(FOTO, VIDEO) Srcem pisano, životom dokazano: Svečana promocija autobiografije prof. dr Milovana Bojića u Podgorici
1 min read
U svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, 18. juna 2025. godine, promovisana je autobiografska knjiga jednog od najuglednijih i najupečatljivijih imena srpske medicine i javnog života – prof. dr Milovana Bojića. Pod naslovom „Nije bilo uzaludno“, ova knjiga predstavlja više od životne priče – ona je svjedočanstvo jedne epohe, jedne misije i jedne nesalomive volje čovjeka koji je, kroz najteže istorijske i lične bure, ostao vjeran humanosti, nauci i službi narodu.
O ovom snažnom djelu, koje izlazi iz okvira obične autobiografije, govorili su: Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, akademik Slavenko Terzić, izdavač Manojlo Manjo Vukotić, književnik Bećir Vuković, direktor Kliničkog centra Crne Gore dr Aleksandar Radović, glumac Vojin Ćetković i sam autor, prof. dr Milovan Bojić. Skup je moderirao protojerej mr Predrag Šćepanović, koji je i otvorio veče toplim i nadahnutim riječima.
Život kao misija, knjiga kao svedočanstvo
Knjiga „Nije bilo uzaludno“ osvetljava put jednog čovjeka koji je iz crnogorskog sela Lipova, iz porodice skromnih stočara, stigao do najviših dometa srpske medicine i javnog života. Od pastirskog štapa do skalpela kardiohirurga, od zavejanih staza Kolašina do operacionih sala u srcu Beograda – prof. dr Milovan Bojić odaje životnu odu upornosti, znanju i požrtvovanju.
Knjiga ne bilježi samo činjenice, već otkriva unutrašnji svijet čovjeka koji je odlučio da svoj život ne prepusti stihiji, već da ga oblikuje kao remek-djelo posvećeno spasavanju života, bez obzira na cijenu. Njegova filozofija – da je pacijent „kultna ličnost“, a vrijeme „svetinja“ – provejava kroz svaku stranicu.
Govori koji su odzvanjali srcem
Mitropolit Joanikije je blagoslovio veče i istakao da je dr Bojić čovjek koga je Bog obdario mnogim darovima – inteligencijom, radom, upornošću i humanošću. „Iz očiju dječaka na koricama knjige zrači pogled koji obuhvata kosmos“, rekao je mitropolit, naglasivši da je taj dječak izrastao u velikog čovjeka koji svoje darove nije koristio za ličnu korist, već za dobrobit naroda, države i Crkve.
Manojlo Manjo Vukotić, izdavač, kazao je da je ova autobiografija jedinstvena jer glavni lik nije samo autor, već – srce. Srce pacijenata, srce hirurga, srce koje kuca za druge. Pratio je Bojićev put od Norveške, gdje je kao student čistio toalete, do srpskog Olimpa medicine – Instituta „Dedinje“, koji je svojom vizijom i radom pretvorio u jedan od najpriznatijih kardioloških centara u svijetu.
Akademik Slavenko Terzić govorio je o Bojiću kao ličnosti sa izraženim osjećajem misije. Istakao je da je knjiga izuzetno istorijsko svjedočanstvo, ne samo o ličnom, već i o nacionalnom životu, uključujući i susrete i saradnju sa ličnostima poput Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Milovana Đilasa i mitropolita Amfilohija. Terzić je istakao političku golgotu koju je dr Bojić podnio – 792 ispitivanja, 112 ročišta i 19 tužilaca tokom 15 godina – bez ijedne presude.
Pjesma, odlomak i svjedočenje
Glumac Vojin Ćetković čitao je potresan odlomak o prvoj trostrukoj transplantaciji u Srbiji. Kako se, prerušeni u bolničare, Bojić i kolega provlače kroz vešeraj u Novom Sadu u julu 1995. godine, da bi spasili živote. Ovo nije samo scena, već dramatična istina o ljekaru koji ne priznaje prepreke kada je život u pitanju.
Pjesnik Bećir Vuković vratio je publiku u djetinjstvo dr Bojića, podsjećajući na sliku starca Ćira Radovića na konju kroz snijeg, kao simbol moralnog usmjerenja. Podsjetio je i na scenu u kojoj mladi Milovan ispravlja Miloševića zbog zapuštenog očevog groba – dokaz poštenja, bez straha pred autoritetima.
Dr Aleksandar Radović je istakao pionirsku ulogu dr Bojića u uspostavljanju srpskog programa transplantacije. Opisao ga je kao vizionara, ali i strogog učitelja, koga su mnogi voljeli, a neki se bojali. Međutim, svi su ga poštovali. I dan-danas, iako godinama nije više direktor, na „Dedinju“ se i dalje pominje njegovo ime.
Riječ autora: Ništa uzalud
U svom nadahnutom završnom obraćanju, prof. dr Milovan Bojić se zahvalio svima, naglasivši da je ovu knjigu pisao ne radi slave, već kao poruku mladima: da nijedna žrtva za dobro nije uzaludna. Podsjetio je da „život nisu dani koji prolaze, već dani koje pamtimo“, i da prava tragedija nije smrt, već smrt časti i poštenja u nama.
Citirajući Tolstoja – „osjećaj tuđeg bola čini čovjeka dvaput čovjekom“ – dr Bojić je još jednom podvukao humanističku dimenziju svoje profesije. Rekao je da i danas, u zoru dolazi na posao, sluša žalbe pacijenata i da vjeruje u vječno učenje, jer u medicini neznanje – ubija.
Podsjetio je na ključna dostignuća koja potvrđuju da zaista „nije bilo uzaludno“: prve transplantacije srca u Srbiji, 37 novih medicinskih procedura, formiranje elitnog tima, izgradnja „Dedinja 2“ uprkos opstrukcijama, i na kraju – vjera u dobrotu koja pobeđuje mržnju.
U Sabornom hramu, tog podgoričke junske večeri, nije se promovisala samo jedna knjiga – već se slavilo dostojanstvo jednog života. Jer kada čovjek ostavi trag dublji od riječi, kada spasi hiljade života, izdrži stotine političkih proganjanja, izgradi institucije i povrati jveru u profesionalnu čestitost – onda se s pravom može reći: „Nije bilo uzaludno“.
