Cjelivanje šefa

Komšija me sa terase pita: šta misliš – ljubi li šef Miraša u ruku? (Ne znam, a šta mislite vi?)

NVO „crkva“ traži autokefalnost, i šef države garantuje da će je već izboksovati, jer je na duge staze borac sa pozitivnim rezultatima. Uostalom, rehabilitovao je „hiljadugodišnju državnost“, zbog čega je usmeni Kilibarda u njegovoj harizmi prepoznao presudnu političku crtu trijumfa.

Iako deklarisani ateist, i neko ko je, kako kod „komite“ Šukovića reče, sa senzibilnošću čitao pismo vaseljenskog Patrijarha, to ga ni najmanje ne smeta u naumu da NVO „crkvu“ sa sjedištem u (tajnoj) policiji, iznutra učini provasionskom ćelijom.
Nego – ko finansira NVO Miraševu grupicu, budući da ne broji ni desetak simpatizera? Narod sigurno ne!
Možda Soroš i slični soroščići koji uplaćuju mnogo novca na račune raznih nevladinih organizacija čiji „građanski“ program i služi samo u svrhe davljenja i ubija tradicije, falsifikovanja prošlosti, radeći da budućnost dođe kao vještačko, digitalno doba, u kojem će sve biti dozvoljeno, jer će biti opravdano ljudskim pravima, i odveć prozapadno naštelovano.
Kad se već vodi onim – država, to sam ja!, što ne bi mogao i – crkva, to sam ja! Moć gospodara je i imanentna i transcedentalna!
Autokrata mora moći neprestano da se multiplicira, štancuje, rastvara u svedržeći plan realnosti, da biva osnovom na kojoj će se kolektiv kalemiti, uopšte slika na koju će projektovati podsvjesno neuobličen fantazam.
Zbog gorenavedenog i tome u prilog, šef bi trebao zvanično da otvori „crkvu“, prekine vrpcu i pusti je u promet kao NVO org, pred kojom, da joj pojasni, stoji dug i težak, neizvjestan put, u postranzitnim, neokapitalistički vremenima, gdje se igra isvuše prljavo i prije svega zakulisno.