost na Pomorskoj akademiji u Kotoru, kako se javno zalažem za sječu knezova. Objasniću što to znači odmah iza natuknice kako je sječa knezova nemoguća u uslovima kolonijalne demokratije. Da bi do sječe došlo, potrebno je oslobođenje, a da bi do njega došlo potrebna je nadigrati paradigmu Kolektivnog zapada, ako ne odmah vojno, onda ideološki.

Sječa knezova podrazumijeva jedinicu za kraj godine kao zaključnu ocjenu uvijek i bezuslovno kada ju je učenik stekao neradom, olakotnim odnosom prema budućnosti države, baš tako, jer olakotni odnos prema školi podriva otadžbinu. Novi školski sistem mora da se rukovodi Šekspirovom sentencom iz Hamleta, po kojoj svaki profesor „mora da bude surov, da bi dobar bio“.

Nulta da zavlada tolerancija prema vršnjačkom nasilju, drogi u školama, prema poklanjanju ocjena i povlašćenom tretmanu djece viđenijih roditelja. Prema hiperinflaciji diploma, takođe. U privatne škole da se upiše raritetni um za mrvu lakše od šanse koju ima kamila da prođe kroz iglene uši.

Novi školski poredak neće biti moguć bez kreacionističkog tumačenja svih nastavnih jedinica. Novi školski poredak neće biti moguć bez osjetnog povećanja plate prosvetnim radnicima. Kolikog? Da se uzdignu obrve u svakoj zajednici, da se na učitelja, nastavnika i na profesora ponovo gleda kao na uzor, jer ako učitelj, nastavnik i profesor nije uzor, saznali smo od 90-ih naovamo, jasno je ko će postati: šljam, razvrat i poroci, truli zadah propadanja… kako je iza okuke njegovih dana stvarnost vidio pjesnik Vladislav Petković Dis, u srpskoj elegiji „Naši dani“, iz 1910.

Država ne počiva na hirurzima (pisao sam, gle!, prije samo dva broja). Ne počiva ni na inženjerima, ni na arhitektama, nego na učiteljima, nastavnicima i profesorima – koji rađaju sva ostala znanja i zvanja! Od zanatskih do univerzitetskih.

Prosvetni radnici u Crnoj Gori traže povećanje koeficijenta za 45%, a Unija sindikata prosvetnih radnika u Srbiji traži status službenog lica za nastavnike i profesore.

I jedni i drugi mučenici mogu da svoja potraživanja okače mačku o rep.

Mačku o rep?

Taman tako, jer će u nastavku biti bijeni i progonjeni, sve manje plaćeni, prinuđeni da zbog svega što je ljudsko – braka, malog djeteta, drugog ili sve rjeđe trećeg, nove rate stambenog kredita – pored sebe u Nastavničkom vijeću gledaju kolege s partijskim knjižicama kao poželjnim još uvijek oblikom ropstva unutar vlastitog naroda 2022/3/4/5. godine, ili koleginice koje su nekako paralelno s diplomom uradile i usne i svašta nešto.

Pa koji pošten roditelj ne bi ustao protiv rijalitija u školama, gdje se njihova dobra djeca šale sa nastavnicima, viralno?

Pazimo…

Bez demokratske revolucije odozgo, bez vojne i ideološke pobjede nad Kolektivnim zapadom, učitelj, nastavnik i profesor će uvijek da budu osuđeni da se za male pare nadaju kako će zauvijek biti velikani iza svakog novog truda u svojim malim učionicama i u svojim malim zajednicama. Umjesto da budu velikani zato što su stvorili nove đake, nove učitelje, nove ekonomske snage, izumitelje i vjerujuće državnike.

Promjena svega je moguća.

Ne počinje ona nikad tamo gdje bi je prosječan Srbin očekivao, na glasačkom mjestu.

Promjena počinje unutar kreacionističkog sistema obrazovanja koji je po deficiji za sada zabranjen vladajućim Zapadnim poretkom.

Zapadni poredak, zovimo ga tako, sprema se za globalnu sječu slobodnih umova putem – malo je reći nove – narkomanske zavisnosti. Njeno je ime Metaverzum i o tom pojmu će tek da bude riječi.