Dan kada je umrla jedna iluzija, a preživjela posljedica
1 min read
Na današnji dan, 4. maja 1980., umro je Josip Broz Tito – čovjek čija je politika ostavila duboke rane na duhovnom, nacionalnom i kulturnom biću srpskog naroda.
Za jedne „maršal“, za druge simbol sistema koji je svjesno radio na razgradnji pravoslavne vjere, gaženju istorijskog pamćenja i prekrajanju identiteta – posebno u Srbiji i Crnoj Gori.
Titov komunistički režim u Crnoj Gori posebno se okomio na Srpsku pravoslavnu crkvu. Ono što ni Turci, ni Austrougari, ni fašisti nijesu uspjeli da unište – komunisti su pokušali silom, zatiranjem, progonom i strijeljanjem.
Najstrašniji primjer te represije jeste strijeljanje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Lipovca, pod Ostrogom 1945. godine. Sveti Joanikije, koji je tokom rata pokušavao da sačuva narod i crkvu u vihoru bratoubilačkog sukoba, predao se partizanima u nadi da će biti pošteđen. Umjesto toga, zajedno sa više od 120 sveštenika i vjernika, bio je strijeljan bez suđenja, a njegovo tijelo zakopano bez krsta i spomena. Danas se poštuje kao mučenik i svetitelj Srpske crkve.
U tom periodu, više od 70 pravoslavnih sveštenika u Crnoj Gori bilo je ubijeno ili nestalo. Manastiri poput Morače, Savine, Ostroga i drugih bili su pod konstantnim nadzorom, a mnogi monasi i monahinje zatvarani, izloženi torturi ili prisiljavani da napuste svoje službe.
Manastiri su pretvarani u magacine i skladišta, a bogosluženja su bila ograničena ili potpuno zabranjena. Vjernici su bili izloženi javnom ruglu, prijetnjama, pa čak i otkazima s posla ukoliko bi se javno izjašnjavali kao pravoslavni hrišćani ili išli u crkvu. Vjerski život bio je gurnut u ilegalu, a djeca učena da je religija „ostatak zaostalosti“.
Komunistička vlast nije progonila crkvu samo zato što je „reakcionarna“, već zato što je bila posljednja brana očuvanja srpskog nacionalnog identiteta. Srpska pravoslavna crkva bila je kičma naroda – i zato je morala biti slomljena da bi se stvorio „novi čovjek“, bez Boga, bez nacije, bez predaka – ali s partijskom knjižicom.
Danas, četiri decenije kasnije, posljedice te politike još uvijek osjećamo. U Crnoj Gori se i dalje vodi borba za očuvanje svetinja, identiteta i pravoslavne vjere. Srpski narod u Crnoj Gori preživio je najžešći ideološki pritisak, ali nije nestao.
Upravo su hramovi, liturgije i litije dokaz da ono što je građeno na krvi mučenika – ne može biti uništeno.
Umro je najveći srbski KRVNIK koji je satro srbsku omladinu na Sremskom Frontu potpuno nepotrebno i koji je pobio više Srba nego Turci Austro-Ugari i Njemci zajedno . Ali ima još uvijek nesrećnika koji bi da mu čiste cipele i služe mu ponizno.
Zasto je onda sad sto puta vise lopova spijuna ubica bitangi razne vrste prevaranata olosi ? Zasto .Skoro da nema ko nebi ukrao slagao .Zasto ?
nije umrlo no…krepalo go..o …
SLOGA BIĆE PORAZ VRAGU!!!
Polako odlaze oni koji mogu ispričati priče koje čine istoriju. Moj đedo je bio srpski dobrovoljac, nosilac Albanske spomenice i nekoliko drugih odlikovanja. Sokolaš koji sa mojim stricem i još nekoliko bogatih Banjalučana grade Sokolski dom, finansiraju Srpsku čitaonicu, pjeva u crkvenom horu „Jedinstvo“. A kad je izbio II sv. rat, jegova starija kćerka, moja tetka krenula jeda se pridruži Veljki Đorđeviću (asocijacija na Ivu Lolu Ribara sa slike), našem bliskom rođaku, da dižu ustanak u Vijačanima pored Prnjavora. Zašto? Jer je imala od oca i majke ugrađen pravoslavni osjećaj za slobodu i pravdu. I to je zloupotrebljeno. Veljko je završio na Golom Otoku, lažno ga optužio jedn musliman, svi Đorđevići (predratni komunisti) stradali od IB-a. Tek kad je Ranković došao u posjetu Golom Otoku i u stroju zatvorenika prepoznao Veljka i upitao ga: „Veljko, šta ćeš ti tu?“, a Veljko samo slegnuo ramenima, bez riječi – sutradan je bio pušten. Nikad to nisam uspio saznati od Veljka iako sam ga pokušao nvesti da mi ispriča. Saznao sam to od jedinog njegovog mlađeg druga na mojoj slavi, ispričao mi par godina pred smrt.
Pokušavam da odgonetnem kako su mogli da budu tako naivni, svi ti Srbi, od mog đede dobrovoljca – do Veljka, predratnog komuniste. Kad sam pitao svog punca, prvoborca, početkom onih dešavanja 1991 – 92, šta bi uradio da je znao ovo sve što zna, odgovrio mi je: „Uzeo bih svoju pušku i slomio je od šljivu.“ Bio je jako razočaran SJK-om. Ja srećom nisam, znao sam da je to najveće zlo koje se moglo desiti pravoslavnim narodima.
Koliko je Titova Jugoslavija bila ozbiljna zemlja , najbolje govori činjenica da smo austrijskog kaplara i mašinbravara proglasili za maršala.
U Crnoj Gori a i Srbiji nije usvojena Deklaracija Skupstine EZ o osudi komunistickih sistema u Evropi a Brozov rezim je bio gori od svih drugih.Ni zrtve tog rezitiert nisu na dostojan nacin rehabilitovane i sahranjene. Broz je ustvari bio izvrsitelj engleskih zlocinackih poduhvata.
….Trexi svjetski rat ce biti vjerski …zasto…. Zato jer sve vjere idu ka delirijumu a kad tamo stignu bice kasno …dzaba cemo vikati zlatili se srecni dani bratstva i jedinstva …