(INTERVJU) O. Darko R. Đogo: Zasvjedočiti rasbraćenoj braći Ljubav Hristovu ali ne po cijenu samoukidanja ili relativizovanja srpskog tj vidovdanskog zavjetnog stanovišta

Koliko mogu da vidim, živimo u jednom dobu stabilizacije prilika, do nekih novih izazova (ne zaboravimo da je naša sveta Crkva označena u više političkih dokumenata kao meta za odstrijel. To znači da treba biti oprezan i sjećati se one narode da se u dobru ne ponesemo niti u zlu ponizimo). Nakon usnuća Mitropolita Amfilohija, Sveti Arhijerejski Sabor SPC jednodušno je osjetio ljubav vjernog naroda prema dvojici arhijereja – Mitropolitu Joanikiju i Vladici Metodiju, kazao je u velikom božićnom intervjuu za IN4S, jedan od najvećih teologa današnjice, profesor na Bogoslovskom fakultetu, protojerej stavrofor dr Darko Ristov Đogo.

Situacija u SPC, u hrišćanskom svetu i svetu uopšte odavmo nije bila izazovnija. Šta su, po Vašem mišljenju, osnovne teme, prema duhu i učenju Crkve, sa kojima bismo se morali suočiti? Koje bi nam duhovne vrline pomogle da odvojimo dnevnu politiku od „ontologije“ Tela Hristovog?

Tačno je da je stanje svijeta u kome živimo obilježeno ratovima, nasiljem, tragedijom i ropcem jednog svijeta koji nestaje i novog koji se rađa pred našim očima. Teme savremenice koje se same po sebi nameću pred pravoslavnim hrišćanima ne razlikuju se mnogo od tema koje stoje pred svakim čovjekom, ali se iskustvo pravoslavne vjere tj. Hristove Crkve nama postavlja kao mjerodavno za odgovaranje na te sveopšte teme i odgovore. Sveti Oci vrlo često ističu da je jedan od posebnih duhovnih darova – dar rasuđivanja, razlikovanja važnog od nevažnog, sudbonosnog od prolaznog. Šta to znači? Recimo, za čitavo čovječanstvo izvan svake sumnje trenutni sukob u Svetoj Zemlji predstavlja bolno iskustvo, budući da nas se slike ubijenih ljudi i razorenih gradova dotiču, ako smo ljudi. Nije zanemarljiv ni odraz tog sukoba u nekoj političkoj ravni na globalnom nivou. Međutim, notorna je činjenica da je po srijedi samo još jedna užasavajuća epizoda u sukobu koji traje decenijama i koje će se, po svoj prilici, nastaviti decenijama jer niti je Izrael u stanju da slomi i porazi sve Arape u Gazi i Zapadnoj Obali, niti su svi Arapi, u pomenutim krajevima i u svijetu, u stanju da poraze Izrael. Dakle, mi smo pozvani da sastradavamo sa svakom dušom napaćenom u svijetu, ali umjesto da provodimo vrijeme gledajući vijesti i komentarišući po društvenim mrežama, za našu dušu, narod (ili Crkvu) neuporedivo je potrebnije da razmislimo šta mi možemo da promijenimo na bolje u životu svakog od nas. Kakav je to moj život? Postoji izvjesni poredak važnosti u životu, stvari se, prema hrišćanskom gledištu, najprije poredaju po svome poretku, pa onda tek znamo i vidimo njihovu pravu mjeru i značenje. Taj poredak bi bio: najprije da tražimo Carstvo Božije (Mt 6,33), što znači da je Hristos i Carstvo Njegovo mjerilo svih stvari. Recimo, Hristos kaže da onaj koji voli oca ili majku više nego Njega, nije Njega dostojan (Mt 10,37). Da li to znači da je Hristos protiv porodice? Ne! To znači da je On mjerilo i tako nečega najvažnijeg i najsvetijeg kao što je porodica. Na jednom praktičnom planu, recimo, to znači da je važno da mjerimo Njime čak i kada, kao što se dešava, roditelji nisu u hrišćanskoj vjeri, a djeca jesu. Tu leži odgovor i na drugi dio vašeg pitanja. Dnevna politika je veliki izazov zato što čovjek, pa ni hrišćanin, ne može ni da je ignoriše – ako se to desi, onda dođemo na ivicu propasti na kojoj se ona bavi nama i manipuliše nama – a ne može ni da joj se posveti – jer dnevna tj partijska politika troši i razdjeljuje, a mi smo pozvani da objedinjujemo i grlimo ljude. Upravo zato, kada biramo u političkom polju, treba da se vodimo ne harizmom, obećanjima, propagandom, čak ni našim shvatanjima šta neko radi „jer se tako mora“ – već se svaki političar mjeri trajnim mjerilima hrišćanskog (za nas Srbe: kosovskog) Zavjeta. Da li se neki političar zalaže za duhovnu, ekonomsku, političku kapitulaciju srpskog naroda? Da li priznaje ili aktivno radi na legalizaciji separatizma na Kosovu i Metohiji, da li se ponaša kao da je poželjno to što je srpski narod izdijeljen po granicama koje nije samo crtao i protiv kojih se borio? Dakle, naš problem nije u tome što postoje politika i Zavjet već u tome što se većina jednog zavjetnog naroda opredjeljuje za ljude koji smatraju da je Zavjet u funkciji politike a ne politika u funkciji Zavjeta.

Naši političari u suštini dobro poznaju ljude slabosti, ali ne i vrline. To je uzrok užasne tragedije koja nam se događa – čitava ta klasa, uz rijetke izuzetke (kojih ima), odlično poznaje izborne kampanje, ali ne i tehnologije izgradnje društva. Kampanja je situacija u kojoj se mobilišeš protiv nekoga („opozicije“), kada se stvari pojednostavljuju i polarizuju. Tendencija savremenih političara jeste da u izvjesnom smislu uvijek budu u kampanji ili da se ponašaju kao da su u kampanji. I tako se stvara začarani krug: vlast uglavnom konstituiše sebe oko privilegija, pa njeno vezivno tkivo sačinjava pohlepa a kao pokriće za nju se proizvodi simulakrum „ideologije“ ili svih mogućih ideologija koje imaju svoja lica u vlasti. Opoziciju vrlo često sačinjavaju slični profili, ljudi od istog štofa, počesto i sami nekadašnji funkcioneri koji nastoje da kod glasača mobilišu bijes i zavist zbog društvene nepravednosti, zbog dekadencije, zbog jedne metafizičke frustracije u kojoj živi današnji čovjek koji uvijek osjeća da mu kosmos ili Bog nije dao koliko on samim svojim postojanjem zaslužuje. Tako dolazimo do situacije da uvijek isplivavaju „dvije opcije“, koje su uglavnom loše jer baziraju vlast na kombinaciji strane sile i domaćeg simulakruma, ali se u svom pogledu na čovjeka ne razlikuju. Usput, takvo stanje ostavlja trajne posljedice na duši ovog naroda u cijeloj Otadžbini. Narod kao da se navikava da je „progres“ mjerljiv količinom betona i armature, blještavilom jednog života kojim žive oni koji zaista profitiraju od propasti cjeline. No naše dijete sve manje zna i hoće, sve manje se orijentiše u prostoru i vremenu i sve manje je naše. Naši političari i njihova ekonomska braća po bogatstvu često su i žrtve i dželati u jednom sistemu zasnovanom na ljudskim slabostima.
Pojam „vrline“ gotovo je nestao iz srpskog jezika, iako se ponekad pominju „vrijednosti“. No „vrijednosti“ treba da živi „društvo“, da se uvijek nalaze kod nekog drugog, dok vrlinu čovjek mora da živi sam. Nisam naročito optimističan kada je u pitanju mogućnost da se sadašnji sistem – kombinacija divljeg kapitalizma zasnovanog na pohlepi i privida demokratije zasnovanog na simulakrumu političkog – može zamijeniti nečim drugim. To drugo će se pojaviti prije ili kasnije, a naše je da pokušamo da budemo vrlinski ljudi, ljudi Hristovi, pravi Srbi na polju koje nam je dato, u vremenu i prostoru u kome smo se rodili.

Logiku „Pravoslavne Crkve Ukrajine“ prihvatile su i neke pseudocrkvene organizacije stvorene na kanonskom prostoru SPC, kao što je na primer „Crnogorska Pravoslavna Crkva“. Oni, kao što već verovatno znate, poriču srpski jezik i ćirilicu, a koriste crnogorski i hrvatski jezik i „crnogorsku“ i hrvatsku latinicu. Kako to komentarišete?

„Crnogorski“ i „hrvatski“ jezik, kao što je odavno utvrđeno u lingvistici, nisu posebne jezičke stvarnosti već samo noviji politički nazivi za srpski jezik čije ime žulja pojedine krugove u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Nije potrebno biti naročito promućuran da se uoči da je nametanje latiničnog pisma te zavičajnog crnogorskog naziva za jezik i „crkvu“ stvar šireg zahvata koji istorijski započinje sa hrvatskom pravaškom ideologijom, preko austro-ugarske kulturne i vojne politike, ustaškog i titoističkog nasljeđa koji na polju kulturnog rasparčavanja i porobljavanja srpskog naroda nisu nikada napustili savezništvo sa Drezdenskog kongresa. Postoji jedno pravilo u istoriji koje kaže da će se velike sile koristiti istim sredstvima za svoje ciljeve u kontinuitetu, iako same velike sile možda nemaju u svemu iste interese. To se najbolje vidi na primjeru ruskog i srpskog kulturnog prostora gdje se lako uočava da se savremena evro-atlantska Imperija nastavlja na djelovanje KP SSSR i SKJ kada je u pitanju „borba protiv velikoruske i velikosrpske hegemonije“ tj svođenje Rusa i Srba na porobljene, minorne narode. Da bi se to postiglo, nije dovoljno samo politički okupirati te teritorije već je potrebno promijeniti kulturni gen Srba i Rusa u tako važnim, intimno neotuđivim djelovima srpskog tj ruskog kulturnog i političkog prostora kao što su Crna Gora i Ukrajina. „Crkveno“ rješenje zato nije neka samostalna i samonikla pojava već samo površinski vid tog unutrašnjeg procesa. Taj proces je moćan i shizofren: moćan, jer iza njega stoji politička, finansijska, kulturna privlačnost Zapada, onaj mehanizam koji često djeluje: „ako pređete na latinicu, na novi kalendar, na ljubav prema tlačitelju, pred vama se šire bolje mogućnosti integracije u Zapad“. Tako nastaju hibridne mape sjećanja: isti ljudi koji se diče da su „kozackogo rodu“, kako kaže ukrajinska himna, ili koji ističu da Crna Gora ne pozna „sramotnoga ropstva lance“ – isti oni dobrovoljno hrle da budu roblje onih protiv kojih su njihovi i naši preci nosili mač u ruci.
No dozvolite mi da kažem da je dobar dio ključa tih novih pojava kod nas. Crna Gora i Ukrajina samo su odrazi, važni, bolni, ali u izvjesnom smislu i periferni, unutrašnjih kriza i previranja unutar srpskog i ruskog bića. Samo su po srijedi polovi jedne ambivalencije koja postoji i kod onih koji nisu promijenili nacionalno ime. Zašto se međusobno dozivaju i podržavaju srpski autošovinisti, koji se stide svog srpskog naroda, isti takvi „Rusi“, Crnogorci, Ukrajinci? Zato što je u Kruševcu ili Nišu, Moskvi ili Permu izostao rad na kodifikovanju „Srbijanaca“ ili „Rosijana“ kao posebne nacije, tamo se ljudi na popisima pišu kao Srbi ili Rusi ali unutrašnja konstitucija jednog „srpskog“ autošoviniste i dukljanskog ekstrema savršeno je ista, kao što se Ukrajinac i Novorus savršeno razumiju u preziru prema klasičnoj ruskoj kulturi i duhovnosti. Efekti porobljavanja tj političkog i kulturnog rasparčavanja bili su isti ili slični u Moskvi i Beogradu kao u Kijevu ili Podgorici. Zato se u središtima tako ogorčeno i danas vodi bitka sa medijski i kultrni prostor: ono novo postaje trajno tek ako zadobije potvrdu u centru cjelokupnog prostora. I tu nalazimo ključ. U momentu kada u Srbima i Rusima konačno oživi zavjetno pamćenje i kada latinica i stokholmski sindrom privlačnosti Imperije prestanu da djeluju u Novom Sadu i Moskvi, pojaviće se sva moć srpske kulture, jezika, zavjetnog pamćenja kojoj će i drugi težiti.

Posle upokojenja mitropolita Amfilohija, verni narod Crne Gore snažno je stao iza mitropolita Joanikija. Kako gledate na sadašnje verske prilike u Crnoj Gori?

Koliko mogu da vidim, živimo u jednom dobu stabilizacije prilika, do nekih novih izazova (ne zaboravimo da je naša sveta Crkva označena u više političkih dokumenata kao meta za odstrijel. To znači da treba biti oprezan i sjećati se one narode da se u dobru ne ponesemo niti u zlu ponizimo). Nakon usnuća Mitropolita Amfilohija, Sveti Arhijerejski Sabor SPC jednodušno je osjetio ljubav vjernog naroda prema dvojici arhijereja – Mitropolitu Joanikiju i Vladici Metodiju. Oni, svaki na svoj način, nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali.

Iako se čini da su se vjerske prilike ponešto stabilizovale, bez proročkog dara možemo naslutiti da će ih čekati turbulentna vremena jer su podjele duboko urezane u društvu i asimetrično polarizovane: ni „najljući“ Srbin ne zamišlja budućnost Crne Gore bez ljudi drugih političkih, nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, dok je san o „traktorijadi“ tj Crnoj Gori „očišćenoj od Srba“ ostao da živi bar u 10% njenog srbofonog stanovništva. U tom smislu ostaje stari izazov: valja zasvjedočiti rasbraćenoj braći Ljubav Hristovu ali ne po cijenu samoukidanja ili relativizovanja srpskog tj vidovdanskog zavjetnog stanovišta.

Svedoci smo današnjeg doba i svega što ono nosi sa sobom, povećana virtuelizacija, uticaj društvenih mreža, laž se može vrlo lako „prodati“, a „nečastive sile“ brže nego ikada razmahnuti. Koji je Vaš savet za verujući narod, kako se odbraniti od takvih pošasti?

U tenutku kada ste ljubazno poslali Vaša pitanja genijalni Slobodan Vladušić je objavio jedan izvrstan esej baš na tu temu: „Usamljenost od dnevnika do društvenih mreža“. Teško da bi se pronicljivije i umnije od toga moglo nešto reći. Napomenuo bih, na Slobodanovom tragu, da je jedini lijek u tome da shvatimo da ljudi „na mrežama“ ipak jesu i dalje realni ljudi (čak i kada se kriju, iza lažnih imena i naloga). Nama se na društvenim mrežama nude uglavnom instant zadovoljstva – napišeš ili objaviiš nešto što smatraš umnim ili lijepim, i, eto za par sekundi, to stigne do drugih ljudi. No društvene mreže nisu tu samo radi tog našeg osjećanja. Najmanje služe tome. One, kao što je poznato, služe za komercijalnu i vojnu obavještajnu djelatnost i analitiku, plasiranje proizvoda i ideologija. Takođe, one su prostor jedne anonimne animalizacije čovjeka jer nude mogućnost da ispoljimo ono najgore iz sebe, ne plativši nikakvu cijenu za to, uključujući i stid (u stvarnom svijetu vi morate da stisnete petlju pa da pređete granicu pristojnosti pa da kažete „u brk“ ono što ljudi bez zazora pišu po mrežama, čak i pod svojim imenom). Svi znamo za sugrađane ili srodnike koji na mrežama divljaju a zapravo su tihi i stidljivi ljudi. To nešto govori o njima, ali nešto i o mrežama. Tačno je da su one danas sveprisutne, ali to još uvijek ne znači da je ono sveprisutno dobro ili da ga je moguće lako „upotrijebiti za dobro“, kako se ponekad naivno vjeruje ili obrazlaže.

Kako u 21. veku sačuvati pravoslavne duše?

Iako danas ljudi govore o duši, na primjeru promjene značenja tog pojma možete da vidite koliko smo lutali u posljednjem vijeku. Jer „čuvati dušu“ nekada je značilo okrenuti ono vječito u čovjeku upravo ka Carstvu Hristovom, osjećati svijet, drugog čovjeka, svoj narod jednim tananim osjećanjem za stvarnost koja nas nadolazi. Danas, ako još i ko govori o duši, uglavnom se pod njom podrazumijeva neka sveopšta sentimentalnost, neodređena dirljivost, Dušu nam je nekada čuvao Hristos, raj srpske i ruske duše je svjedočio o. Justin Ćelijski. Danas ljudi govore o duši ali ne i o „čuvanju duše“ već uglavnom o duši kao čulu kojim nas pogađaju kafanske pjesme ili filmovi. Naravno: taj plitki, površni, sveopšti osjećaj „duše“ ne treba nužno suprotstavljati onom dubokom, hrišćanskom, ali ako se svedemo samo na njega, onda smo u problemu.
Sa jedne strane, nama je Hristos u ovom vijeku blizak i Prisutan koliko i prije 2000 godina – u vrlinama, u svetim tajnama, u životu Crkve u svakom trenu u kome služimo drugima, kada nahranimo gladne, odjenemo gole, utješimo slabe, nađemo se da podijelimo bol sa bratom, prijateljem, nepoznatim čovjekom. Sa druge strane, živimo u doba kada se sve i svako daje i prodaje, nudi i traži u zamijenu. Zato je pola zdravlja duše – higijena duše. Ako tražimo po duhovnim kanalizacijama – teško ćemo naći čistotu. Današnji čovjek uvijek negdje žuri, nema vremena ni da se pomoli ili precijenjuje onaj trenutak koji posveti Bogu. No da li je tako kako mislimo? Da li se zaista molimo onoliko koliko to mislimo da činimo? Da li smo zaista svedobri ljudi koje samo povrjeđuju drugi ljudi? Imamo li zaista u sebi snage za pokajanje, za pogled u sebe sa oštrinom kojom prosuđujemo o drugima?
Ponekad se kaže da je svako jutro potrebno pogledati se u ogledalo. No današnji čovjek je velikodušan ka svom odrazu u ogledalu i zato se često nalazi u njegoševskoj poziciji da „gleda majmun sebe u zrcalo“. Baš zato je još važnije pogledati svako jutro ikonu Hristovu, ikonu slavsku, slike predaka koji su ovaj život ponijeli i časno proživjeli. Pročitajmo poneku glavu Jevanđelja, poneku pouku velikih Otaca poput Vladike Nikolaja. Koliko god možemo, saberimo svoj dan oko Hrista, poslužimo bližnjima. I tu je tajna.

Hristos kaže: „Jer ko hoće da spase svoj život — izgubiće ga; a ko izgubi svoj život mene radi — naći će ga. Jer šta će koristiti čovjeku ako sav svijet dobije, a životu svome naudi? Ili kakvu zamjenu će dati čovjek za svoj život?“ (Mt 16,24-26) Ovdje je zapravo u helenskom upotrijebljena riječ „psihe“ – duša, pa je na srpski jezik prevedeno kao „život“ jer je za drevne jevreja „čovjek – duša živa“. Ali možemo da prevedemo i: „ko hoće da spase svoju dušu — izgubiće je; a ko izgubi svoju dušu mene radi — naći će je. Jer šta će koristiti čovjeku ako sav svet dobije, a duši svojoj naudi? Ili kakvu zamjenu će dati čovjek za svoju dušu?“ Kako je to moguće „izgubiti dušu“ radi Hrista? Nije moguće u smislu u kome ta sintagma postoji u srpskom jeziku (to je još jedan razlog zašto je bolji prevod „život“), ali je moguće dušom pristupati drugom čovjeku, gubiti sebe u ljubavi Hristovoj. To je naš zadatak, tajna Hristove Žrtve – samo čovjek koji služi drugome, može biti čovjek u pravom smislu te riječi.

Koja bi bila Vaša Božićna poruka vernom narodu?

Božić je praznik kada slavimo beskrajnu Ljubav Božiju ka nama ljudima, kada se sjećamo da čovjek nikada nije sam ni sasvim prepušten sebi, čak ni u svijetu u kome bi gospodari čovječanstva baš željeli da je sve u njihovim rukama. Zato treba da se ohrabrimo o Roždestvu Hristovom. Bog je sa nama. Pregrmjeli smo toliko teških Božića, samo u HH vijeku od Mojkovca do Kravice vidjeli smo i tragediju junaštva i dramu bespomoćnosti. Vidjeli smo i svjetlih i sjajnih praznika, u ljubavi i treptaju pred Tajnom Hristovom. Svoj braći koja čuvaju Zavjet – mir Božiji, Hristos se rodi!