Državnik i asistent u rezanju torte

Glavna zvijezda nedavnog banketa, održanog u velelepnom prostoru ambasade SAD u Podgorici bio je premijer Milo Đukanović. Okićenom u havajske vijence, Đukanoviću je pripalo centralno mjesto na bini, uvodna besjeda i čast da presiječe slavljeničiku tortu.

Milo Đukanović je postao tako prvi premijer jedne suverene države, koji je držao govor u ambasadi druge države, povodom njenog nacinalnog praznika.  Uz zahvalnost na pomoć u “očuvanju stabilnosti“, premijer Đukanović je dodao i da je “ Ne zaboravljamo da je Amerika dio svih naših uspjeha“. Ovo je jedina premijerova ocjena izrečena poslednjih godina sa kojom sam spreman da se apsolutno složim i dodam da je Amerika ne samo dio naših, već i aktuelnih “uspjeha“ Ukrajine, Libije, Iraka, Bugarske, Rumunije, Hrvatske, Albanije i lažne države Kosovo. Amerika je takođe i neizostavni dio demokratskih “dostignuća“ neofeudalnih monarija Bliskog istoka i tzv. Islamske države.

Umjesto prosperita i blagostanja, koje nam premijer Đukanović obećava pune dvije i po decenije, ovdje je stvoreno društvo u kome se tromjesečni rad na plantažama bresaka i grožđa javlja kao jedino dostupno radno mjesto. Zahvaljujući ovom “uspjehu“, čiji je  dio naravno i Amerika, naše društvo neuporedivo više podsjeća na “Čiča Tominu kolibu“, nego na ono obećavano, odnosno ono što nas premijerovi pokrovitelji sa zapada ubjeđuju da jesmo.

Umoran od sličnih “uspjeha“, čiji su neizostavni dio bile naravno i SAD, narod Ekvadora izabrao je 2007. godine za predsjednika dr. Rafaela Koreu, državnika sasvim različitog od naših balkanskih političira – bezuslovnih promotera evroatlantskih vrijednosti. Dok su većina njih zapad prvi put vidjeli kao dio svojih službenih obaveza, Rafael Korea je svoje impresivne akademske titule stekao baš na zapadu. Na Katoličkom univerzitetu u belgijskom Lovanu, Korea je magistrirao umjetnost u ekonomiji, dok je na prestižnom američkom univerzitetu Ilinois stekao još jednu magistarsku i doktorsku titulu iz oblasti ekonomskih nauka.

Prvi Korein potez po dolasku na vlast bio je dekret kojim je dio spoljneg dug Ekvadora, nastao u periodu korumpiranih pro-američkih režima proglašen nelegalnim. Dakle ono što je narod Grčke prije dva dana izglasao na referendumu, Rafael Korea je uspješno primijenio osam godina ranije. Tokom njegovog mandata GDP Ekvadora je udvostručen, sa 46 milijardi dolara u 2006, porastao je na 100 milijardi u prethodnoj godini. Takođe tokom ovog preioda nezaposlenost je smanjena za polovinu, a prepolovljen je i broj apsolutno siromašnih.

Korea je takođe pokazao još jednu bitnu razliku u odnosu na naše balkanske političare, koji po dolasku na vlast kao po nekom automatizmu prvo zaborave svoja predizborna obećanja. Tokom osmogodišnjeg perioda njegovog predsjedničkog mandata utrostručeni su budžeti za zdravstvo i školstvo, ograničena prava multi-nacionalih kompanija u ekspolataciji ekvadorske nafte,  uz nametanje poštovanja visokih ekološkoih standarda. Stopa PDV-a smanjena je na 10%.

Rafael Korea nije zaboravio ni svoje predizborno obećanje da će zatvoriti tada jedinu vazduhoplovnu vojnu bazu SAD na teritoriji Južne Amerike, smještenu u Manti na teritoriji Ekvadora. Ovaj korak je dodatno razbjesnio krugove u Vašingtonu, koji su svojoj ambasadi u Kitu naložili da na svaki način moraju diskreditovati i srušiti predsjednika Koreu. Kada su ovi detalji procurili su u javnost tokom afere Vikiliks, ekvadorske vlasti tražili su pojašnjenje od američke ambasadorke Heater Hodžis, na šta je ona odgovorila da “nema šta da komentariše i da se pravda“.

Reakcija Rafaela Koree bila je državnička i ambasadorka Hodžis je ekspresno protjerana iz Ekvadora. Ovaj diplomatski incident ekvarodski predsjednik objasnio je sledećim riječima: “U dokumentima me je optužila da sam na visoke pozicije u policiji postavljao korumpirane ljude zato da ih mogu kontrolisati. Pošto su ti dokumenti dospjeli u javnost, pozvali smo je da ponudi objašnjenje, ali ona je u tipičnom imperijalističkom tonu odbrusila da nema ona šta da komentiše, niti da se pravda. Stoga, pošto cijenimo svoju zemlju, jednostavno smo je izbacili. Samo da napomenem – prozvani ljudi iz vrha policije su se u istrazi koja je usledila pokazali potpuno nevinim. To je tipičan primer kako SAD nastoje da ospore progresivne vlade sa kojima se ne slažu – koristeći se glasinama i neprovjerenim informacijama .“

Revoltirani zbog činjenice da ih je Rafael Korea spriječio da i dalje budu dio svih “uspjeha“ Ekvadora, SAD su septembra 2010. inscenirale pokušaj državnog udara od strane specijalnih policijskih snaga. Opkoljen sa svojim ličnim obezbjeđenjem u jednom ortopedskoj bolnici i suočen sa ultimatumom da podnese ostavku, Korea je  izašao pred pobunjene spelicajce i poručio: “Hajde pucajte, evo vam prilika da pred kamerama ubijete svog predsjedika“.

Rafael Korea nije nikakav epski lik, kakvim ga pokušavaju predstaviti američki mediji, već jedan krajnje realističan i razuman državnik. On u potpunosti shvata da nikakve promjene, pa čak ni one skromnog obima, nijesu moguće dok se njegova zemlja i Južna Amerika u cjelini, ne otarase pogubnog uticaja SAD. Svoj doživljaj najveće svjetske sile ekvadorski predsjednik predstavlja sledećim riječima: ‘‘U vezi sa odnosima sa SAD, uvijek smo isticali vrijednosti poput prijateljstva i dobrih odnosa, ali mora da postoji obostrano uvažavanje suvereniteta. Živio sam četiri godine u SAD, imam tamošnju diplomu, volim i cijenim američki narod. Ja nisam anti-amerikanac, ali ako njihova vlast donosi odluke protiv naše zemlje ili protiv Latinske Amerike, čvrsto ću ih odbaciti. Nikad, nikad neću dozvoloiti da SAD ugroze suverenitet moje države.“

Dok Korea beskompromisno štiti suverenitet svoje zemlje, primijetio bih da je možda još veća nacionalna sramota od neprimjerenog govora, havajske koreografije i asistencije u rezanju torte, držanje onih koji se izdaju za formalnu opoziciju režimu Mila Đukanovića. Njihova cjelokupna politička strategija, kako je gore pomenuti prijem neposredno pokazao, svodi se na ubjeđivanje zvaničnika SAD da bi oni bili još poslušniji i ponizniji od Đukanovića, te bi bili jednako uspješni rezači torte i jednako voljni da prihvate havajsku koreografiju. Stoga, postavlja se pitanje da li bi oni ukoliko se jednog dana dočepaju vlasti, državu skrenuli sa Đukanovićevog puta “uspjeha“, čiji su neizostavni dio SAD?

Na kraju bih postavio takođe pitanje ako je jedan Ekvador, zemlja geografski neuporedivo bliža SAD, zemlja neuporedivo većih privrednih i strateških potencijala, zemlja sa 25 puta većom populacijom od Crne Gore odbacila neokolonijalni jaram SAD i doživjela društveni progres, zašto to ne bismo mogli i mi, Crnogorci?