Ilustrovana knjiga neba
1 min read
foto: Gugl
Piše: Vojislav Gledić
Zvijezde nijesu nasumice i haotično razbacane po noćnom nebu. Naprotiv, izgledaju kao da su grupisane u pojedine jasno uočljive i prepoznatljive likove koji se vremenom ne mijenjaju. Iako se čitavo nebo, kao cjelina, neprekidno ravnomjerno okreće jednom u toku 24 sata (što je, zapravo, odraz stvarnog Zemljinoig obrtanja oko ose), međusoban raspored zvijezda ostaje u veoma dugim vremenskiim intervalima potpuno nepromijenjen. To je i bio glavi razlog što su zvijezde još od najstarijih vremena nazivane „stajačice“ ili „nekretnice“. Zapravo, i ovi objekti se kreću velikim brzinama, koje dostižu i do nekoliko desetina ili stotina kilometara u sekundi, ali zbog njihove ogromne udanjenosti, ova kretanja se na nebu mogu uočiti tek nakon više hiljada godina. Ovo važi za posmatranja golim okom, dok se pomoću velikih i preciznih astronomskih instrumenata te promjene mogu ne samo jasno pratiti, nego i veoma tačno mjeriti.
Karakteristične grupe zvijezda, koje se mogu uvijek vidjeti kao jedna nepomijenjena cjelina, bile su u gotovo u istom obliku poznate i starim posmatračima neba. Te karakteristične grupe, koje izgledaju poput ilustrovane knjige nebeskog svoda, dobila su naziv sazvježđa ili konstelacije. Stari kulturni narodi su u tim slikama vidjeli inkarnaciju božanskog svijeta što je uslovilo i imena koja su tim „slikama“ davana. Stari Grci su izgled sazvježđâ povezali sa svojim mitovima i legendama, ali i sa nekim drugim za njihov život važnim pojavama, životinjama ili stvarima. Grčki nazivi za sazvježđa su ostala sačuvana, ali se vremenom mijenjala veličina neba koju je svako od njih zauzimalo. I danas se na nebu nalaze Veliki i Mali medvjed (u našem narodu poznati i pod imenima Velika i Mala kola), Kasiopeja, Cefej, Pegaz, Persej, Ovan, Orao, Blizanci, Orion i dr. To su nazivi koji su ostali sačuvani i u savremenoj nauci kao dokaz značaja koji su stari Grci imali u razvoju nauke, kulture i civilizacije.
Zbog Zemljinog godišnjeg obrtanja oko Sunca, kao i nagnutosti planetine obrtne ose u odnosu na ravan njene nebeske putanje (ekliptike), izgled zvjezdanog nebeskog svoda se stalno mijenja. Jedan manji broj sazvježđa se može vidjeti tokom čitave godine, doduše ne na istom mjestu u isto doba noći, dok se najveći broj njih povremeno pojavljuje nad horizontom. Stoga je izvršena podjela sazvježđa prema njihovoj vidljivosti tokom godine iz naših krajeva (umjerene sjeverne geografske širine). Ona sazvježđa koja se vide tokom čitave godine nazivaju se cirkumpolarna, a najpoznatija među njima su Veliki i Mali medvjed, Kasiopeja, Cefej i Zmaj. Na kraju „repa“ Malog medvjeda (ili „rude“ Malih kola) nalazi se zvijezda Sjeverčnjača ili Polara u čijoj blizini je sjeverni nebeski pol (što je dobro znati radi noćne orijentacije). Ostale konstelacije se dijele na četiri grupacije, i to: proljećna, ljetnja, jesenja i zimska grupa sazvježđa. Posebno se izdvaja grupa od 12 sazvježđa oko ekliptike koja se nazivaju zodijačka ili zodijak (duž kojih se kreću planete i druga tijela Sunčevog sistema).
Najveći stepen razvoja astronomija je, kao i druge nauke, u starom vijeku postigla u helenističkom periodu, i to u Alaksandriji kao velikom političkom, ekonomskom i trgovačkom centru. Ovaj grad je bio prestonica Egipta, koji je pripao jednom od vojskovođa Aleksandra Makedonskog (356 – 323. g. prije n.e.). U Aleksandriji je vjekovima postojala tradicija razvoja nauke, posebno astronomije, a među najvećim predstavnicima ove nauke spadaju Hiparh, Aristarh, Eratosten i Ptolomej. Hiparh je u 2. vijeku prije nove ere načinio podjelu zvijezda na šest klasa, a Klaudije Ptolomej (85 -160) je izvršio podjelu čitavog noćnog neba na 48 sazvježđa, vidljivih sa opservatorije u Aleksandriji. Ova podjela je, međutim, počela da se mijenja od kada je, još u 17. vijeku, ustaljena praksa posmatranja i bilježenja položaja i prividne veličine zvijezda posmaranih pomoću durbina i teleskopa.
U 20. vijeku je konačno Međunarodna astronomska unija izvršila kodifikaciju imena i oblasti neba koje pojedino od sazvježđa zauzima. Godine 1934. je u potpunosti završen dugotrajni proces podjele i razgraničenja pojedinih sazvježđa, pri čemu je njihov broj utvrđen na 88 oblasti. Od ukupno 88 sazvježđa, na sjevernom nebu se nalazi 28, na južnoj polusferi ima 48, dok ostalih 12 sačinjavaju već pominjani zodijački krug. Tačno su poznate prividne linije (granice) koje obuhvataju svako od njih, kao i imena koja imaju latinsku osnovu. Treba naglasiti da su kasnije Ptolomejevom spisku dodate i one kostelacije koje su počeli da posmatraju pomorci kada su počeli da plove po južnim područjima Zemlje. Tada su zapazili mnoga do tada (za Evropljane) nepoznata sazvježđa koja su brižljivo osmotrena i unesena u zvjezdane karte. To je posebno uređeno jer su zvijezde bile od životnog značaja za pomorce zato što se jedino pomoću njih mogao odrediti tačan geografski položaj (geografske koordinate), kao i smjer putovanja brodova preko ogromnih okeanskih površina.
Zanimljivo je napomenuti da su se, kada je tehnika počela da se razvija, pojedinim sazvježđima davala i nebična imena. Tako je, recimo, jedno vrijeme postojalo i sazvježđe Štamparija. S druge strane, neka veoma prostrana sazvježđa su se „smanjila“, odnosno izvršena je njihova podjela na nekoliko manjih konstalacija. Najznačajniji takav primjer jeste veliko sazvježđe Argo Navi (Lađa Argo) koje je podijenjeno na tri manje cjeline (sazvježđa Pramac, Jedro i Krma). U naše vrijeme najveće sazvježđe je Hidra koje zauzima veliki dio nebeske sfere, a jedan njen mali dio može se ponekad vidjeti i iz naših krajeva (iznad samog južnog horizonta). Najljepša grupa sazvježđa, koja se mogu posmatrati na našem nebu, jesu ona koja blistaju u zimskim noćima, među kojima dominiraju Orion, Bik, Blizanci, kao i Veliki i Mali pas.