Galijašević: Jedina orijentacija na Zapadu je – totalitarizmom na pandemiju

Piše: Dževad Galijašević

Malo ko nije gledao film Gorana Markovića „Variola vera“ i kroz kulturni a partijski diskurs, ovog kultnog filma, mogao ponešto naučiti o epidemiji.

Priča počinje prije pola vijeka, u doba, kada Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito dogovara sa kacelarom Njemačke Vili Brantom, pretvaranje ratne odštete, u nuklearnu elektranu Krško koju će graditi američka kompanija Vestinghaus, na granici Slovenije i Hrvatske. I usput, se proglašava epidemija boginja koja je godinu ranije harala Evropom.

Prema zvaničnom dokumentu, SZO, naslovljenom „Epidemiološki aspekti malih boginja u Jugoslaviji“, koji potpisuju S. Litvinjenko, B. Arsić i S. Borjanović, tvrdi se da je tu neku, veliku ili malu bolest, na prostor Jugoslavije donio sa hadžiluka iz Meke Hoti Ibrahim iz Danjana kod Prizrena.

Posjetio je Hoti, sa još 24. hadžije, i islamska mjesta u blizini Basre i Bagdada, gdje su tada primijećni slučajevi zaraze. Vratio se kući 15. februara 1972. i razbolio, iako je u decembru 1971. bio uredno vakcinisan.

Već sutradan je „Glas Amerike“ objavio vjest da će Titova Jugoslavija čitavu narednu nedelju, sve do 22. marta, biti u karantinu.

„Opasna“ bolest zarazila je, tek, 175 ljudi u cijeloj SFRJ, a 35 ih je umrlo.

Tada su u SFRJ zavladali strah, panika i redovi za vakcinu među stanovništvom, pa je od 22 miliona Jugoslovena, vakcinisano njih 18 miliona.

Epidemija je zvanično trajala do 30. aprila i „dekretom“ je proglašen njen prestanak da bi se proslavio „rođendan Druga Tita“, 25. maja i spasila turistička sezona.

Virus velikih boginja je iskorijenjen u ljudskoj populaciji 1977. godine ali je sačuvan u laboratoriji.

Iako je vakcina otkrivena još 1796. godine, bila je to zadnja tzv. epidemija velikih boginja u Evropi. Istovremeno, partijski vrh, nikada nije obrazložio svoju odluku o proglašenju epidemije, u kojoj je samo 175 ljudi zaraženo, ali – država je bila takva.

U njoj političke odluke nije trebalo pravdati.

Paralelno sa značajem imunizacije i revolucionarnom ulogom vakcine u iskorijenjivanju velikih, opasnih i smrtonosnih zaraza, razvijala se farmaceutska industrija. Profit je bio sve veći i značajniji, dok nije postao važniji od samog zdravlja, kome je navodno, morala služiti farmakologija.

Osamdesetih godina, dok je zemlja socijalističkog samoupravnog socijalizma, Jugoslavija, provodila mjere za suzbijanje „epidemije“, u Sjedinjenim Američkim Državama se počeo razvijati gigant farmaceutske industrije Fajzer (Pfizer) koji će svojim „ledeno“ brzom, nestabilnom i nedovršenom vakcinom, obilježiti period dirigovane imunizacije u doba aktuelne epidemije Korona virusa.

Uprkos dokazanoj sklonosti korupciji, podmićivanju, lobiranju za sumnjive i štetne lijekove vlastite proizvodnje, pobjedio je u međunarodnoj utrci za promociju i prodaju vakcine.

Rejting je identifikovan sa veličinom korporacije i propagandnu laž o doprinosu zdravlju ljudi nije ugrozilo ni ono što je davno utvrđeno – Kompanija Fajzer je deset godina, od 1997. do 2007, podmićivala, lekare i visokopozicionirane zdravstvene zvaničnike u Hrvatskoj, Rusiji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kini… – na mito je dao milione dolara.

Prijavu protiv farmaceutske kompanije podnijela je Komisija za vrednosne papire SAD, u doba kada je ona ostvarivala godišnji prihod od 48 milijardi dolara.

Slučaj, koji je pokrenut još 2004. godine, okončan je rješenjem iz 2009. godine u kome je konstatovano da ova američka farmaceutska kompanija ima ustaljenu praksu prevara, podmićivanja i obmanjivanja. Utvrđena je obaveza Fajzera da plati rekordnih 2,3 milijarde dolara odštete zbog, kako je objavio Poslovni dnevnik Hrvatske, podmićivanja i prikrivanja nuspojava i propagiranja 13 izuzetno štetnih proizvoda.

Kompanije koje su predstavljale Fajzer, dobro su poznate i danas: Bristol-Myers iz Njujorka i Glaxo i AstraZeneca iz Londona. Sve tri kompanije su sarađivale sa vlastima SAD u istrazi.

Istraga je zaključena priznanjima krivice dvojice Fajzerovih direktora za prodaju i završena je nagodbom.

Fajzer je stavljen pod petogodišnji nadzor i kontrolu poslovanja i postupanja. ali su već poslije samo tri godine (2012.) napravili iste, kriminalne aktivnosti.

Avgusta 2012. godine Fajzer prihvata nagodbu i plaćanje 60 miliona dolara kazne, zbog podmićivanja ljekara u nekoliko zemalja, kako bi lijekovi te kompanije bili privilegovani i lažno predstavljeni kao efikasni i neškodljivi.

Od 2003. SARS-KOV epidemije do 2012. i MERS-KOV, propale pandemije, trajala je borba Fajzera za prostor na kome će pod krinkom imunizacije ostvarivati enormni profit, korumpirati i širiti laži.

Uplašeni ljudi, sa nametnutom sumnjom u sposobnost vlastitog, urođenog imuniteta, žurili su u prve redove za vakcinaciju.

Naravno, u takvom sukobu, zdravlja i bolesti, sve bi trebalo da bude jasno.

Svaki događaj bi u načelu morao biti jasan – njegovo razumijevanje neupitno a odgovor logičan i svrsishodan. Ipak, nije to tako jednostavno.

Soroševa medijska industrija uz pomoć društvenih mreža, okupila je lažne novinare, ljude bez kalibra i morala, osrednjeg znanja, koji će objasniti prirodu nove stvarnosti, grabeći mrvice na korporativnom bunjištu.

Ono što obilježava taj kvazi novinarski diskurs nikada nije bila metodologija, analiza, sinteza ili retorička dedukcija, nego laž u gomili međusobno nepovezanih citata i fusnota, koje mogu podržati ili osuditi, bilo koju pojavu, ma koliko ona bila jasna.

Sve knjige koje umni ljudi imaju i znanje koje su kroz život sakupili, kao podlogu stvarnom znanju, ma kako ono utemeljeno bilo, tek na televiziji djeluje uvjerljivo i naučno.

Predsjednik Turske Redžep Erdogan tu pojavu naziva – digitalni fašizam!

To površno, neargumentovano stajalište, koje se krije iza hrpe „važnih radova“ i „snažnih citata“, kako bi potencijalnog konzumenta zatrpalo mišljenjem desetine autora, i uvjerilo da je to što vidi kao lični sud seljačića u novinarskoj uniformi višestruko i ozbiljno, provjeren i potvrđen stav.

Pravo znanje je potcijenjeno i nestalo sa vidika, jer to što se danas smatra pozornicom znanja postalo je kompjuter, televizor i vrlo malo štampa. Ima to i navodni ljudski lik i poneko ljudsko prezime, poznato kao: Soroš-Gejts-Zakerberg ili Rokfeler-Rotšild-Bezos-Mask…

Stvarna dilema nije pitanje: ili korporativni profit ili filantropija – nego, kako enormnu pljačku i dobit, sakriti ispod lažnog čovjekoljublja.

Ljudski rod duguje Kjerkegoru rasuđivanje o strepnji, strahu i premoći zla a narodnoj i epskoj svijesti: hrabrost i spremnost na suočavanje.

Američkom predsjedniku Džozefu Bajdenu ljudi duguju mnogo zbog inovativne ideje objavljene na inauguraciji.

Ideja skrivanja lica od bolesti, najavila je novi koncept zaštite zdravlja: “Sto dana pod maskama“.

Politika zaključavanja društva i dehumanizacija – i u narednom periodu, totalitarizmom protiv ozbiljne bolesti, ostaje jedina orijentacija na Zapadu.

Ko vjeruje da zna istinu o tome šta se dešava u naučnim laboratorijama korporacijskih antropoida i do koje tačke je nauka došla, taj ne može globalne pljačkaše i moćnike, poznatih imena, zamisliti i tretirati kao normalne ljude. Tema je prividno s onu stranu zdravlja a u biti je s onu stranu ljudskog razuma koji postaje nebitan i upitan u eri ozbiljne bolesti.

Riječ je o pandemiji, o „koroni“ i Operaciji Kovid-19.

Govorili su u tome mikrobiolozi, epidemiolozi; javljali se genetičari i ljekari sa zvanjima, ugledom i sa nobelovim nagradama za doprinos na polju medicine… I ništa – više ih nema u javnosti, njihov glas je ugušen.

Dobili su etikete, brutalno su izvređani, a o njima, sve sa fusnotama, pišu i raskrinkavaju ih: Semir Mujkić, Senad Avdić, Emir Zulejhić, Stevan Dojčinović, Tijana Cvjetičanin, Melisa Skender… pljuju ih po raznim medijskim mrežama vojno-propagandnih naziva:Krik, Raskrinkavanje, Faktograf, Istinomjer, BIRN, ali i na pijanim portalima „Komšićeve drogirane Bosne“, bivšeg nedeljnika Državne bezbjednosti .

Kad je riječ o korona virusu, teško bi se moglo dodati nešto što se već ne zna. To i nije cilj. Pravi povod pisanju ove analize, leži u činjenici da prvi put, naše vladajuće strukture u cijelom regionu, nisu trčale među prvima u rovove, ovog dirigovanog društvenog inženjeringa, pa naši narodi nisu nastradali i nisu žrtvovani za ideju velike, globalne operacije.

Praktično, samo ono što se morale uraditi – to se i uradilo. Ne više od toga.

O pravilnom odnosu vlasti koja odbacuje „priliku“ i alibi globalne akcije, da disciplinuje i muči vlastiti narod, svjedoče i presude Ustavnog suda BiH koje bude vjeru u snagu društvenog ugovora i državnog zakona.

Ustavni sud BiH još je u aprilu 2020. godine donio odluku kojom proglašava neustavnim naloge kriznih štabova, kod prvog talasa pandemije kojim se zabranjuje kretanje osobama starijim od 65. i mlađima od 18. godina.

A zatim, Ustavni sud BiH je u predmetu broj AP-3683/20, na sjednici održanoj 22. 12. 2020. godine, utvrdio i kršenje prava na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava BiH i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ustavni sud je presudio da mjera ograničenja kretanja u noćnim satima (na snazi u Federaciji BiH), te obaveza nošenja zaštitnih maski, u zatvorenim prostorima kao i na otvorenom (na snazi u oba entiteta), predstavljaju miješanje u osnovna ljudska prava i slobode garantovane Ustavom.

Uvedene mjere znače kršenje prava na privatni život i na slobodu kretanja tim prije jer su mjere uvedene od strane uskog kruga političara, kriznih štabova ministarstava zdravlja, bez sudjelovanja ili odobrenja najviših tijela zakonodavne i izvršne vlasti u državi.

Činjenica da je tri dana kasnije, u rubrici „politika“, ova presuda kritikovana i protumačena kao kontradiktorna, na stranicama globalnog a njemačkog – Soroševog mikrofona, navodno uglednog medija Deutsche Welle, otkriva važnost ovakvih, usamljenih pristupa i odluka.

Kada tragično šute ucjenjene velike ustavne demokratije i kada postoji malo razloga za pohvale političkog sistema i vlasti u zemlji, tada ovaj izuzetak mora biti uočen i pohvaljen, ma koliko to bilo teško.

Zato zahvalnost i podrška: i dalje, samo tako… Bez žurbe… i polako.