Feljton Njegoš i Lovćen (II dio)
1 min read
Njegoš i Lovćen Prvog svjetskog rata
U vreme najviše rasplamsanog nastojanja da se sačuva od rušenja Njegoševe crkve na Lovćenu, u kome su učestvovali istaknuti postojani srpski rodoljubi, Moračanin Komnen Bećirović, srpski intelektualac u Parizu, koji se sada zalaže za očuvanje od zlih udesa reke i manastira Morače. Pošto je 1971. objavljena moja knjiga Njegoš i Lovćen, u kojoj je prikazana istorija i sudbina Njegoševe crkve na Lovćenu, na moj predlog Komnen Bećirović je otputovao u Beč, jer ja nisam bio u mogućnosti, da mi pronađe u arhivima, Dvorskom i Državnom, dodatne podatke sa kojima bih mogao dopuniti ili ispraviti svoju knjigu.
Bećirović je nađenu građu u arhivima i u zaostavštini feldmaršala Hermana Keveša, kao i onu u posedu njegovog sina barona dr-a filozofije Geze Keveša, o svom trošku fotokopirao ili fotografisao i poslao mi, zašto sam mu prijateljski zahvalan za ovu pomoć. Sve ono što od toga bude korišćeno u ovom radu biće na svom mestu označeno gde se nalazi, čime želim da doprinesem boljem osvetljavanju spornih problema: kako je i zašto neprijatelj vodio nemilosrdnu borbu za osvajanje Lovćena, o prenošenju Njegoševih kostiju sa njega i kako je branjen Lovćen.
Ispunjenje poslednje Njegoševe volje
Njegoševa poslednja volja bila je da se sahrani na Lovćenu, u Crkvi Svetog Petra Cetinjskog, koju je 1845 sam podigao. Kad je 19/31 oktobra 1851 umro, Crnogorci ga nisu sahranili na Lovćenu nego u Cetinjskom manastiru, jer je tada bilo veliko nevreme. Međutim, to je urađeno 1855. kada je prenet na Lovćen i svečano sahranjen u njegovu zadužbinu. O tome se govori i u pesmi savremenika serdara Đuka Sredanovića pod naslovom Prijenos tijela vladike Petra II s Cetinja na Lovćen (1855), koja glasi:
„Kad vladika Petar umiraše
koji Crnom Gorom upravljaše,
on mi strašne zavjete činjaše
na senate i na vojevode,
na serdare i na kapetane
i na svoju braću Petroviće:
„Na Lovćenu da me pogrebete
na vršinu u bijelu crkvu,
koju, no sam dao sagraditi,
spomen stricu Petru Svetitelju,
sagradio, zavjet učinio.
I zavjet je mene srce dalo,
te sam s protom poša na planinu,
proto jeste crkvu osnovao,
a ja prvi kamen postavio,
i tu Bogu jemstvo postavio,
da se u nju moram pogrebnuti’.
To izusti, skide kamilavku,
preporuči Bogu Crnogorce,
i Danila nasljednika svoga,
pak se Petar u postelju spusti,
te on Bogu dade svoju dušu.
Šta je tada u palacu bilo
gorke tuče, velike žalosti,
ridanija, plača i kukanja
od viteza, od Crnogoraca,
od njegova oca i matere,
o tome vi neću spominjati.
Nego evo muke i nevolje,
jer to doba jesenja bijaše,
devetnaestog oktobra mjeseca,
kad ratuje zima s planinama,
u planini tada snijeg nađe.
Snijeg smete tada Crnogorce,
ne mogoše zavjet ispuniti,
ne mogoše, ali ne ćedoše,
a Danilo doma ne bijaše,
no bijaše Beču bjelome,
te vladiku Petra saraniše
u bijelu na Cetinju crkvu,
u grobnicu Petra Svetitelja.
Tu počiva tri godine dana,
kad se treća ispunila bila,
hoće Danil Petroviću knjaže
svome stricu zavjet da ispuni,
da se nosi na Lovćen planinu,
pa mu novi ćivot on načini,
ćivot mu je kadifom pokrio,
a zlatnom ga rizom prekrilio
pak okupi braću Crnogorce,
svu gospodu i staru i mladu,
tri hiljade i više bijaše,
a pred njima trista sveštenika,
svi u zlatne rize obučeni.
Sveštenici odoše u crkvu
da svršuju svetu leturđiju,
a ostali stoje u paradi,
tu se čini velja bogomolja
za Vladiku, za Petra Drugoga.
Kad se sveta liturđija svrši,
sveštenici tadar ustadoše,
pak crkovne barjake digoše,
časne krste i Evanđelije,
sveti kovčeg, kosti Vladičine,
tadar sveta zvona zazvoniše,
i Vladiku iz Crkve izneše.
U to stade zemlje tutnjavina
od pušaka i od lubarada,
od pjevanja đaka i popova,
pak se vojska sva tader okrenu,
crnogorska gospoda izbrana,
među njima knjaže sa knjaginjom,
posrijedi idu sveštenici,
nose kovčeg, čine molenija,
i ostala crkovna pjenija,
tako idu na Lovćen planinu.
Iznesoše kosti Vladičine
na vršinu u bijelu crkvu,
tu mi sveti kovčeg postaviše,
dok se sveta liturđija svrši.
Po svršetku, tadar sveštenici
sveti kovčeg u raku spustiše,
i pogrebne molitve svršiše,
sidošo dole na Korita*
i tu velju žetvu učiniše,
i milome Bogu zafališe.
Sam mi Danil dade Bogu fala,
đe ispuni Starcu zavjet svome.
Tako Danil zavjete, ispunja,
Bog će njemu srce ispuniti,
tek se zdravo na Cetinje vrati”.
O Njegoševom zaveštanju ima još jedan dokaz. To daje Ivan Milčetić, koji je bio na Lovćenu, i opisao ga. On izmeðu ostalog saopštava: „A s južne strane ponosno (diže) svoju sedu glavu starac Lovćen – mons Libeaticus starih Rimljana. Na vrh vrha bijeli se u susjedstvu oblaka mala crkvica, grob slavnog pjesnika i vladike Petra II Petrovića Njegoša.
On je u oporuci svojoj naložio da ga tu zakopaju blizu rodnog mu mjesta, na vršku brijega s koga mu pogled stiže daleko preko tiesnih granica malog Knjažestva, ’Onamo, ’namo za brda ona!’ Tuj ga zakon piše. Gromovi se roče oko mirnog pjesnikova stana, i rietko koja godina mine da mu po koja striela u pohode ne dođe”.
(Nastaviće se)
Svaka cast Ivanu Radovicu koji smireno i cinjenicki, kao pravi naucnik sto je on zaista, rastura bedne dukljanske tumace Njegosa, poput ovog Mijomira ili onog Saneleza, ako se ne radi o istoj bolesno izopacenoj osobi.
Pogledaj Adžiću Ćirov Novače, u crnogoskoj elektronskoj enciklopediji „Montenegrina“ objavljena su i sva crnororska muška imena među kojima nema ni Mijomira , a tek nema Šaneleza! Što se kriješ iza izmišljotina? Ili ti je to navika, zaboravih, pa ti od toga i živiš? Što ne napišeš svoje ime i prezime, jednog dana ćeš zbog toga dobiti i orden, a i penziju. Zar ti nije dosta ovo što su doktor Radović i dični Komnen već napisali o nama Crnogorcima koji smo Srbi bili i ostali? U maturskoj diplomi moga pok. oca Petra, izdatoj 1914. na Cetinju, doslovno piše – državljanstvo crnogorsko, nacionalnost srpska.Šta ćeš više? Pa onaj meni nepoznati NICK od juče, prepoznao te je po ružnim riječima koje često izgovaraš, za tebe ovo reče: ukrivi se ka zmija, što i jete, naziva te – bezglavić, ustaški povjesničar, krivitvoritelj diplome iz Zagreba itd. Zašto kaljaš ime Adžića, naših crnogorskih plemenika sa kojima bih se rado orodio? U Kotor se jedna tvoja udala prija 20 godina – nema bolje supruge i majke od nje! Pa i Srpkinje – koliko je danas u Crnoj Gori moguće Srbin biti. Nedavno sam bio u Turskoj i kada rekoh odakle dolazim, povikaše – To je naša KARADAG! Nedao Bog, rekoh!
Nemoguće da na Njegoša Sima Milutinović Sarajlija ima više uticaja od njegovog rođenog strica Svetog Petra Cetinjskog i drugih vladara iz svetorodne loze Petrović Njegoš. Hajde da malo čujemo njih. Vladika Sava u pismu Dubrovčanima 1768. kaže da je Crna Gora „jedan cvijet na vas svijet što jošte može se serbska zemlja pohvaliti“. Vladika Vasilije, u posveti svoje „Istorije o Crnoj Gori“, štampanoj u Moskvi, za sebe kaže da je „pastir slavenosrpskoga crnogorskoga naroda“. Sveti Petar Cetinjski, uoči boja na Martinićima 1796. godine, poziva Crnogorce i Brđane da pokažu da „u nama neugašeno srpsko srce kuca i srpska krvca vrije“. Zato i ne čudi što se toliko oduševio pojavom i ličnošću Vožda Karađorđa. To oduševljenje preneo je i na svoga sinovca Petra II, a ovaj ga je pretočio u „Posvetu prahu oca Srbije“ u Gorskom vijencu. Petar II, koji svoje delo „Pustinjak Cetinjski“ posvećuje kao „Srbin srpskom rodu svome“, oduševljen onim što se dešavalo burne 1848. godine, u pismu Knezu Aleksandru Karađorđeviću kaže: „Neka se krv srpska rijekama prolije, neka stradanije bude koje hoće, samo silno i sveto ime Karađorđevo neka bude nepreklono na opredelenije sudbe“.
Pod uticajem Sima Miltinovića Sarajlije Njegoš je započeo i razvio kosovski mit. I danas nam se zbog toga ne skidate s glave! A ono „srpska pjesma od srpskog pjesnika“ pravilno je prevesti Hrišćanska ili pravoslavna pjesma od pravoslavnog pjesnika. No, neka je Njegoš zaista nekim čudom i pomislio da je isti kao Srbin , to nas ne obavezuje prema srpstvu koje hoće da nas poništi.Pogledajte ove srpske komentatore: Jedan tvrdi da su Hrvati njčistiji Srbi, a drugi da su Crnogorci najčistiji dio srpskog naroda. Podsjaća me sve na liju koja hvali pijetla nebili joj prišao. E neće moći!
Nemoguće je da Njegoš u ovoj pjesmi preskoči koje je vjere! On kaže da je Vjeroljub, što znači da je vjernik, da vjeruje. Jasno kao dan on ovđe kaže da mu mu je vjera srpska jer se tada tako govorilo, ne da je neko hrišćanin već da je srbin (u smislu vjere).Crnu Goru, rodnu grudu ( a ne i Srbiju) kamen paše…. “ Narodnost mi srbinska, um i duša slavjanska. Prevedeno: hrišćanin sam (pravoslavac)i Sloven. Ovo je bio čist rezultat podučavanja mladog Njegoša od velikosrpskog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije .Ali vi svu vodu navodite na svoju vodenicu. No džabe vam je sve. Ne možete ubijedit Crnogorce da nijesu Crnogorci no da su Srbi pogotovu što preko tog srpstva mislite da nas pokorite i vratite pod vašu veliku Srbiju.
Poštovani gospodine Mijomire, nije nama namera da bilo koga ubedimo kom narodu pripada. Mi se samo borimo za Istinu. Evo još malo Njegoševih citata. Na početku predgovora za svoje znamenito delo „Glas kamenštaka“, u kome se peva o „junačkim djelima Crne Gore od 1711. do 1813. godine“, pisanom na Cetinju, „na dan Sv. Nikole, 9. maja 1833. godine“, Njegoš kaže: „Srpska pjesma od srpskog pjesnika koji rado pjeva o onome što se odnosi na njegov narod, a ne voli da pjeva o podvizima stranih naroda“. Na rastanku sa Ljubomirom Nenadovićem, u Firenci maja 1851. godine, Njegoš kaže:
„Hajde pođi ravnoj Šumadiji,
pozdravi mi srpske vitezove:
nek ne pašu sablje od jordama,
već nek’ jašu konje od megdana;
na Kosovu da se sastanemo,
da mi naše stare pokajemo.“
Najbolje da čujemo šta sam Njegoš kaže. Na Đurđevdan (svoju Krsnu Slavu) 1833. godine Njegoš je napisao kratku pesmu u kojoj ispoveda šta je po veri, patriotizmu, zavičaju, pismu, jeziku, narodnosti i duhu:
„Ime mi je Vjeroljub,
prezime mi Rodoljub.
Crnu Goru, rodnu grudu,
kamen paše odasvudu.
Srpski pišem i zborim,
svakom gromko govorim:
narodnost mi srbinska
um i duša slavjanska.“
Na početku svoje čuvene zbirke pesama „Pustinjak cetinski“, Njegoš kaže:
„Srbin srpskom rodu svome
Ovo djelce posvećuje.
Njegovo je sitno cv’jeće
Po livadi pravoj Srpstva
I izraslo i pobrato
I u v’jenac rodu dato.“
Doktore, govorio magarcu ili dukljaninu isto ti je. Ovo je previse za njihove mozgice. Oni se kunu u Njegosa. Cas govore da je genije, cas zlocinac, cas cetnik, cas budala koji se ne vlada najbolje sa pojmovima tipa nacije, vjere i jezika.
Steta sto ga adzic i pavelic ne pozvase u zagreb da spozna njihovu „istinu“.
Pošto sam kumovao izlasku Durkovićeve knjige na svijet i njenom postavljnju na portal INS-a čime sam veoma ponosan, dužnost mi je da se javim povodom difuzije ovog drugog dijela feljtona, kao što sam učinio povodom difuzije prvog. Pogotovo što se oglašavaju bolesni srbofobi, a uz to neznalice, poput ovog Mijomira ili onog Shaneleza iz predhodnog dijela. Preporučujem takvima antologiju srpstva Crnogoraca našeg Moračanina pokojnog Batrića Jovanovića pod naslovom CRNOGORCI O SEBI (od vladike Danila do 1941) na čitavih 420 strana, izašlu 1986, kako bi se uvjerili da su svi crogorski vladari, dostojanstvenici, državnici, političari, kulturni i javni poslenici, pjesnici, pisci, umjetnici svoje srpstvo ispovijedali i njime se ponosili. Sa izuzetkom dvije ustaške rage, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije i njihovog kasnijeg nakota.
Dodajem da bi dragocjene stranice ove knjige trebalo skenirati i na globalnu mrežu što prije postaviti. Kao što bi to trebalo učiniti, što rekoh u jednom od mojih predhodnih javljanja sa velikom knjigom Ljubomira Durkovića, Bog mu dao rajsko naselje kao svakako što je, NJEGOŠ I LOVĆEN izašle 1971, i specijalnog broja časopisa Umetnost objavljenog naredne 1972, pod naslovom SUMRAK LOVĆENA po čuvenoj slici Petra Lubarde.
Časopis je odmah zabranjen jer donosio istinu o Lovćenu i prizore njegovog stradanja koje je tada bila u punom jeku.
Neka se dakle mladi vredni Srbi-Crnogorci odmah dadu na posao, kako bi istina još više zasijala te duše ograšila i okrijepila, a one zatravljene neznanjem, za koje Marks veli da je pošast – eto i ja da ga jednom citiram -, možda prosvijetlila i od zlobe i gube očistila. Amin Bože!
Ne može; Grbljanine, ništa da se podrazumijeva no si ili Srbin ili Crnogorac. Ne možeš biti i vatra i voda, biraj jedno jer jedno isključuje drugo.Mićunović Vuka koga „Srpkinja ( misli se na pravoslavka, hrišćanka)još rađala nije“ ne može ti to bit dokaz da ste Kinezi ako to stvarno nijeste. Ako ti meni zamjeraš što sam po nekad bio oko škole ti se nijesi odmicao od učenja istorije preko guslara.Svašta od vas Srba: Jedan komentator koji se potpisuje kao „Srbin“ navodi u jednom svom komentaru da su Hrvati biološki čistiji Srbi od Srba ( Valjda bi htio da ih namora da se zbog toga izjasne da nijesu Hrvati no Srbi). Zaboravlja da je bolje ono što nije čisto mora da se pokuša spojit i izjednačit sa onim što je čisto, u ovom slučaju to su Hrvati, pa lijepo nek se Srbi samo nazovu da su čisti Hrvati. I na kraju prijateljski savjet: Ne trudite se džabe- od Crnogoraca nikad nećete napravit Srbe. To je mukotrpan i uzaludan posao.
Crnogorci su najcistiji deo srpskog naroda.Ti dukljanoidu nazalost,to nijesi naucio u svojim partijskim knjigama,na montenegrina.net i slicnim poganijama.Mi imamo pravo da se zovemo Crnogorcima,po nasoj drzavi Crnoj Gori,ali se isto smatramo dijelom srpskog naroda.I te vase falsifikate da je pripadnost srpstvu jednaka pravoslavlju,mozete okacit macku o rep.Da je tako,nasi bi stari zvali rusku,grcku,bugarsku i ostale Istocne Pravoslavne Crkve „srpskim„.Bijedan pokusaj falsifikovanja,i bjezanja od istine.Vas niko ne tera da budete Srbi,ali prestanite sa mrznjom i antisrpskom histerijom po internet portalima i javnim glasilima.
Mijomire, opušteno! Podrazujeva se da su Srbi i Crnogorci jedan Njegošev narod, kad smo učili u školama ,,Gorski vijenac“ i ,,Ogledalo srpsko“, ,,Posvetu prahu ova Srbije“, Mićunović Vuka koga ,,Srpkinja još rađala nije“ – ti si bio negdje oko škole.. ili si bolovao zauške.
Evo, čitajte Montenegrini pa pričajte kad se sastanete ko je zbilja bio Njegoš. Protiv ovakvog svjedočanstva ne možete!
Grbljanine, pošto si preporučio da čitamo ovu pjesmu savremenika serdara Đuka Sredanovića, naravno poslušao sam te i imamo šta da pričamo „kad se sastanemo“: Pročitaj i ti još jednom piše li ovako:“To izusti,skide kamilavku, preporuči Bogu Crnogorce“ (Gle Crnogorce, a ne Srbe!), pa onda knjaz Danilo: „…pak okupi braću Crnogorce…(Gle opet nema niđe Srba).Pa se nastavlja: „Pak se vojska sva tader okrenu,Crnogorska gospoda izabrana, među njima knjaže sa knjaginjom“( Opet niđe Srba???). Eto, to je Njegoš. Podvaljujete mu neko beskompromisno srpstvo koristeći neke njegove lapsus lingva đe pominje srpstvo u vjerskom značenju. E to nije Njegoš!
Trud vrijedan svake pažnje i poštovanja.
Pozdrav Komenu Bećiroviću, najiskrenije.
Divna knjiga, Njegoš i Lovćen, nadam se da ću dobiti štampano izdanje?
Prave istine nikad nije previše. Lijepo je čitati ove spise u učiti ono što nijesmo znali. Iskreno, pozdrav i zahvalnost!
Dobar feljton, hvala redakciji i Komnenu Bećiroviću što su ovo priredili u godini jubileja.