Izdajnik je kuga

Piše: Dejan Cvijanović

Kažu da čovjek ne može da živi bez vjere, da sama egzistencija gubi svoj smisao. Gubitak smisla nosi i gubitak nade, koja sobom nosi gubitak povjerenja u život i ljude. Čovjek nije samodovoljan, drugi čovjek nam je neophodan da bi ostvarili zajednicu i punoću bića.

Egzitencijalna je potreba za drugim bićem i stvaranjem ličnosti i zajednice. Danas je sve manje ljudi zajednice, sve manje ljudi duha, a jedini smisao i cilj života je zajednica, to je ono što stvara povjerenje i budi nadu. Danas smo postali ekonomski činilac u faktoru proizvodnje, profita i potrošnje. Danšnji uspjesi se izgrađuju na nesreći drugoga. Živi ljudi postaju poslovni partneri, igračke za razonodu.

Zato je toliko sveprisutno interesno bivstvovanje koje druge tretira isključivo kao sredstvo na putu ka profitu. I ne biraju se sredstva. Nema više nikakvih moralnih principa. Nema autoriteta. Izdajnici nam kroje sudbinu. Oni odlučuju o našim životima. Zalažu se danas za sve ono što su juče pljuvali. Postali su preobraćenici i agitatori. Prodali su vjeru za večeru.

Izdaja više boli zbog gubitka vjere u ljude, nego zbog samog čina koji izdaja nosi. Ta bol razara dušu. Izdaja boli više nego sam gubitak koji je posljedica izdaje. Samim činom izdaje gubi se sloboda. Sami sebi stvaljamo teške lance neslobode i ropstva.

Izdaja je danas postala opšte mjesto. Izdajnici i prevrtljivci su na svim kanalima, sveprisutni, veličani i hvaljeni kao spasioci I junaci.To je jasan parametar teško oboljelog društva i zajednice. I zato nam je neohodna jaka terapija, prije svega obnovom svih moralnih vrijednosti i izgradnjom povjerenja.

Ciceron je zapisao: Nacija može da preživi svoje budale, pa čak i ambiciozne. Ali nacija ne može da preživi izdaju iznutra. Neprijatelj pred vratima je manje strašan, jer je poznat i nosi svoju zastavu otvoreno, dok se izdajnik kreće slobodno unutar gradskih kapija; njegov lukavi šapat širi se svim ulicama i čuje se… u kuloarima vlade. Takav izdajnik nam se ne pojavljuje kao izdajnik, on priča glasom koji je žrtvama blizak i prijatan; njegovo lice i način odevanja sličan je njihovom i on oživljava onu pokvarenost koja leži duboko u srcu svakog čoveka. Izdajnik razara dušu nacije, podriva temelje grada, širi zarazu u telu politike, sve dok ona ne podlegne njegovoj bolesti. Manje se treba plašiti ubica – izdajnik je kuga!

Izdaje su najčešće počinjene ne namjernim postupkom, već slabošću karaktera. Najveće poniženje za izdajnika jeste njegova spoznaja da platiše nisu iskoristile samu izdaju, to djeluje razarajuće i nanosi nepopravljivu štetu. Sami čin izdaje zato jeste zloupotreba povjerenja, same vjere, obećanja i prijateljstva građenog godinama, ali i zajedničke ideje i dobrog duha koji okuplja ljude i prijatelje.

Izdaja jeste udar na sopstvenu prirodu i ličnost Judina izdaja nam je svima prva pomisao kada govorimo o toj slabosti čovjekovoj, započeta tajnom večerom, okončana poljupcem na Maslinovoj Gori.

I danas je puno srebroljubaca, nismo ni krenuli da ostvarujemo obećanje da ćemo mijenjati ovo društvo iz korijena, da ćemo ga duhovno i moralno obnoviti, a već se redovno javljaju pojedinci koji u ime sada viših ciljeva žele da mijenjanju one sa kojima su krenuli u obnovu, a da podrškom onih starih čiji smo pad čekali više od trideset godina krenu u neke nove pobjede, koje valjda po pravilu počinju januarom.

Svi smo na žalost svjedoci tih višedecenijeskih metamorfoza. Ipak, nekadašnji članovi nekad jedinstvenog korpusa danas su najgrlatiji. Stara ljubav valjda zaborava nema i zbog nje neprestano kukuriču i najmanje se tri put oglase prije svitanja, opet valjda da bi sami čin izdaje bio očigledniji i da bi Gazdino svevideće oko sijalo od radosti, a da bi sam Tajnovidac zažmurio na neke tajne koje uredno i dostojanstveno krije. I kako je rečeno, rješenja nema bez povratka čovjeku, urgentnom liječenju ljudskog bića od gubitka smisla i srebroljublja koje je izvor svih zala, a koje one slabog karaktera vodi u čin izdaje i tretiranja prijatelja i partnera kao igračaka.

Svega ovoga nema bez slobode, ona je condition sine qua non ljudskog opstanka, preduslov za ljubav i zajedništvo, a kako reče professor Žarko Vidović – Čovjekov život je nauka o Slobodi, a Sloboda je moć čovjeka da odlučuje o svojim postupcima uprkos prijetnji smrću. Davno je zapisano da je put pravednoga čovjeka ispresijecan sa svih strana bezakonjem i nepravdom sebičnih i tiranijom zlih ljudi, zato se povratimo sebi, povratimo dostojanstvo, povratimo vjeru, povratimo život dostojan čovjeka.