Crkva će se najsnažnije obnavljati tamo gdje je najsnažnije rušena

Piše: Goran Ž. Komar

Veliko rusko istočno carstvo ruši se maljevima i zatire ognjem. Manastiri i crkve, knjige, istorija – do uništenja. Ognjišta vjere velike zemlje preobitavaju u pešteri. Poput prvih vremena. Katakombe. Izgon kulture i čitavog prinosa slovenskog roda iz svijetske istorije i civilizacije.

Ruski čovjek stao je uz Stvoritelja. U pešteri. Razaranje Crkve Hristove je proglašeni zakon zemlje. Ruski čovjek je stavljen van zakona. Ruski čovjek gurnut u katakombe, masovno deportovan, ubijen. Čovjeku Rusije, njegova je prostrana zemlja mogla izgledati kao čitavi svijet.

Van njega, samo glavne svete sredozemne tačke prvoga glasa i njegovi manastiri na Svetoj Gori. Između 1918. i 1941. – razur? U pogledu ruskog čovjeka, šta je moglo dati nadu u održanje? Isključivo Hristos.

Bogočovjek Hristos. Hristos u čovjeku i kada ruši i pali. Izvan perioda Njegovog boravka na zemlji, čovjek je svoj savez sa Bogom uspostavljao samo u vremenima najtežih i po održanje kritičnih događaja.

Prostor južnih Slovena. Pobjeda revolucije 1945. godine. Tita instaliraju ruske komunističke trupe koje se u ogromnom broju ubaciju preko Save i Dunava. Kreće izgon Pravoslavlja. Zatiranje dinarske pravoslavne kulture. U Morači, naročito zadužen čovjek, spaljuje knjige nemanjićkog manastira neprocjenjive vrijednosti (Poslije par decenija, nova Jugoslavija će remodelirati program razaranja i spasiti nekoliko srpskih manastira od potopa).

Šta je moglo dati nadu o držanje? Isključivo Hristos. Bogočovjek Hristos. Hristos u čovjeku i kada ruši i pali.

Veoma dugo, čitavog istraživačkog vijeka, posmatrao sam jedno pitanje. Pitanje sklonosti dinarskog čovjeka za izvođenje revolucionarnog sloma sopstvene kulture. Nije ovo prilika da razlažem svoj pogled na ovo temeljno pitanje srpske istorije. Samo ću reći da nesumnjivo postoji „duh podneblja“.

Tokom 20. vijeka dinarski čovjek je pregnuo da iz sebe istjera Boga. Ne samo da rozori Crkvu Njegovu. Da ubije čovjeka u čovjeku. Ali, ipak, nije uspio da ubije Boga u čovjeku. Koji obitava u čovjeku. Onome koji je preobitavao u pešteri uz Boga, naslonjen isključivo na Boga.

Crkva Božja po svemu prostranstvu slovenskog svijeta se poslije samo malo više od pola vijeka počela obnavljati. Crkva je Sabor. Kada je komunistička revolucija rušila Crkvu u Rusiji, počelo je ubrzo njeno rušenje na Balkanu. Ona se ruši i ponavlja kao Sabor.

U prostorima gdje je najsnažnije i najmasovnije zatirana, u zemlju sabijana, paljena, tamo je doživjela najsnažniju i nepokolebljivu obnovu. Zakon božji, i ako hoćete zakon prirode, kazuje da je njezina obnova neminovna. Ona će kao bilo koji prirodni proces da se ponovi. I to će ponavljanje biti najsnažnije na onim mjestima gdje je najjače progonjena. Ja to, svakako, neću vidjeti.

Čovjek je sklon da prirodu mjeri po svome biološkom dosegu. U istoriji smo vidjeli i da Boga mjeri po svome biološkom i intelektualnom dosegu i svojstvu. Ništa veliko i dugotrajno, ni u prirodi ni u društvu, u svome životu ja nisam vidio. Hodam po dinarskim planinama i sa osobitom pažnjom posmatram tragove glečera u njihovom razuđenom reljefu. To zato što je taj proces najsnažniji među svima koji su bliski našem vremenu.

Čitavog života sam se interesovao za glacijalni proces. I koliko god sam čitao i jednovremeno decenijama posmatrao tragove oleđenosti Orjena, pa kasnije i Durmitora, Komova, Moračkih planina, visokohercegovačkog karsta uopšte, nisam mogao, intimno nisam mogao, ostati uvjeren da se ovdje odigrao samo postupni proces koji je trajao hiljadama godina.

Intimno, ostao sam pri osjećaju snažnog, kratkoga trajanja, raznošenja planinskih trošina ka dolinama i poljima Dinarskog planinskog sistema. I njihovog guranja uz bokove naših gorskih međaša. No, nije ni to pitanje ovoga članka. Kada se na zemlji iznova počne stvarati glečerski led, biće to tačno na mjestima gdje sada naš planinski pastir uzima snijeg za svoje stado.

Ne znam kada će to biti. Ne znam ni kada će Cetinje ponovo da plavi. Ni kada će velika stada prekriti Crvanj i Morine. Kada će opet, pogođen potresom, biti oštećen manastir u mome gradu. Ali hoće.

I stada će pokriti pašnjak. I voda će doći u polje. U Dubrovniku je čuvan spis koji je govorio o nečemu što su stari Konavljani i Zupčani kazivali naučnicima. Velika voda u polju. Istjerala narod u Brda. Hiljadu godina pamćenja velike vode. Tako u Hercegovini, u Fatnici. Svugdje. I veliki snijeg koji je o Ilinu danu otjerao Grke. Sve je to svijet već vidio, i opet će vidjeti. Star je ovaj svijet: devedeset i devet hromijeh, slijepijeh.

Rušenje dvije hiljade godina Crkve je ubijanje Boga u čovjeku. To je projekt od danas do sutra. I čovjek može da ga zadugo podnese. Oglašen je revolucionarni proces kao prirodan. Čovječiji. Raskid sa bogovima-idolima je događaj koji sa ozbiljnom sigurnošću možemo gledati kao trajan. Sa Bogočovjekom – nikako.

Crkva je Sabor. Tako kažu sveti oci. Crkva je vjera svetih i sabor svetih živih lica. Ona će trajati dok traje čovjek. Ja znam da će se Crkva najsnažnije obnavljati tamo gdje je najsnažnije rušena. Ponoviće se kao Sabor.

Duboka je vjera ruskog čovjeka. Neka mi Bog oprosti, ali pomislim i da je njezina mjera određena dubinom pada.

U čovjeku obitava Bog koga čovjek ne može da usmrti. Ne može ni da ga pojmi ni dosegne. On ga kao stvoritelj ponavlja, i posebno rado, na mjestima njegovog najdubljeg pada.