Iščekivanje čovjeka

Književnik i novinar Novica Đurić dobitnik je visokog književnog priznanja Udruženja književnika Crne Gore „Marko Miljanov“. On je ovu nagradu dobio u konkurenciji 20-tak drugih autora za knjigu proze „Roman ti pričam“, koju je objavila Srpska književna zadruga iz Beograda.

Đurić će zvanično primiti nagradu sjutra na Medunu, na tradicionalnom  markovdanskom književnom okupljanju, što je bio i povod da razgovaramo sa njim.

Bavite se profesionalno novinarstvom. Radili ste u najvećim novinama SFRJ, a danas ste dopisnik beogradske Politike. Predsjednik ste UNCG. Kažite nam nešto o stanju profesije koju zastupate na tako visokom nivou.

Bilo je to vrijeme časti, dostojanstva, poštovanja čovjeka, posebno onih koji su drugačije razumjeli pojedine pojave od oficijalne vlasti. Bilo je to doba nazvano “jednopartijsko jednoumlje”, a ustvari riječ je o dobu koje je znalo da je sa Draškom iz Mletaka bolje nego sa mladunima koji bi i Hrista prekrstili samo da se od njih mjeri Novo doba, pa makar to bilo i tragično za narod. U tom i takvom ambijentu novinarstvo se bavilo partijskim programima, jednopartijskim, ali je umjelo, znalo i imalo moći da snagom argumenta posleratnim „narodnim herojima” prosvira čelo tako snažno da ga ni „drugarska samokritika” nije mogla spasiti. Eto, u tom dobu, kada su grešnici javno saopštavali, onako samokritički – „ja, komunista, borac za pravdu, priznajem da sam niko pa sam zahvaljući drugovima postao neko, opet se ogriješih i popih rakiju bez saglasnosti druga sekretara…”, novinari se nijesu bavili pjandurama, kockarima, provodadžijama, ali jesu agitpropovcima, lažovima, prevarantima, onima koji su nemilice trošili radničke novce, onima koji su se kleli u pravedan sistem a brinuli samo o sebi i svojim najbližima. Onda je došlo „novo vrijeme” i neki čistači prozora, poreznici, mlađani žbirovi, i kazaše „mi osim novog čovjeka sada pravimo nove novine, televizije, portale, jer ovo što pređe bijaše nije ni postojalo”. Tako tankoumni sve to poradiše i rekoše: „Lova naprijed, novinarstvo neka pređe u sačekušu a novinari u strelce, snajperiste…” I skoro da bi tako. Novinarstvo se preobrazi u biznis, sve radi sticanja bogatstva onih koji od imetka jedva da su imali sva slova i padeže, u javni teror, nasilje, gomilu loših likova, bezbroj neprovjerenih činjenica, pardon laži… Ni carsko ni spahijsko već gazdino. Ni nezavisno već premijersko. Ni slobodno već pod dizginima i kandžijama većinskih vlasnika. Teško da će ta brojna družina priznati, ni po cijenu „s mukom” stečenog bogatstva, da je novinarstvo koje one baštine ponajviše zavisno od neznanja, loših riječi, nedopustivo lošeg zanata, prostačko i uličarsko da se uskoro biti proglašeno kao urbano novinarstvo.

Kakva je razlika između folk-pjevačica sa „Pinka” i folk-spikerki,  folk-najavljivačica, folk-voditeljki, folk-emiterki stavova vlasti, folk-univerzalnih voditeljki, ali i manekena-zabavljača, manekena-polemičara koji u svojim serijalima samo što ne biju sagovornike, manekena – branitelja lika i djela prvaka vlasti… Provjerite ko su glavni i odgovorni urednici pojedinih medija, urednici ozbiljnih rubrika, komentatori, kolumnisti, izvještači… najkraće – ni u porodici im ne vjeruju da su to što jesu pa se danas vode silni razgovori, „ubijaju se od učkura do grla bijela” kako bi dokazali svoj profesionalizam… Ima i onih kojima je novinarstvo zaista zanat, profesija iz ljubavi, i koji ljubeći bližnjeg svog, znači istinu, časno obavljaju misiju novinara. Doći će vrijeme da razgolišena profesija ponovo se preobuče u časno odijelo još uvijek otmene profesije – novinarstva. Doći će.

Dugo se bavite pisanim stvaralaštvom. U skorije vrijeme, pristižu brojne i značajne nagrade, pa je riznica Novice Đurića sve tešnja. Da li je njihova učestalost znak da ste vi stekli potpunu stvaralačku zrelost, ili je to i nagrađivanje minulog rada, s obzirom da se vaš književni stil nije mnogo mijenjao?

Priznajem da nikada nijesam umio da hvalim to što radim, a to je i te kako svojstveno stvaraocima, posebno u Crnoj Gori. Često sam bio u prilici da slušam kako sebe hvale i proglašavaju genijalnim (ništa manje) piscem, novinarom, slikarem itd. To je gen i protiv toga se ne treba boriti. Treba raditi, usavršavati sebe, provjeravati svaku dobru riječ, zapisivati rečenice od koji se nećete postidjeti. Vjerovati da će redosled pjevanja u našoj književnosti odrediti vrijeme. Treba biti strpljiv i pisati po diktatu srca. Što srce kaže na glavi je. Vjerujem da su nagrade priznanje – skretanje pažnje na nešto novo, drugačije, svakako zrelije… Odgovor na ovo pitanje daće vaši čitaoci kao i oni koji čitaju moje knjige. Ja njihov sud poštujem.

Nagrada Marko Miljanov, nosi ime narodnog tribuna i hroničara o crnogorskom i brđanskom poštenju i časti. Koliko bi veliki Marko, da se kojim slučajem vrati među nas, imao šta da dopiše iz današnje Crne Gore u svojim „Primjerima čojstva i poštenja“?

Marko je jedini koji je napisao primjere za one koji će doći nakon njega, zato što je dobro poznavao Crnu Goru sa i bez Brda. Veliki Kučki vojvoda, mudar snažnije i jače nego što je to bila njegova sablja, urezao je u Medunski ljuti kamen jevanđelje po čovjeku o čovjeku kako bi oni nakon njega znali ko su i šta im valja činiti. Da kojim slučajem virne, prije bi ponovo zaklopio oči nego što bi poželio da je po drugi put među nama. Ne znam ko bi ga osim naših majki i očeva mogao danas u oči pogledati. Vjerujem, iskreno, da bi prije na sebe sablju podigao nego što bi dopisao bilo koje slovo u dopunjenom antologijskom djelu kakvi su „primjeri čojstva i junaštva“. Marko je vitez časti, dostojanstva, istine, čojstva i taj svoj djelima podignuti spomenik neprolaznosti ničim ne bi potamnio, jer nije tek onako zapisao: „Zubja istine svijetli mnogome na grobu“. Da upravo Njegov grob svijetli ništa manje no cetinjskog pustinjaka i lovćenskog tamnovidca Njegoša. Zato su se munje sa Meduna i Lovćena često susretale ali nikad nijesu jedna drugu potirale. Svjetlost je njihov neizbrisivi trag. Zašto bi Marko u ovom sveopštom mraku bilo šta dopisivao kada nam uzalud decenijama munjama pokazuje put. Uzalud, čini mi se. Uzalud. Obnevidjeli narod ne hoda već baulja.

Knjiga koja je nagrađena je toplo autobiografsko štivo i priča o jednoj porodici. Mnogi su u njoj prepoznali modele ponašanja i dogodovštine iz sopstvenog djetinjstva. Je li bilo lakše odživjeti te godine, ili zabilježiti ta najranija sjećanja, na način da u svom najvjernijem opisu dođu servirana čitaocu?

Život je hod ivicom ambisa, a porodica je tanana nit koja se najlakše kida. Pisati o sopstvenom životu, odnosno o porodici je oštrica koja, ako vam prokrvari lice, nikad neće zarasti. Upravo svjestan tog nemilosrdnog sječiva, brusio sam svaku rečenicu kako se istina, kao da je rođena samo u mom slučaju, ne bi dala dopisivati, pa makar to bila ona poznata usmena književnost novijeg doba – gunđanje. Život je lakše snivati nego biti svjestan njega kada nas dovede pred svršen čin. Svako ima svoj život, bezbroj detalja, događaja, raznih trenutaka, ali kad ste Vi, ili bilo ko drugi rekli sebi ovo je sopstveni, ovo je moj trenutak. U mom novom rukopisu na kom već duže radim jedan pasus Vam nudi kao odgovor: “…Sopstveni trenutak. Trenutak očajanja. Trenutak za druge. Trenutak za oprost. Trenutak za pokajanje. Trenutak za pomilovanje. Trenutak za nesanice. Trenutak za suze. Trenutak za nevjerstva. Trenutak za stradanja. Trenutak za ljubav. Trenutak za nježnost. Trenutak za sve trenutke u kojima smo vjerovali u nestvarno, a stvarno protjerivali da bi na kraju ostali bez trenutka za sebe. Sopstveni trenutak, kako je to daleko. Nestvarno…”

Ipak, to doba, ničim sličnom ovom, bilo je teško odživjeti, pa je skoro nemoguće izreći šta je bilo teže. Najradije oživljavam trenutke. Nije ih lako oživjeti. Podariti ih drugima. Ali svakako da je najteže sve to ponovo preživjeti, preživljavati i vjerovati kako je čovjek stijena koja se najlakše urušava sopstvenim riječima.

Ovo je na neki način i priča o jednoj Crnoj Gori u nestajanju, o porodici koje više nema, o porodičnoj ljubavi i prisnosti kakve više nema… Današnji modeli društveno prihvatljivog ponašanja govore o nekoj drugoj državi i nekom drugom narodu. Slažete li se?

Da. Vi ste u pravu. Mi nestajemo, nestaju običaji, pismo, jezik, usmena književnost i njen kroz vjekove nezamjenjivi zapisničar, u svijetu priznat kao Gusle, a kod nas skoro izložene na zidu za prezir. Kada tako Gusle proglasite retrogradnim, a Njegoša za genocidnog pjesnika, a Petroviće i Pravoslavnu crkvu za prevarante i okupatore svoje vjere, svoje Crkve i države koju su uzdigli na najveći pijedestal – svetovni, duhovni, državnički, ljudski, literalni, humanitarni, onda šta ostade od nje. Mnogi bi rekli ništa. Možda su u pravu, ali ja vjerujem da su Marko, Njegoš, Starac Milija i mošti naših svetaca nebeska kapa nad Gorom Crnom i dâ se ponovo vratiti u riječ, ponos, poštenje, vjeru, jezik, pismo… Da će se podjednako guslati i fejsbučiti a manje huškati, krivotvoriti, mrzjeti, podmetati sve kako bi danas bili neko a sjutra niko od nikoga.

Jedino se ne bih složio sa vama da je riječ o nekom drugom narodu. Ne, riječ je o jednom narodu samo što su jedni u svojim rodnim listovima i dalje upisali ime oba roditelja, dok su se ovi drugi odrekli od očeva i djedova, pa je tako Crna Gora u svijetu inteligencije prepoznata kao država sa najvećim brojem punoljetnika bez roditelja – siročadi u poznim godinama. Eto, sada je Crna Gora samo „njihova” i koji sat mlađa od njih. Prije njih nit je bilo, a kada je nije bilo onada, tu niko i nije ni živio. Tako se njima pozlatilo, kao Kolumbu, nakon sto godina otkrili su Crnu Goru. Ja lično, kao i moji preci, živim u Onoj ponosnoj, glasovitoj, u svijetu upisanoj čojskoj i Njegoševskoj Crnoj Gori u kojoj je vjera pravoslavna, jezik srpski, pismo ćirilično, a ljudska riječ svetinja. Nadam se da time ne vrijeđam nikoga, a ko se osjeti povrijeđenim neka lijek potraži u sjećanju i tefterima. Tamo sve piše. Preporučujem im da čitaju kako piše, biće im lakše. I da ne zaboravim, neka pišu kao što govore, lakše će ih potomci razumjeti. Nakon što progovore, pa onda neka govore a nakon toga neka zbore do mile volje. To i tako nikog ne zanima.

Pisac i pjesnik vode svjetske brige, makar pisali o travčici u proleće… Zato bi za kraj bilo umjesno pitati pjesnika: jeste li optimista da će životi u našim zajednicama i državicama, ponovo zaslužiti bezbrižnost, mir i osjećaj ljudskosti, ili će i buduće generacije živjeti u lomovima kakve smo preživljavali vjekovima?

Kao odgovor nudim vam sledeće rečenice iz mog novog neobjavljenog rukopisa.

„…Bojim se, istinski me strah, da se čovjek ne otuđi. Sve mi se čini da je postao distanca, da je od svakog čovjeka, ne bilo koga već prijatelja, pretvorio u detalj. Kao privezak za nevažnu stvarčicu, recimo – ukrasno dugme.

Čovjek je, velim ti, ipak distanca u odnosu na ono što preživljava u sebi i onoga što ga okružuje. To se ne mijenja ni vremenom ni godinama – jednako zvuči kada god odsluša tu sudbinsku simfoniju. Vjerujem da to jednako zvuči na svim jezicima. Suština je u svemu ko god da je izgovori. Iščekivanje je suština čovjeka.

Sve je u iščekivanju. Čovjek. Distanca. Otuđenost.

Tako je u mom svijetu. Tako je, vidim to, i u drugim svjetovima, mada razrokost registruje samo jedan svijet. Daljina i nije suština ako je mjerljiva. Ni čovjek nije otuđen u svojoj biti, a da li je bit čovjekova suština? Odgovor treba tek da se definiše.

Odgovor će potrajati, možda.

Možda tada i čovjek krene nekim drugim tokom, zašto ne uzvodno. Ima nešto u tom suprotnom pravcu, suprotnom od svih, nešto magično, nešto što te ponovo povraća u prvi plan kod čovjeka. Neka nova svjetlost koja kao da ti je put, ne samo obasjala, već proširila da ima mjesta za one iz mog i one iz suprotnog pravca. Opet kao da svijetlim, jer shvatam iz kojeg god pravca dolazili, stižemo u jedan centar.

Možda sam iščekivao nešto drugo – noć u kojoj će zvijezde podjednako obasjati svako živo biće, svaku stvar, mjesto, trenutak u kom će svijet biti bez sjenke. Razumijem kako je to samo iluzija, kako je čovjek u stalnom iščekivanju nesvjesnog što ne priznaje kao svjesno biće. Sve je u životu iščekivanje. I na čovjeka se dugo čekalo. A da se od čovjeka otuđi i nije predugo. Prije no što je izmjerena brzina svjetlosti.“