Drevni srpski manastiri: Manastir Stanjevići

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir Stanjevići se nalazi iznad Pobora, na nadmorskoj visini oko 550 m. Manastir je podignut ispod ogranka Lovćena na strani primorja. Zbog blizine mora klima je blaga, iako u području Lovćena i na znatnoj nadmorskoj visini.

Odavde je širok vidik na Grbalj, Budvu, na more i primorje. Na jednoj i drugoj strani zemljište oko manastira je golo i krševito. Otkada je manastir zapustio, nešto vrijeme, a nešto ljudska ruka uništili su svu kulturu oko njega. Do manastira se dolazi teško; putevi, koji vode k njemu, nezgodni su i za pješaka. Stanjevići su bili metoh Cetinjskog manastira. Manastir je imao jednu crkvu posvećenu Svetoj Trojici, i građena je u vidu lađe. Ima i pripratu. Crkva je iznutra duga sa oltarom 10, a široka 5.50 m, a priprata je duga 11, a široka 4 m, i niža je od glavne crkve za dvije stepenice. Sa zapada i juga od crkve, u neposrednoj blizini, bile su manastirske kuće, ukusno raspoređene. Cijelo prizemlje manastirskih kuća je na svodovima. Sa lica su tri velika polukružna okna, iznad kojih se pruža doksat od kamena. I danas se poznaje peć i ognjište. Ulazna su se vrata zatvarala teškim drvenim vratima, a iza ovih su bila druga vrata, koja su se zatvarala gvozdenim kapcima. Manastirsko dvorište je bilo maleno. Iza od manastirskog temelja izvire dobra i snažna voda, izvrsna za piće, a malo niže bio je manastirski mlin. Ha mjestu manastira bila je u doba mletačke vlade kasarna, čija je posada održavala red na granici prema Crnoj Gori i u pograničnim plemenima: Poborima, Majinama i Braićima.

Kad su Turci porušili manastir Cetinjski 1714 g., mletačka vlada je ovu kasarnu ustupila vladici Danilu i ovaj se zajedno sa cetinjskim kaluđerima tu nastanio. Danilo je imao namjeru da ovdje podigne manastir i crkvu, zato je dao odmah podići nekoliko ćelija za kaluđere. Po jednom zapisu vladike Danila, ovdje je Danilo držao prvi skup crnogorskih glavara radi istrebljenja poturčenjaka, i tu su uglavili, da udare na njih na Bijele poklade, ali su ga Crnogorci iznevjerili.

Pošto se taj skup održao odmah u početku 18 vijeka, vladika Danilo je imao Stanjeviće mnogo ranije, a ne poslije 1714 g. U tu svrhu on je 1733 g. kupio u jednog Kapisode nešto zemlje, ali nije doživio da podigne i crkvu; nju je podigao mitropolit Sava 1736 g. Sava je uvećao manastirsko imanje kupovicom; on je 1741 g. kupio u nekih Pobora poveće komplekse šume, zemlje i ispaše, a prikupovao je i docnije, pa je manastir postao vrlo bogat. Sava je ovdje provodio veći broj godina i Stanjevići su mu bili glavna rezidencija. Njegovi momci držali su stoku, pa je manastir bivao sve bogatiji. Priča se, da je sir od jedne muže bio velik kao mlinski kamen. Sava je ovdje i sahranjen 1782 g., pa je tek vladika Rade prenio njegove kosti na Cetinje.

Niko Đakonov iz Pobora priložio je 1606 g. sve svoje imanje manastiru na Cetinju, a ovo se imanje nalazilo blizu Stanjevića, zato je Danilo i namjeravao da u Stanjevićima osnuje crkvu i manastir, gdje bi se mogao skloniti ispred Turaka. Po spisku kupljenih i darovnih zemalja manastiru Stanjevićima, koji je vladika Sava sačinio 1752 g. doznaje se, da je neki Šćepan Kapisoda iz Pobora prodao vladici Savi 1737 g. mjesto gdje je Sava podigao manastir. Isti Kapisoda je darovao crkvi pred dušom svojih umrlih dva dana oranja. Mitropolit Petar I rado je provodio vrijeme na Stanjevićima. On je odavde uputio mnogo pisama na pojedina plemena, glavare i pojedince, podjednako na Primorce kao i na Crnogorce. Za vrijeme borbe sa Francuzima u Boki Kotorskoj, Stanjevići su mu bila glavna rezidencija, a kad je Boka pripala Austriji, on ga je napustio, a ostavio u manastiru jednog sveštenika da ga čuva. Ovaj je manastir bio miran sve do dolaska Šćepana Malog u Stanjeviće, a tada je pretrpio mnogo i proživio teške dane. Zbog Šćepana Malog koji je našao utočište i potporu u Poborima, Majinama i Braićima, napadali su manastir 1769 g., po nagovoru mletačke vlade, Andrija Macedonović i knez Marko Ljubatović, a isto tako i 1786 g. iza pohare Crne Gore od strane Mahmut-pašine. Iako je manastir odbranjen, pretrpio je znatne štete; a kad je Šćepan utekao iz Stanjevića 1769 g., mletačka vlada je na vjeru pohvatala deset viđenih Pobora i devet njih objesila pred Kotorom, i samo je jedan Zec umakao i spasio se.

Česte su bile zađevice na granici Crne Gore prema primorju, pa je vladaka Rade zbog toga imao teških časova. Zato je 1839 g. prodao Austrijancima Stanjeviće za 17.000 for. On je još 1837 g. prodao Austriji manastir Podmaine, a Stanjeviće je htio da zadrži jer se nadao da će ostati u crnogorskoj granici; ali kad se izvršilo razgraničenje i kad su Stanjevići ostali na zemljištu Austrije, prodao je i njih. Od manastirskog imanja u Stanjevićima vladika je bio nešto darovao dotičnim komšijama, a ostatak prodao Austriji zajedno s manastirom. Austrijancima je bilo mnogo stalo da dobiju Stanjeviće, jer im je manastir služio kao zgodno strategijsko mjesto. Sem toga oni su željeli da istisnu upliv crnogorskog mitropolita na pravoslavne u Boki Kotorskoj. I čim su dobili manastir nadogradili su na crkvu jedan kat, a na ostalim kućama podignuli su po jedan i dva kata, crkvu su pretvorili u tvrđavu i na njoj isprobijaju puškarnice; a sa zapada su uza zid dozidali okruglu stražaru. Posada je ovdje bila jaka i brojila je četu ljudi, a bio joj je zadatak da Pobore i Majine drži u škripcu, dok je tvrđava na Kosmaču imala da pazi na nemirne Braiće. Zbog toga što su Austrijanci zatražili od Boke Kotorske da daje domobrance, Pobori, Majine, Braići i Grbljani sastanu se u manastiru Podmainama, dogovore se da dignu ustanak i zakunu se da se neće iznevjeriti. Pobori i Majine imali su da udare na Stanjeviće, Braići na Kosmač, a Grbljani na tvrđavu Goraždu. Pobori su prvi počeli. Jedne jesenje večeri 1869 g. njih 30-40 druga udare na Stanjeviće. Za taj posao zgodno im je poslužila jedna žena iz Pobora, koja o zavjeri nije ništa znala, a koja je gonila na konju tain za posadu. Kad su joj u neko doba noći otvorili vrata od tvrđave da prime hranu, Pobori zapucaju i ubiju oficira i 23 vojnika, ulete unutra i uhvate unutrašnja gvozdena vrata.

Poslije kratkog puškaranja napadači zavladaju prizemljem gdje je bio tain, municija i voda. I posada od 50 vojnika sjutradan se predala i bila odvedena pred Budvu, gdje je i oslobođena. Braići su napali Kosmač po danu, a i Grbljani Goraždu, ali bez uspjeha, jer kad su posade čule za borbu na Stanjevićima, bile su oprezne. Grbljani su jako ispogibali; oni su svoju za kletvu održali junački, iako je njihova uloga bila najteža. Pobori i Majine borili su se s austrijskom vojskom za čitav mjesec i uspjeli su da ometu Austrijance da ponovo zauzmu Stanjeviće, ali kad su vidjeli da ih neće moći odbraniti, zapale ih. Stanjevići od tada nijesu popravljani. Danas oni i ne liče više na manastir, nego na neku razorenu tvrđavu. Zidovi su u mnogome porušeni, a samo se čvrsto drže svodovi od crkve i podruma, koji je podigao vladika Sava. U Stanjevićima je bio kratko vrijeme patrijarh Vasilije Brkić.

Literatura: „Boka“ od S. Nakićenovića i Šematizam Bokokotorske eparhije za 1885 g. Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića i Petar II kao vladalac od L. Tomanovića.
Zetski glasnik, H/1938, br. 724, str. 2; br. 725, str. 2.