Đogo: Srbi su žrtve svojih iluzija

Poezija Gojka Đoga decenijama je u vrhu savremenog srpskog pjesništva. Poslije Dučićeve, nagrada „Milan Rakić“, „Branko Miljković“, „Laza Kostić“ i mnogih drugih, pjesnik je nedavno ovjenčan i prestižnom nagradom „Pečat vremena“, koju je dobio za zbirku „Klupko“ („Pravoslavna reč“).

– Šta god sejao, čovjek očekuje da seme donese i neki plod. kazao je Đogo.

Sejanje slova, naveo je on, nije baš kao sejanje soli, ali jeste prilično neizvjesna rabota.

-Nagrade su, ipak, neka potvrda da nijeste uzalud protraćili život. Priznajem da i mojoj sujeti godi da se pridružim uglednom timu „pečatovaca“, dobitnika ove nagrade, rekao je Đogo.

Smatrate li da su, ipak, prošla vunena i vremena crnog runa i da je došlo doba za razmotavanje klupka?

– Ne bih rekao da su minula „vunena“ vremena. Naprotiv, straha, strepnje, opasnosti, kako god čitali ovu simboličnu oznaku, ni kod nas ni u svijetu nije manje nego prije pola vijeka. U ondašnjoj bipolarnoj podjeli svijeta, uravnotežena moć unekoliko je obuzdavala i Zapad i Istok da olako i samovoljno ne potežu za primenom sile nad nedužnim i nejakim, kad god im se nađu na putu. I onda je bilo ratova i velikih zločina, vazda će ih i biti, ali ravnoteža straha je doprinosila njegovom umanjenju. Znatno je drukčije kad jedna sila postane gospodar globusa i kad, bezmalo, može činiti šta joj je volja. A to se zbiva u poslednje tri decenije. Mi smo jedna od najvećih žrtava oholih gospodara svijeta. Koliko ćemo ostati na tom žrtveniku i kako se sa njega skotrljati, malo zavisi od nas, a znatno više od globalnih namera onih što su nas tamo i postavili. Slična je sudbina i nekih drugih naroda. Kad god neko od malih pokuša da se uspravi, sledi mlatac po glavi.

Kuda ćemo i kako ćemo?

– Ove „vunene“ bičeve mogli bismo pročešljati i na drugi način, zadržavajući se samo u domaćoj vunovlačari, ali to bi već bilo ponavljanje naše svakodnevne jadikovke.

Pomenuo sam, dakle, samo taj globalni razlog, kao jedan od najbitnijih – a ima dosta i domaćih jada – zašto Srbi neće uskoro skinuti korotno „crno runo“ koje smo, prije jednog vijeka, sami obukli, prije nego što su veliki krojači svijeta uvidjeli da korotu rado nosimo, pa su počeli da nam šiju nova odijela, sve crnja od crnjih. No, „patnjama se mudrost stiče“, kaže Sofokle. Možda je, ipak, došlo vrijeme da se i mi počnemo polako presabirati i razmotavati „klupko“ naše nacionalne sudbine. Pa i svako svoj lični smotuljak. Da vidimo kud ćemo i kako ćemo. Da mislimo na svoju vunu, što bi rekli Latini.

Da li je stradanje, o kome pišete i u najnovijoj knjizi, naša sudbina?

– Ni lični ni kolektivni mazohizam nije prirodan, nema čovjeka ni naroda koji, po slobodnoj volji i zdravoj pameti, bira raspeće, osim ako to nije izgledni put izbavljenja, ili moćna iluzija. Srpski narod jeste velika žrtva svojih iluzija. Otuda bi se moglo reći da je stradanje naš izbor. Mi nijesmo nedužni, ima u našem nacionalnom biću nešto što nas gura da neoprezno srljamo u bespuće i izazivamo sudbinu, ali je i usud istorije utirao naš stradalni put. Više od jednog vijeka, svaka naša pobjeda završava kao poraz.

Da li su i sada pesnici opasni po društvo, ili danas nema opasnih knjiga, jer vas niko više ne čita i ne sluša?

– Pitanje sugeriše i odgovor. Slažem se, nema više opasnih knjiga ni opasnih pjesnika. Tirana ima, ali nema ko da ih tera. Počesto izgleda da tirani i despoti nijesu gori od današnjih demokrata. Istrošeni su mnogi društveni modeli, zatamnjeni vidici, zacarila malodušnost. Čovjek ne zna na koju stranu da se okrene. Poezija izražava tu neizvesnost, ali pesnici odavno nisu putovođe. Stihove mnogi pišu, ali ih malo ko čita. Paraliteratura je okupirala knjižarske izloge i TV ekrane. I ono malo čitalaca uhvaćeno je u paukovu mrežu „kuhinjskih“ romana, TV serija, rijalitija i reklama. I škole sve manje pažnje posvećuju lektiri. Neće valjda ovo danas potrajati do sjutra i preksutra?

O čemu se danas ćuti?

– Tolika ozbiljna pitanja od opšteg interesa danas se neosporno prećutkuju. Da ih ne nabrajamo. Neki ćute da izjašnjavanjem ne bi naudili svojoj društvenoj poziciji, a neki zato što ne veruju u mogućnost valjanih rešenja. Brižna manjina se uzdržava od oglašavanja stoga što misli da oportunizam i ćutanje ponekad mogu imati i dublji smisao. Jer, bilo kakav temeljniji kritički stav, u ovom istorijskom trenutku, ne bi doprinosio rešavanju prioritetnih problema. Ozbiljna društvena nesaglasnost ili kriza, oslabila bi poziciju naših zastupnika na međunarodnoj političkoj sceni. Pogotovu kad su na stolu najteža državna i nacionalna pitanja.

Izvor: Novosti