Inkvizitorska presuda (ev)ropske Crne Gore

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

Rijetki su i mogu se nabrojati primjeri iz „novije istorije“ sudske prakse crnogorskog pravosuđa gdje su prvostepene presude padale u žalbenom postupku odbrane kod viših sudskih instanci. Naravno, to se ne bi dešavalo da te iste presude ranije nijesu unaprijed donijete „odozgo“ dirigovanim krivicama i osuđujućim prvostepenim riješenjima, a koje su bile čisto političkog karaktera sa izvjesnim ali nebitnim primjerima dokaza koji su padali na teret okrivljenih.

Najnoviji primjer takve presude je i obimna presuda donijeta na Dan pobjede 9. maja 2019. godine i javno (pr)očitana putem TV prenosa crnogorskim građanima i svima onima koji su imali mogućnost praćenja televizijskog ili internet prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici.

Inkvizitorska presuda crnogorskoga pravosuđa donijeta 9. maja 2019. godine od strane (ev)ropske, demokratske, ekološko-natovske Crne Gore primjer je koji će ući u anale opšte sudske prakse gdje se bez validnih materijalnih dokaza osuđuju lica koja su turistički došla u Crnu Goru, za koja nije utvrđeno da su izvršila krivično djelo koje im se stavlja na teret, lica koja su na osnovu izjava neuračunljivih svjedoka i „sms“ poruka ili telefonskih poziva, raznoraznih četničkih sastanaka izvan teritoja države Crne Gore, fotografija ispred Skupštine Crne Gore, od „organizatora“ za koga nije dokazano da postoji niti je bio u Crnoj Gori, od specijalnih „ruskih“ jedinica koje su „bile stacionirane“ u drugoj državi čekajući „pogodan momenat“ da upadnu u Crnu Goru i to iz susjedne države Srbije (sa Zlatibora i Čajetine), od oko 500 nepoznatih i nepostojećih osoba koje su bile u „po Crnoj Gori“ ali su nekim čudom nestale-isparile ili kao ptice preletjele u „drugu državu“ koja im je pružila sigurnost i udoban smještaj za neku drugu priliku, po naredbi Specijalnog državnog tužioca „države Crne Gore“ uništeni u „jezeru potpoljeni“ krunski dokazi „45 komada kalašnjikova-pušaka sa oko 2500 komada metaka“, a oprema za teroristički napad bila uzeta na revers iz vojnih magacina i dopremljena u kuću-objekat višeg policijskog inspektora-službenika MUP-a Crne Gore, i tako dalje i tome slično, učinili su da ta ista presuda bude model i ujedno dokaz za teško krivično djelo „državni udar – terorizam u pokušaju“ na crnogorsku Skupštinu i tadašnjeg premijera, koji se ni tada nije nalazio u navedenom objektu, a za koga niko nije znao od najvažnijih i najviših bezbjedonosnih organa u samoj državi Crnoj Gori.

Opštepoznata je činjenica da je ljudsko društvo u svom istorijskom i društvenom-ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju prošlo kroz nekoliko faza počevši od prvobitne zajednice pa sve do današnjeg savremenog ili najsavremenijeg-najnovijeg doba. Naravno i Crna Gora prolazila je kroz razne faze svoga istorijskog razvoja nejednako vremenski i prostorno a njen društveno-ekonomski, politički i kulturni razvoj zaostajao je za „savremenom Evropom“ i zapadnoevropskim zemljama. Faza kapitalističkog razvoja i imperijalizma kao najvišeg stadijuma kapitalizma je preskočena ili blago rečeno „bila je u predporođajnoj fazi-povoju“.

Presuda Višega suda u Podgorici, koju smo juče (9. maj) imali priliku da čujemo prilikom izricanja i čitanja od strane sudije Predsjednice Višega suda, gotovo po svim kriterijima inkvizitorskih sudova (od 13. vijeka do 17. vijeka) poistovjetila se i ujedno vratila crnogorsko pravosuđe nekoliko vjekova unazad. Ona je pokazala da crnogorsko pravosuđe iz 21. vijeka još uvijek ima velikih problema sa „jereticima“ ili slobodoumnim, razboritim i nepotkupljivim pojedincima i ljudima koji će radije godinama čamiti u zatvoru nego prihvatiti naloge i diktate sudije pojedin(a)ca, sudskih instanci i neprikosnovenih vladara Crne Gore zarad „kupovine slobode“, koja je kao recidiv još uvijek na prelazu iz 20. vijeka u 21. vijek živa i nikako da se sloboda pojedinca više ne otkupljuje – kupuje, to je vrijeme koje je za nama skoro 7 vjekova!

Uzalud, mi (najveći dio građana) u Crnoj Gori moramo da bijemo ponovnu bitku za pravo na slobodu i nazevisnost čovjeka-pojedinca i društva kao ljudske zajednice.

Da kojim slučajem nije bilo javnog suđenja (tv prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici) možda bismo i mogli neke stvari „progutati“ iako su nelogične, neistinite, djelimično istinite, nepravne, lične i svode se na rekla-kazala. Međutim, ono što smo kao javnost mogli vidjeti i čuti iz sudnice crnogorskoga Višega suda daje nam za pravo da se zapitamo ima li slobode u Crnoj Gori, slobodnoga sudije pojedinca, sudske instance koja ne prihvata naredbe i diktate vladara, partije ili nekog moćnika, ima li nekoga ko će suditi po mjerilima važećih zakona gledajući bez obzira o kome se radi i ko stoji iza njega!

Kako je moguće donijeti presudu i proglasiti nekoga za krivca odnosno više lica za krivce u nečemu za šta nema materijalnih dokaza i to baš krivicom Specijalnog državnog tužioca po čijem nalogu je „oružje (puške-kalašnjikovi) i municija uništeno“?! Zar moramo opet kupovati slobodu za koju su se naši preci odavno izborili? Do kada da budemo nijemi posmatrači ukidanja nečega što nam po samom činu rođenja pripada?

Ono što se iz presude moglo kristalno jasno vidjeti i čuti je: Da su izostali materijalni dokazi, a pravo, pravda, sloboda kretanja i mišljenja, komuniciranja i slobodnog iskazivanja, prava na odbranu i nepriznavanje nečega što nije učinjeno je potpuno umrlo u Crnoj Gori na Dan pobjede 9. maja 2019. godine.

Presuda koju je donio Viši sud u Podgorici razara jedan društveno-politički i državno-pravni okvir države u kojoj žive „slobodni građani“ i ujedno na njih ima zastrašujuće dejstvo da ubuduće budu poslušni podanici vladaru i vladajućoj kliki-partiji, da ćute i trpe sve nepravde koje dolaze od onih koji su na vlasti.

Ostala je velika fleka sa „suđenja vijeka“ pretočena u presudu koja je „učesnike državnog udara“ proglasila krivim bez da se išta desilo toga sudnjega dana kada su oni uhapšeni i „spriječeni“ u „terorističkom poduhvatu“ koji im je montiran od crnogorskih i raznoraznih državnih i bezbjedonosnih organa i vlasti.

Ostaje mi da još nešto kažem a što bi moglo, iako nije ni u primislima, od nekih sa političko-partijskom dioptrijom biti protumačeno kao lično, a to je da teško bih i kao administrativni službenik pročitao onakvu presudu a kamo li je donio kao predsjedavajući i sudija Višega suda u Podgorici, pa makar i po cijenu gubitka službe.

Presuda onakva kakva je donijeta imaće mnogo negativnih posljedica ne samo na pojedinačnoj nego i kolektivnoj ravni, na društveno-plitički sistem i samo stanje u državi, a prije i iznad svega na sudski i državno-pravni institucionalni sistem u Crnoj Gori.

Predsjednica Višeg suda u Presudi je iznijela svu sadržinu pukog prepričavanja izjava svjedoka saradnika i onih koji su montirali cijeli „državni udar“, i samo je prilikom čitanja obrazloženja presude pokazala šestočasovnu „službeničku istrajnost-upornost“, iako nije morala, a ostalo je kako reče još po nešto da u konačnom napiše i „(pr)očita“!?

Sloboda se ne kupuje niti otkupljuje, iako je to današnja Crna Gora!? Sloboda nema cijenu i za nju se umire – život daje! Onome ko izgubi slobodu život je bezvrijedan, makar imao materijalno bogatstvo cijeloga svijeta! Nema lične nezavisnosti bez SLOBODE! A SLOBODA u današnjoj Crnoj Gori živi i ima je koliko u Presudi donijetoj na Dan pobjede 9. maja 2019. godine.

Podgorica, petak, 10. maj 2019. godine