DRŽAVNI (S)UDAR – epizoda: “Čizmaši“

mr Milorad Durutović

Kada ono što nazivamo zdravom logikom postane bespredmetna kategorija, čovjek pribjegava mehanizmima komike i smijeha; gorkog i ciničnog, ali ipak smijeha, vjerujući, naime, da u smijehu ima nekog smisla.

Ali kada nivo farse u kojoj egzistiramo svede ljudsko dostojanstvo na mjeru brava, jedino smisleno rješenje za čovjeka jeste da pobjegne iz ove zemlje što prije, i što dalje. Međutim, svaki srećnik koji bi mogao sebi obezbijediti bijeg od prostora, da ne kažem, od geografije, ne može obezbijediti bijeg od vremena, da ne kažem, od istorije.

Brisanje sopstvenog sjećanja jeste, vjerovatno, vrhunsko nasilje koje bi čovjek mogao učiniti samom sebi. Otuda bjekstvo sa određenog prostora koji čovjeku ni krivom, ni dužnom proizvodi traumatizovano iskustvo ne može obezbijediti trajno spasenje. Naime, ako se može pobjeći od odgovornosti, od stida se nema gdje sakriti, što je, čini mi se, direktna poruka i Kafkinog “Procesa“, znamenitog romana, čiju apsurdnu logiku tumači, evo, i ovo naše vrijeme, i ovaj naš prostor.

Imam, pritom, u vidu ne toliko znameniti početak romana – “Neko mora da je oklevetao Jozefa K.“, koliko njegov završni pasus, koji, zapravo, pruža osnovni interpretativni ključ za razumijevanje procesa koji se vodi protiv zdrave logike: “Ali na K.-ov grkljan položiše se ruke jednog od gospode a onaj drugi zari mu nož duboko u srce i dvaput ga okrete. Očima koje su se gasile K. vide još kako gospoda pred njegovim licem, priljubivši obraz uz obraz, posmatraju izvršenje presude. ‘Kao pseto!’ reče on, i činilo se da će ga stid nadživeti“. Pitanje svih pitanja glasi: Čega se stidi Jozef K., i zašto nadu polaže jedino u stid? Na nivou romana odgovor je relativno lako uočiti. Jozef K. je olako, reklo bi se, građanski naivno vjerovao da sistem obavezuje institucija pravednog suđenja.

S druge strane, da ne kažem, sa naše strane odgovor će dati zvanična istoriografija za nekih najmanje pola vijeka, pod uslovom da neki budući tumač prošlosti ne pristupi olako, da ne kažem, istoriografski pristrasno interpretiranju sume dokumenata, materijalnih dokaza, a naročito čizama – crne boje, marke “Magnum“, ako se ne varam.