Gagarinova opčinjenost letenjem

Piše: Vojislav Gledić

Jurij Gagarin učio je Srednju tehničku školu u Saratovu gdje je postojao veoma aktivni aeroklub u kome su mnogi mladići i djevojke sticali solidno letačko iskustvo. U posleratnim godinama je, inače, u SSSR postojalo mnogo aeroklubova u kojima su mladi ljudi mogli da se obučavaju u letačkoj i padobranskoj vještini, da svoju ljubav i zainteresovanost za vazduhoplovstvom i praktično upražnjavaju.

U pojedinim velikim gradovima, gdje su djelovali letački klubovi, mladim ljudima su se tako pružale veoma pogodne mogućnosti da lete na klasičnim malim školskim avionima. Organizovane su posebne sekcije iz kojih su se kasnije regrutovali i vojni piloti, pripadnici posebnog roda vojske koji je uvijek imao naročito značajno mjesto u čitavoj armiji. Osim toga, u okviru aeroklubova su se mladi ljudi družili, razvijali svoje spososbnosti i vještine, tako da su to ujedno predstavljale i svojevrsne škole socijalističkog vaspitanja i obrazovanja mnogih generacija.

Sve su to bile izvanredne pogodnosti za mladog Gagarina koji će upravo u Saratovu početi svoju pilotsku karijeru.
Gagarinov pristup saratovskom aeroklubu se desio sasvim slučajno i neplanirano. Lokalni aeroklub je organizovao prijem novih članova u određenim redovnim vremenskim intervalima kako bi popunio svoje članstvo. Kada bi jedna klasa već obučenih članova, koja je posjedovala dovoljno iskustva i vještine odlazila iz aerokluba, ona bi se popunjavala mladim i neiskusnim snagama.

Tako je klub neprekidno mijenjao sastav svojih članovai istovremeno obučavajući mnoge mlade generacije. Obično bi zvanični predstavnici aerokluba lično odlazili u gradske škole i pozivali zainteresovane učenike da se prijave i učlane u njihovu letačku sekciju. Tako se desilo da je i Gagarinu predloženo da postane jedan od mladih vazduhoplovaca. Gagarin je to objeručke prihvatio jer je o tome sanjao i maštao još od najmlađih dana. Bio je odličan učenik starijih razreda tehničke škole i veoma primjeran omladinac u svakom pogledu. Stoga je njegov prijem u saratovsku avio družinu protekao na obostrano zadovoljstvo. Mladi Jurij je našao pravo mjesto i društvo gdje je mogao da provodi svoje slobodno vrijeme i da sa velikom ljubavlju i entuzijazmom usavršava vještinu letenja koja ga je ubrzo potpuno preokupirala.

Prije nego što je počeo praktično da leti, a posebno da samostalno upravlja malim školskim avionom, Gagarin je morao prethodno da obavi veoma ozbiljnu i sistematsku obuku. Letenje je veoama ozbiljna i odgovorna djelatnost pa se tome u aeroklubu pristupalo postupno i temeljito. Trebalo je detaljno savladati i sve teorijske pripreme koje su trajale veoma dugo. Gagarin je bio strpljiv i staložen omladinac i nije pokazivao nestrpljenje tokom pripremne nastave iako je žarko želio da se što prije ogleda u avijatičarskoj vještini. Ta njegova odlika je brzo pala u oči njegovim pretpostavljenim pa je od samog početka stekao njihovu posebnu naklonost. Klub je, inače, imao veliki broj mladih i agilnih članova, a nastavnici su bili iskusni i stručni piloti. Posebno treba izdvojiti glavnog instruktora Dimitrija Matjanova, kapetana vazduhoplovstva, čovjeka koji je dobar dio karijere proveo kao vojni pilot na mlaznim avionima. Dimitrij je bio veoma strog, ali pravičan čovjek, tipični predstavnik tadašnjeg sovjetskog oficirskog kadra. On je mlade polaznike ozbiljno, sistematski i požrtvovano pripremao za letačku djelatnost. Stoga su mladi pripravnici morali da strpljivo i odgovorno savladaju sve finese koje im je iskusni instruktor prenosio.
Letenje je veoma ozbiljna stvar, kako je to neprekidno naglašavao kapetan Matjanov, što je Gagarinu bilo jasno od prvog dana kada je postao član letačkog kluba. Ostalo je zabilježeno da je Jurij Gagarin zvanično postao član aerokluba u Saratovu 4. septembra 1954. godine. Čitavu jesen i zimu je provodio na aeorodromu i u susjednoj zgradi u kojoj se odvijala teorijska nastava. Sa velikom pažnjom je pratio svako uzletanje školskih aviona i njihovo trenažno letenje, uzleranje i spuštanje, kao i nadletanje iznad aerodroma.

Sve ga je to posebno interesovalo ali i podsticalo u njemu želju da i on bude jedan od pilota koji će obavljati slične letačke poduhvate. Sa letenjem je počeo početkom proljeća naredne, tj. 1955. godine. Naravno, u početku su letovi obavljani u paru sa instruktorom što je bilo veoma korisno i značajno iskustvo. Tek poslije mnogobrojnih takvih trenažnih letova, Gagarinu je dozvoljeno i omogućeno da i samostalno preuzme komandu nad jednim malim klasičnim školskim avionom.
Već od prvih letova Gagarin je osjetio neobično uzbuđenje, čak i oduševljenje prema letovima. Osjećao se nekako uzvišeno i nadahnuto kada bi se našao u avionu i kada bi na metalnim krilima nadlijetao brda, doline i široku Volgu koja je ispod njega mirno tekla. Posebno je bio ponosan kada bi se našao nad aerodromom na kome je mogao da vidi svoje drugove i drugarice kako ga posmatraju prilikom njegovog pilotiranja. I pored velikog oduševljenja, koje ga je uvijek iznova obuhvatalo, on se ponašao veoma hladnokrvno i odgovorno što je ukazivalo da se zaista radilo o jednom talentovanom i spososbnom mladiću. Pored pilotiranja, Gagarin je želio da se oproba i kao padobranac. I u toj vještini je postao veoma iskusan jer je neobično brzo postizao sve bolje rezultate sa povećanjem broja skokova.
Inače, lokalni saratovski letački klub je raspolagao sa klasičnim školskim kvalitetnim avionima Jak-18 sa elisom na kojima je vršila solidna priprema i osposobljavanje mladih vazduhoplovaca. To se posebno odnosi na Gagarina i njegovo kasnije pilotiranje u mlaznim vojnim avionima. Gagarin je, prema sačuvanim dokumentima, obavio čak 196 letova kao pilot, a kao padobranac je izvršio veliki broj skokova (prvi skok je, kako je ostalo zabilježeno, obavio 14. marta 1955. godine). Inače, skokovi su se vršili sa visine od oko 800 metara, pri čemu je korišćen standardni padobran model DD-47.
Za vrijeme školovanja u Saratovu Gagarin je, tokom đačkih ferija, odlazio kod svojih roditelja kako bi se odmorio od napornog učenja, pomogao im u njihovim poslovima i bio u društvu sa svojim starim drugovima i prijateljima.

Međutim, kada je postao stariji i veoma agilni član letačkog kluba, rijetko je koristio ferije da bi posjetio svoj zavičaj. Više je volio da ostane sa svojim novim drugovima i drugaricama kako bi bio u blizini aviona i što više letio. Time se posebno isticao, a i skrenuo pažnju njegovog instruktora kapetana Martjanova.

Gagarinova vesela priroda, njegova izrazita bistrina, poletnost i druželjubivost su ga izdvajala od svih ostalih članova letačkog društva. Gagarin je toliko zavolio vazduhoplovstvo, letačku vještinu, da je odlučio da se joj se i profesionalno posveti. Našao je sebe u toj vrsti djelatnosti pa je, nakon završetka saratovske srednje škole, odlučio da nastavi školovanja za osposobljavanje pilotske vještine na brzim vojnim avionima.
Gagarin je diplomirao juna 1955. godine na Tehničkoj školi u Satarovu sa odličnim uspjehom. Bio je primjeran učenik i veoma disciplinovan omladinac što se u to vrijeme posebno cijenilo i vrednovalo. Kako je boravio u đačkim domovima, to se bio navikao na poseban režim života, uvijek pod nečijim nadzorom. Svagda je veoma pedantno i odgovorno obavljao sve odgovarajuće obaveze i nikada se nije desilo da je napravio neki veći ekces bilo u školi ili đačkom domu. Istina, bilo je i veselih trenutaka, raznih zabava i perioda opuštenosti, ali je sve to bilo u okviru dozvoljenog tako da su nastavnici i vaspitači o Gagarinu imali uvijek najljepše mišljenje.

To su, uostalom, i pretočili u preporuke koje su mu napisali kada je završio školu i odlučio da krene u novi život. Inače, njegovi drugovi iz škole su brzo našli posao u raznim djelovima ogromne zemlje i pozivali svoga prijatelja da im se pridruži. On je, međutim, još neko vrijeme ostao u Saratovu iz ljubavi i privrženosti prema svom omiljenom aeroklubu, koji je uvijek najaktivni bio tokom ljetnjeg perioda.
Tek krajem ljeta je Gagarin odlučio da nastavi školovanje na vojnoj pilotskoj akademiji. U tom smislu mu je pomogao njegov instruktor letenja koji ga je savjetovao kako da postane pilot. Za Gagarina je, prema preporuci instruktora Matjanova, najbolje bilo da se upiše na vazduhoplovnu akademiju u Orenburgu koja je bila vrhunska škola takvog profila i predstavljala veliki rasadnik najboljih sovjetskih pilota toga doba. Iz te akademije je, inače, izašao veliki broj slavni sovjetskih pilota koji su bili čuveni po mnogim letačkim i ratnim poduhvatima. Gagarin je bio upoznat sa mnogim herojima Otadžbinskioog rata, posebno na polju vazduhoplovstva, od kojih su pojedini pripadali krugu pitomaca Vazduhoplovne kakademije u Orenburgu. To ga je još više podsticalo i motivisalo da upravo studira vazduhoplovstvo u Orenburgu. Sa velikom odlučnošću je krenuo iz Saratova u nov život koji ga je vodio ka plavetnim visinama i letovima u brzim supersoničnim mlaznim avionima.
Grad Orenburg se nalazi na rijeci Uralu, jugositočno od Saratova, na udaljenosti od oko 630 kilometara. Gagarin se upisao u vojnu Vazduhoplovnu akademiju bez mnogo formalnosti. Odličan uspjeh u srednjoj školi, preporuke koje je nosio sa sobom kao aktivni član saratovskog aerokluba i karakteristike primjernog sportiste i omladinca bili su dovoljni preduslovi da ga prime bez polaganja prijemnog ispita. Tako se mladom Gagarinu, koji je tada (septembra 1955) imao 21 godinu, pružila prilika da se potpuno posveti vazduhoplovstvu. Upisom u pilotsku akademiju u Orenburgu ovaj mladić je istovremeno postao i vojno lice pa je, shodno tome, trebao da se povinuje i posebno strogim pravilima te službe. Njemu, međutim, nije padala teško vojna disciplina jer je od malih nogu navikao na specijalan režim života daleko od porodičnih uslova.
Gagarina je posebno impresionirala akademija u kojoj su prije njega učili mnogi slavni vojni piloti, heroji Otadžbinskog rata. Biste nekoliko takvih junaka su bile postavljene u holu zgrade akademije i on je imao prilike da svakodnevno posmatra likove ljudi koji su i njemu bili veliki uzori. Stoga je i to bio jedan od dodatnih motiva da on bude uvijek među najboljim pitomcima, koji je besprekorno obavljao sve postavljene zadatke. U početku su se u akademiji izučavali uvodni sadržaji, dok je mladi Gagarin nestrpljivo iščekivao trenutak kada će moći da uzleti na novim mlaznim avionima koji su se koristili u sovjetskoj armiji. Međutim, prvi letovi u vojnoj akdemiji su se obavljan na klasičnim avionima sa propelerom, a to je njemu bilo vema dobro poznato jer se na školskom Jak-18 veoma dobro izvejštio. Zato je ovaj pitomac od samog početka bio među najboljim i najupućenijim polaznicima.
U Orenburgu je Gagarin upoznao skromnu, jednostavnu i veoma dopadljivu mladu djevojku Valentinu Gorjačevu (koja je rođena 15. decembra 1935. g.), tada studenkinju Medicinskog fakulteta. Često se sa njom viđao i nastojao da zajedničke trenutke provede u šetnjama i posjeti raznim kulturnim i sportskim priredbama kojih je u tom gradu uvijek bilo na raznim mjestima. Posebno je ovo dvoje mladih i zaljubljenih ljudi voljelo da gledaju filmovi jer je bioskop tada bio jedna od najznačajnijih zabava. Gagarin i njegova velika ljubav Valentina Valja su tokom hladnih i kišnih dana, kojih u toj oblasti ima mnogo, gledali domaće filmove većinom posvećene slavljenju herojskih podviga i pobjede u Drugom svjetskom ratu. Oboje njih su najteže godine djetinjstva upravo proveli tokom teških i oskudnih ratnih godina tako da im je sjećanje na to vrijeme bilo još uvijek veoma svježe. Gagarin je svoju Valju vodio na sportske utakmice što je ona sa zadovoljstvom prihvatala i veoma orno bodrila ekipe za koje je Jurij navijao.
Najviše oduševljenje, u početku i izvjesnu zebnju Gagarin je doživo kada je počeo da leti na modernom, brzom i kvalitetnom mlaznom avionu Mig-15. Taj avion je dostizao veliku brzinu za kratko vrijeme, a posjedovao je i niz drugih veoma dobrih performansi. Gagarin je, naravno, u početku letio sa svojim instruktorom, ali je brzo prešao i na samostalno upravljanje sa tim veoma modernim lovačkim avionom. U njemu se mladi pitomac izvanredno dobro osjećao i nastojao je da savlada sve finese koje su predstavljale neophodne uslove da bi neko postao dobar i pouzdan pilot. U tom pogledu je Gagarin bio uvijek među najboljima i nije žalio trud i vrijeme da postigne najviše domete u svim elementima letačke vještine. Nije se zadovoljavao samo da valjano i kvalitetno savlada osnovni tečaj, koji se odnosio na svakog studenta, već je često prisustvovao praktičnoj nastavi i u časovima kada je imao slobodno vrijeme. Kada nije bio u društvu sa svojom prijateljicom Valentinom on je obično bio na obližnjem vojnom aerodromu gdje je prisustvovao obuci drugih pitomaca u trenažnim letovima.
Vazduhoplovnu vojnu akademiju Gagarin je završio sredinom 1957. kao jedan od najboljih pitomaca generacije i tako stekao ne samo diplomu vojnog pilota, već i mogućnst da dobije sopstveni avion. Tako mu se ostvarila davnašnja želja, još iz godina djetinjstva, da može da pilotira u brzim avionima i da iskaže sve svoje sposobnosti i mogućnosti. Iz škole je izašao kao potporučnik sovjetske armije što ga je činilo veoma ponosnim mladim čovjekom.

Odmah nakon diplomiranja, otišao je na kratak odmor kod svojih roditelja, braće i sestre u selo Klušino gdje su ga svi dočekali sa velikom radošću i poštovanjem. U vojnoj uniformi vazduhoplovnog oficira, mlad i uvijek nasmijan, Gagarin je plijenio svakog čovjeka sa kojim bi se sureo i porazgovarao. U njegovom domu su se okupljali mnogi mještani, pijatelji i poznanici, i razgovarali sa mladim i ponosnim oficirom. Njima je bilo neobično drago da imaju svoga mještanina koji je postao vojni pilot u jednoj od najmoćnijih armija na svijetu i da leti na supersoničnim mlaznim avionima koji su povremeno nadlijetali i njihovu Smolensku oblast.
Garin je, poslije završetka Vazduhoplovne vojne akademije, dobio stalan posao kao pilot na zadatku u vojnoj bazi Luostari u Murmonskoj oblasti, dakle na dalekom sjeveru Rusije. Član vojnog sastava vazduhoplovstva u okviru 122. lovačkog puka, kao 769. pilot, Gagarin je postao 29. decembra 1957. godine. Prethodno se oženio sa svojom prijateljicom Valentinom Gorjačevom oktobra 1957. godine. Ona je tada bila ljekar opšte prakse, a na svadbenom veselju su bili pozvani mnogobrojni prijatelji, drugovi i drugarice kako Jurija tako i Valentine. Garin je imao zadatak da u Murmanskoj oblasti obavlja lovačke vojne letovi koji su najvećim dijelom bili u funkciji onemogućavanja pojačane aktivnosti stranih špijunskih aviona. Veći dio tih stranih izviđačkih letova je obavljan veoma brzim bespilotnim letilicama za čije obaranje je trebalo angažovati najbolje pilote i najsposobnije oficire. Gagarin se na tom polju pokazao među najboljim letačima koji je, takođe, obavljao i nadletanja velikog dijela ogromnog prostora tadašnjeg SSSR.
Upravo kada je Gagarin završio svoje studije na Vazduhoplovnoj akademije u Orenburgu izvršena su prva uspešna lansiranja veštačkih Zemljinih satelita. Prvi takav objekat je izbačen u orbitu 4. oktobra 1957. godine, dakle u vrijeme kada se proslavljala 40-godišnjica Oktobarske revolucije. Lansiranje prvog vještačkog satelita Sputnjik 1 predstavljalo je veličanstveni poduhvat u istoriji čovječanstva. Prvi put je, naime, čovjeku u istoriji uspjelo da izbaci neki vještački predmet iznad Zemljine atmosfera koji je nastavio, usljed inercije, da se obrće za veoma kratko vrijeme oko naše planete. Već tokom sljedećeg mjeseca, u novembru 1957. godine, lansiran je drugi vještačkli satelit Sputnik 2 takođe u SSSR i to je predstavljao novi podvig u Gagarinovoj domovini. Ovi veličanstveni poduhvati su posebno slavljeni u sovjetskim oružanim snagama u kojima je Jurij služio kao mladi i perspektivni oficir.
Lanisranje drugog veštačkog satelita je značajno i po tome što se u njegovoj specijalnoj kaspuli nalazilo prvo živo biće poslato u kosmos. Riječ je o psu poznatom pod imenom „Kudrijavka“, ali koji je ubrzo dobio mnogo poetično ime „Lajka“, i pod njime ostao zabilježen u analima svjetske istorije. Pokazalo se da i živa bića mogu opstati u veoma surovim kosmičkim uslovima, održati se prilikom višestruko povećane težine (potiska koji nastaje usljed ubrzanja potrebnog da se savlada sila Zemljine teže kako bi raketa, ili neki drugi predmet, ušla u orbitu oko naše planete). Istina, Lajka se nije mogla vratati jer još uvijek nisu bili razrađeni načini povratka kosmičke kabine na Zemlju korišćenjem odgovarajućeg automatskog sistema kočenja, upravljanja i kasnijeg otvaranja padobrana kojim bi se dati objekat bezbedno spustio na zemlju. Ipak, sama činjenica da je Lajka uspjela da dosegne kosmički prostor i opstane jedno vrijeme u potpuno drugačijim i do tada nepoznatim uslovima je pokazala mogućnost skorog slanja letilice sa ljudskom posadom.