Donald Tramp i američko pravoslavlje: Šta da (ne) očekujemo?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Pravoslavlje je izašlo iz anonimnosti i to upravo kao alternativa sveopštem ludilu rastakanja jevanđeljske poruke u društvu bezidentitetskog spektakla. Ono ne samo da „pridobija vjernike“ – ono postaje kulturološka alternativa moralnom nihilizmu postmodernog pseudo-hrišćanstva

Pravoslavlje u Americi izlazi iz vijeka društvene nevidljivosti sa kojom se sve do skora suočavalo.

Još te 2013. godine, na kraju našeg tromjesečnog sputovanja po SAD, imali smo priliku da domaćinima, odsjedku za religijske studije Univerziteta u Kaliforniji (Santa Barbara), postavimo pitanja i primjedbe. Jedna stvar je upadala u oči: Pravoslavnoj Crkvi u Sjedinjenim Državama posvećeno je bilo svega 13 stranica izvrsnog udžbenika naše profesorice Ketrin Albaniz „Amerika: religija i religije“, ali osim nje Pravoslavlje nije spominjao baš niko.

I u planu obilaska američkog religijskog pejzaža bilo je planirano da se obiđe samo helenska pravoslavna crkve Svete Varvare u samoj Santa Barbari, dok se u svakom drugo, gradu obilazilo nekoliko budističkih manastira, sinagoga, džamija i čitav dijapazon protestantskih zajednica, pa čak i mjesta okupljanja Sikâ dok smo čitavih sedam dana proveli u Solt Lejk Sitiju, upoznavajući mormonizam (pravoslavna crkva Svete Trojice bila je preko ulice u kojoj se nalazio naš hotel ali osim nas pravoslavnih postdoktoranata, niko drugi nije zašao tamo).

„Zašto Pravoslavlje nije aktuelno u američkom javnom životu?“, pitao sam profesoricu Albaniz.

„Zato što je nevidljivo. Niko praktično ne zna da postojite. Ne postoji specifičan problem u odnosu američkog društva i Pravoslavlja. Niste bili izazov za protestantsku svijest poput katolika kada su dolazili ili Jevreja. Nemate ni političku aktuelnost islama. Prosto: tu ste, ali to niko ne primjećuje.“

Taj odgovor je bio sažeto i savršeno tačno viđenje stručnjaka za odnos američkog društva i religijske dinamike.

U međuvremenu se stvar značajno promijenila, najprije u pravcu demografske i idejne vidljivosti Pravoslavlja. Štaviše, jedan skorašnji članak u Nju Jork Postu „Mladići napuštaju tradicionalne crkve da bi pristupili ‘muževnoj’ Pravoslavnoj Crkvi“ odlično pokazuje trenutak u kome se Pravoslavlje nalazi u američkoj društvenoj dinamici: „tradicionalno“ u naslovu ne označava ono „predanjsko“ u crkvnemom smislu (jer bi onda Pravoslavna Crkva svakako bila „najtradicionalnija“) već „ono na šta su se Amerikanci do sada navikli“, dok označavanje naše Crkve kao „muževne“ (maskuline) u podrazumijevanoj konotaciji voukizma predstavlja jednu od najtežih optužbi.

„Patrijarhalna muževnost“ predstavlja „samo zlo“, „izvor svekolikog nasilja“, „korijen društva nejednakosti“ prema teoretičarima (oba pola) „trećeg talasa feminizma“ koji se, zasad, razbio o stijenu američkog društvenog konsenzusa koji nije dozvolio da se to ludilo nastavi.

Ukratko: Pravoslavlje je izašlo iz anonimnosti i to upravo kao alternativa sveopštem ludilu rastakanja jevanđeljske poruke u društvu bezidentitetskog spektakla. Ono ne samo da „pridobija vjernike“ – ono postaje kulturološka alternativa moralnom nihilizmu postmodernog pseudo-hrišćanstva.

Istorija Pravoslavlja na sjevernoameričkom kontinentu obično se započinje ruskim misijama u Kaliforniji, na Aljasci i na Aleutskim ostrvima – plodovi misije Sv. Germana i danas su žive aleutske pravoslavne zajednice. Ipak, u pravom smislu Svjetlost Crkve od Istoka zasijala je američkoj naciji u trenutku doseljavanja brojnih pravoslavnih dijaspora – srpske, ruske, bugarske, rusinske, arapske, helenske…

Svaka pomjesna crkva slala je za svojim iseljenicima i svoju crkvenu jerarhiju, pa se u Novom svijetu pojavila neobična situacija tzv. „preklapanja jerarhija“, tj. postojanja nekoliko pravoslavnih Crkava na istom prostoru. No kako su ljudi uvijek osjetljivi na svoje jezičke, kulturne, običajne i nacionalne tradicije, organizacija svih pravoslavnih Crkava pod krov jedne „Američke Pravoslavne Crkve“ nije uspjela, iako je Moskovska patrijaršija svojim eparhijama 1970. u SAD dala autokefaliju čime jeste nastala „Orthodox Church of America“ (OCA).

Iako se Carigradska patrijaršija (ili, primjenjujući njene kriterijume imenovanja na nju samu: Crkva Turske) dugo zalagala za stvaranje jedne, ujedinjene crkvene jerarhije u Sjevernom Americi, ona je podrazumijevala da bi takvo tijelo bilo neposredno potčinjeno patrijarhu u Fanaru (a ne autokefalna crkva). Zato, kao i zbog sopstvenog poimanja o davanju autokefalije, Carigrad/Istanbul nije priznao Pravoslavnu Crkvu Amerike kao autokefalnu, iako, naravno, kanoničnost njenog episkopata nikada nije bila sporna.

Osim PCA i Crkava vezanih za dijasporu, za istoriju američkog Pravoslavlja naročito je važan prelazak čitavog jednog protestantskog pokreta koji je sedamdesetih godina tražio „iskonsku Crkvu“ i našao je u okviru Antiohijske Pravoslavne Crkve (do tada dominantno arapske dijasporske jurisdikcije). Nekadašnji revnosni protestantski misionari, željni Istine, u eposi prije interneta, istraživali su Pisma i rane crkvene Oce da bi vidjeli koji su njihovi korijeni, gdje je Crkva apostola.

I našli su je u Pravoslavnoj Crkvi o čemu je ostalo svjedočanstvo Pitera Gilkvista, dobre duše i značajnog hristotražitelja.

Amerika se pokazala za Pravoslavlje i zemljom obećanom i zemljom iskušenja. Prirodna ljubopitljivost američkog duha i žeđ za novim prostranstvima nekako je upućivala bogočežnjive duše u Pravoslavnu Crkvu.

Dva velika imena američkog Pravoslavlja – o. Serafim Rouz i o. Aleksandar Šmeman – ne bi bili mogući bez ove američke sklonosti avanturi i eksperimentu. No ista ta sklonost davala je nestabilne rezultate – pogledajte samo današnji internet i vidjećete hiljade video-klipova o tome „zašto sam postao pravoslavni hrišćanin?“, ali i poneki o tome zašto je neko napustio Pravoslavnu Crkvu.

Amerikanci danas, naročito nakon promjene kulturne paradigme sedamdesetih godina HH vijeka, žele više „duhovnosti nego religioznosti“, tj. više mistička iskustva prosvjetljenja i smisla života nego organizovanu religiju. Pravoslavlje se, sa našom asketskom crtom i mističkom dubinom, mnogima dopalo, a činjenica da do sada ga društvo nije prepoznavalo kao „tradicionalnu“, tj. etabliranu crkvu, pokazala se kao prednost – protestantizam se ubrzano razvodnjava i rasipa, dok se rimokatolicizam u novom svijetu, i pored decenija etabliranja, i dalje ne poima kao „hrišćanstvo“ kod ogromne većine protestanata.

Pravoslavlje, uprkos nekim novijim nebuloznim tvrdnjama, nema ni predistoriju rasizma i trgovine ljudima. Ono nije ni sektaški isključivo ni postmoderno razvodnjeno. Inače, i same pravoslavne Crkve su od samih početaka prepoznale američki patriotizam kao svojevrstan preduslov njihovog djelovanja. Rijetko ćete naći negdje u SAD pravoslavnu crkvu na kojoj ili u kojoj ne stoji barem jedna američka zastava (često pored zastave zemlje iz koje je potekla okupljena zajednica), a molitve za „vlasti, vojsku i mornaricu“ sastavni su dio većine pravoslavnih liturgija (da: bolna je činjenica da je tako bilo i 1995. i 1999. godine).

Američko Pravoslavlje ponekad nas trone svojom spontanošću i naivnošću: rijetko gdje se susreću ljudi toliko predani novopronađenom biseru „drevne vjere“, ali ponekad se i tu nađe tipično američki kompleks „mi znamo i umijemo bolje nego bilo ko drugi“.

Staleški, etnički, kulturno raznoliko, ono je dinamična vjera koju sve više Amerikanaca prepoznaje kao svoj dom u Hristu. Nažalost, političke podijele pravoslavnog svijeta čine Crkvu paralisanom da svoju demografsku prisutnost prenese u konkretne plodove u američkom političkom životu.

Koje su, onda, konkretnije posljedice izbora Donalda Trampa za novog-starog predsjednika SAD?

Prvi i najznačajniji potezi predsjednika Trampa usmjereni su na prekraćivanje diktature voukizma u američkom javnom prostoru – a te odluke već imaju svoje praktične posljedice (i ovdje).

Na prvi pogled se čini da bi konzervativna unutrašnja politika i pokret ka Pravoslavlju funkcionisati u sazvučju, naročito zbog toga što Trampova politika spektakularnog konzervativizma neće automatski promijeniti naglašeno voukističku orijentaciju tzv. „mainland chrurches“ (hrišćanskih zajednica koje vuku korijene iz Evrope, poput luterana, anglikana-episkopalaca, a koje uglavnom odražavaju stavove onih dijelova više i srednje američke klase sklone neoliberalnoj ideologiji).

To je već pokazala skandalozna propovjed biskupice Merijen Edgar Badi koja je u suštini predstavljala političko svođenje svega onoga što je sprega švabovske biopolitike i bajdenove administracije imala da kaže (za sada samo) političkom pobjedniku u ratu koji nije samo politički već i kulturni, identitetski, antropološki.

U takvoj situaciji, reklo bi se, svi oni koji ne žele da ih predstavljaju biskupica Badi i hiljade takvih propovjednika „jevanđelja“ po neoliberalizmu i dalje će ići prema Pravoslavnoj Crkvi, naročito imajući u vidu da su poruke pape Franciska uglavnom bliže biskupici Badi nego hrišćanskom viđenju braka, seksualnosti, identiteta.

To, između ostalog, konstatuje i konzervativni politički komentator Stiven Krauder: „eto razloga za porast Pravoslavne Crkve – budući da je Episkopalna crkva neozbiljna (joke)“.

Neoliberalni protestantizam, neoliberalni rimokatolicizam i marketinški sasvim prepran američki „jevanđeoske“ protestantizam upućivali su sve one željne predanjskog, istorijskog, stabilnog i nepokolebljivog hrišćanstva u krilu Pravoslavne Crkve. Bez histerije i panike, ali jasni i odlučni u svojim porukama, naročito su za širenje jevanđelja u SAD zaslužni oci – rođeni Amerikanci poput oca Džosaje Trenama (čije su riječi u dokumentarcu Takera Karlsona „Kult zbunjenosti“ s pravom dosegle milionske preglede).

U tom smislu nova epoha u kulturnom ratu koji bijesni u Americi, ali se po inerciji prenosi i na ostatak (zapadnog) svijeta, pokazuje određene znakove opreznog optimizma, ali bez zanošenja o „novom zlatnom dobu“ američkog hrišćanstva.

U euforiji koja prati Trampovu inauguraciju i prve poteze, sa manje brojnim ali izuzetno pronicljivim glasovima opreza (i ovdje) često se zaboravlja da je vrhunac američkog religijskog intervencionizma na prostoru drevne Rusije, tj. savremene Ukrajine, svoje dugoročno štetne rezultate ostvario upravo za vrijeme prvog Trampovog mandata – uplitanje Fanara, ekspresno pranje biografija i „priznavanje kanonskog statusa“ nekanonskim UPC KP i UAPC, davanje „autokefalije“ novoformiranoj PCU kao pesnici NATO Pravoslavlja – sve se to dogodilo sa izuzetnom brzinom od jeseni 2018. do januara 2019. godine.

Naravno, nisu dugoročne operacije američke obavještajne zajednice u Ukrajini ni započele ni okončane tada, ali je činjenica da je takav snažan udar jedinstvu Pravoslavne Crkve zadat u prvom Trampovom mandatu dovoljna da bar pokaže domete „savezništva“ koje od Trampa i trampizma može da očekuje Crkva.

Iako su crkvene strukture neoliberalnog NATO Pravoslavlja jasno i glasno radile na obaranju Trampa u toku američke društvene krize 2020. g, a zatim i otvoreno podržale Kamalu Haris, poslovnična helenska prilagodljivost i podatnost svakom izvoru Moći dovešće do toga da će se samo neki drugi episkopi, možda nešto konzervativnijih gledišta, približiti novoj administraciju, a ideolozi koji su pisali članke o tome da je „glas za Trampa – glas protiv vaseljenske patrijaršije“ – otići će u drugi plan.

Najvjerovatnije da će se desiti poneka kadrovska rotacija u kojoj će ideolozi LGBT+ „Pravoslavlja“ povući u drugi plan, čekajući neki svoj novi trenutak.

Možda najznačajnija poruka koju Trampov politički povratak može da nam pruži jeste ona o potrebi da sačuvamo jednu sposobnost koju su sveti Oci smatrali najvažnijom u duhovnom ali i cjelokupnom životu hrišćana. To je sposobnost rasuđivanja, sagledavanja stvari ne na njihovoj površini, ne u našim afektima i iluzijama već u dubljim perspektivama vječnosti i vremena. Ako tako pogledamo novu epohu, možemo da se obradujemo činjenici da sveopšte ludilo voukizma i dalje nije uspjelo da obmane mase čak ni na Kolektivnom zapadu.

To je dobra vijest. Od nje, međutim, niko u pravoslavnom svijetu, od Vladivostoka do Banje Luke, ne treba da očekuje više.

Uostalom, ostaje i dalje pitanje Danile Bagranova: v čem sila, brat? I mi, i oni, moramo ga odgovoriti za sebe. Ako je naš odgovor „v pravde“, onda dolazak Trampa neće izazvati ni euforiju, ni iluziju.

Neće pomoći caru velika sila, neće zaštititi jakoga velika snaga;

Nije u konju uzdanje da će pomoći; ako mu je i velika snaga; neće izbaviti.

Gle, oko je Gospodnje na onima koji ga se boje, i na onima koji čekaju milost njegovu.

On će dušu njihovu izbaviti od smrti, i prehraniti ih u gladne godine.

Duša se naša uzda u Gospoda; on je pomoć naša i štit naš.

Ps 33,16-20.

Izvor: RT Balkan