IN4S ISTRAŽIVANJE (4): Interesovanje stranih službi i pokušaj „pranja“ predmeta za „crne trojke“

Nastavljamo sa objavom novih saznanja o postojanju i djelovanju „crnih trojki“ sa posebnim osvrtom na odnos stranih organizacija i predstavnika prema toj pojavi u Crnoj Gori. Pojava „crnih trojki“ se orijentirno vezuje za sredinu devedesetih godina prošlog vijeka i formiranje Sedme uprave SDB, koja je, zajedno sa specijalnom policijskom jedinicom, bila nosilac planiranja, organizovanja i realizacije nasilja nad istaknutim pojedincima, protivnicima režima u Crnoj Gori.

Upravo zbog činjenice da su državni organi i institucije planski sprovodili nasilje prema svojim građanima mnoge međunarodne organizacije i službe su pažljivo pratile pojavu „crnih trojki“ i njihovo djelovanje sve vrijeme, što široj javnosti, pa čak ni državnom rukovodstvu Crne Gore, nije bilo poznato.

Ipak, intenzivno i kontinuirano praćenje „crnih trojki“ od strane međunarodnih organizacija počinje od vremena kada mete napada postaju istaknute javne ličnosti i novinari počev od Rada Vukićevića i Duška Jovanovića koji je kasnije i ubijen, zatim Dragomira i Dragane Bećirović na koje je napad obustavljen u zadnjem momentu, preko Mladena Stojovića i Tufika Softića, pa sve do Željka Ivanovića, Olivere Lakić i drugih. Nezavisno od tih slučajeva neke uticajne inostrane organizacije su na volšeban način došle do kompletnih spisa predmeta za napad na pukovnika Vojske Jugoslavije Radovana Aleksića u Nikšiću 1999. godine sa dokazima i važnim informacijama o toj ali i drugim akcijama „crnih trojki“, što je izazvalo veliku nervozu kod rukovodstva bezbjednosnog sektora Crne Gore budući da Aleksić nikada nije saslušan kao oštećeni niti su nadležni organi bilo šta radili po tom pitanju.

Zbog svega toga državni vrh Crne Gore 2001. godine donosi odluku o premještaju i promjeni radnog mjesta za jedan broj „crnotrojkaša“ pa su tako neki završili u druge policijske sastave, neki kao tjelohranitelji štićenih lica, neko od njih u ZIKS Spuž, neko u Centralnu banku, a pojedinci na važne funkcije gdje se i danas nalaze.

Pojavom Brajuška Brajuškovića i njegovog insajderskog svjedočenja 2013. godine međunarodne organizacije su se i javno oglašavale po tom pitanju zbog čega su pojednici iz državnog vrha u glas stali u odbranu Veselina Veljovića i Miljana Perovića koje je Brajušković optužio da stoje iza nasilja nad protivnicima režima.

Veljović je tada, pod pritiskom domaće javnosti, ali i zbog interesovanja američkih i diplomatskih predstavnika EU, saslušan na te okolnosti kojom prilikom je, pred tužiocem Sašom Čađenovićem, negirao postojanje „crnih trojki“ i optužio Brajuškovića da izmišlja i ne govori istinu, a policijske funkcionere Vasilija Mijovića i Predraga Šukovića da stoje iza afere „crne trojke“. Veljović je tada ustvrdio da Šuković i Mijović to čine iz osvete prema njemu jer je on njih navodno smijenio sa rukovodećih dužnosti, što je za tužioca Sašu Čađenovića i njegovu nadređenu tužiteljku Ljiljanu Klikovac bilo dovoljno da odmah obustave sve aktivnosti i okončaju slučaj.

Zbog pritiska koji je tada vršen na njega, Brajuško Brajušković je, u jednom momentu, zaprijetio da će se vezati lisicama za ogradu Ambasade SAD u Podgorici zbog čega je reagovala tadašnja portparolka Ambasade SAD u Crnoj Gori Šeli Siver i zatražila od nadležnih u državi da ekspresno riješe aferu „crne trojke“.

Važno je uočiti da se još tada, zbog „crnih trojki“, rasplamsao sukob Predraga Šukovića sa tzv. Mojkovačkom grupom unutar vlasti i to najviše zbog činjenice da je Šuković istraživao neke slučajeve nasilja, prije svega napad na novinarku Vijesti Oliveru Lakić iz 2012. godine zbog čega su privođeni i pojedini policijski funkcioneri bliski Veselinu Veljoviću i Dušku Markoviću. Taj sukob će se nastaviti narednih godina i na kraju kulminirati istraživanjem poslovanja ilegalnih fabrika cigareta u Mojkovcu nakon čega je Šuković ranjen u Podgorici postajući tako i sam žrtva „crnih trojki“.

Kao što je poznato, za ranjavanje Šukovića je bio osumnjičen gore pomenuti Radovan Aleksić što je vrhunac besmisla u kome su čelnici bezbjednosnih službi, lažima, podvalama i manipulacijama, pokušali svoju krivicu, uz pomoć nekih uticajnih krugova u Srbiji, svaliti na njihovog državljanina što su učinili prvenstveno radi stvaranja pokrivalice u odnosu na strane obavještajne službe koje su pratile ta dešavanja budući da je Šuković već tada imao saradnju sa američkim ekspertima koji su prikupljali dokaze o umiješanosti visokih zvaničnika Vlade Crne Gore i bezbednosnih službi u kriminalne aktivnosti, prije svega u šverc cigareta i narkotika.

U javnosti je stvoren utisak da je Šuković ranjen zbog istrage šverca cigareta, što ne mora biti sasvim tačno, ili bar ne mora biti da je samo zbog toga. Kao razlog pokušaja Šukovićevog ubistva ne treba isključiti ni njegovo angažovanje na razjašnjavanju napada na novinarku Vijesti Oliveru Lakić za koji je, kao nalogodavac, sumnjičen upravo Veselin Veljović, ali je on to sve negirao i čak tvrdio da se napad na novinarku nije ni dogodio. Nezavisno od toga, Radovanu Aleksiću je sasvim sigurno podmetnut cio slučaj i stvorena afera oko njega isključivo zbog „crnih trojki“, odnosno radi njegove eliminacije kao nezgodnog svjedoka tih zločinačkih aktivnosti režima Mila Đukanovića.

U svakom slučaju, nalogodavci napada na Šukovića i nalogodavci montiranog procesa protiv Radovana Aleksića iz 2016. godine su iste osobe. Cilj je bio obračunati se i sa jednim i sa drugim – sa Šukovićem zbog istraživanja kriminalnih aktivnosti vrha režima, prije svega tzv. Mojkovačkog klana, a sa Aleksićem iz dva razloga, prvo – iz čiste osvete za njegovo visedecenijsko službovanje u Crnoj Gori tokom kojeg je on, sa dijelom vojne tajne službe, predstavljao stalnu smetnju režimu u Podgorici i Đukanovićevim čaušima u Beogradu, i drugo – radi njegove eliminacije kao nezgodnog svjedoka za „crne trojke“, na što je nedavno ukazano tokom obrazloženja Aleksićeve tužbe u postupku za naknadu štete pred Osnovnim sudom u Podgorici koji je u toku. Upravo zbog interesovanja stranih službi za dešavanja oko „crnih trojki“ i nervoze koje je izazvalo to interesovanje kod crnogorskih, ali i djelova srpskog sistema bezbjednosti, krenulo se u bijednu manipulaciju u namjeri da se po svaku cijenu, podmetanjem krivičnog djela nedužnom čovjeku, „opere“ predmet „crne trojke“ i istovremeno predmet ranjavanja Predraga Šukovića.

Izjava Duška Markovića koju je vidno uznemiren, u svojstvu šefa Biroa za operativnu komunikaciju, dao u oktobru 2016. godine odgovarajući na pitanja novinara Vijesti Petra Komnenića „da je neko pucao na Šukovića da bi se njemu nanijela politička šteta“ predstavlja vrhunac manipulativnosti i osionosti. Budući da je taj monstruozni plan vrha režima Mila Đukanovića i njegovih oslonaca u sistemu bezbjednosti Republike Srbije doživio fijasko, protiv Aleksića je vođena prljava kampanja u cilju njegove kompromitacije, počev od izmišljanja inkriminacija i djelatnosti koje se nikako ne mogu odnositi na njega, preko nebuloza i laži kako je Šuković sve iscenirao i da napada na njega nije ni bilo, zatim da su, navodno, „Amerikanci naredili Aleksićevo hapšenje“, pa sve do raznih pritisaka na njega i njegovu porodicu, što je bio vrhunac beščašća rukovodstva crnogorskih službi bezbjednosti i njihove agenture u Beogradu koje, kako saznajemo, i dalje traje u nešto izmijenjenom obliku.