Bjelajac ambasadoru Šibu: Čak je i Vesli Klark priznao da je rat 1999. bio – rat za budućnost NATO
1 min read* Sam Vesli Klark glavnokomandujući NATO general, u intervjuu Dejvidu Martinu na CBS News 2000. je izjavio: „Milošević, govoreći otvoreno, nikad nije stvarno shvatio da ovaj rat nije striktno bio vezan za Kosovo. To, konačno, nije bio ni konflikt zbog etničkog čišćenja. To je bila bitka za budućnost NATO, bitka za kredibilitet Sjedinjenih Država kao sile u međunarodnim odnosima“
* Džon Noris, šef za veze pomoćnika državnog sekretara Talbota, navodi onda prikrivane razloge: „To je bio otpor Jugoslavije širenju trendova političkih i ekonomskih reformi, a ne nevolje kosovskih Albanaca. To najbolje objašnjava rat NATO. Milošević je bio problem za transatlansku zajednicu predugo, tako da su Sjedinjene Države osećale da će on jedino reagovati na vojni pritisak (…) On je izazvao osnovne NATO vrednosti i njegove same egzistencije“
Autor: dr Mile Bjelajac
Nije prvi put da se ambasador Tomas Šib u zemlji akreditacije svrstava među diplomate kakav je na primer bio Cobel, a ne među one zemljake diplomate kakvi su bili Ajf ili Hartvig.
Povodom njegove iritirajuće izjave o opravdanosti rata 1999., čitaoce i njegovu ekselenciju želimo da podsetimo u meri naknadnih saznanja i objavljenih izvora, šta je bio stvarni cilj rata.
Sam Vesli Klark glavnokomandujući NATO general, u intervjuu Dejvidu Martinu na CBS News 2000. je izjavio: „Milošević, govoreći otvoreno, nikad nije stvarno shvatio da ovaj rat nije striktno bio vezan za Kosovo. To, konačno, nije bio ni konflikt zbog etničkog čišćenja. To je bila bitka za budućnost NATO, bitka za kredibilitet Sjedinjenih Država kao sile u međunarodnim odnosima“.
Tačno, UNHCR prve izbeglice beleži tek 28. marta.
O potrebi dokazivanja kredibiliteta SAD govorio je i ubeđivao delegaciju američkih Srba sam predsednik Klinton 4. aprila 1999. godine.
Albance je pomenuo samo u prvoj rečenici prilikom susreta.
U Rambujeu je „letvica bila namerno podignuta previsoko, kako Srbi ne bi mogli da prihvate (zahteve). Njima treba malo bombardovanja i to će i dobiti.“, piše Džejms Džatras (James Jatras) o farsi u Rambujeu gde je jednom broju novinara, samo za orjentaciju, baš tim rečima to saopšteno.
I Henri Kisindžer će (Daily Telegraph, 28 juna 1999) oceniti: „Tekst iz Rambujea, (…) je bio provokacija, izgovor za početak bombardovanja.“
Nemački Süddeutsche Zeitung, 11 maja 2010. će objaviti da je konferencija u Rambujeu organizovana da bi NATO-u dala „legitimitet za dugo planirani vojni napad.“
Džon Noris, šef za veze pomoćnika državnog sekretara Talbota, navodi onda prikrivane razloge: „To je bio otpor Jugoslavije širenju trendova političkih i ekonomskih reformi, a ne nevolje kosovskih Albanaca. To najbolje objašnjava rat NATO. Milošević je bio problem za transatlansku zajednicu predugo, tako da su Sjedinjene Države osećale da će on jedino reagovati na vojni pritisak (…) On je izazvao osnovne NATO vrednosti i njegove same egzistencije“.
Koliko se rat želeo svedoči i šef posmatračke misije Evropske Zajednice na Kosovu (ECMM), nemački ambasador Ditmar Hartvig. Misija jednako brojna kao i Vokerova (OSCE).
Svedočili su da je OVK ta koja vrši teror i provocira, tera Srbe u izbeglištvo, a da se jugoslovenske snage drže krajnje suzdržano, želeći da se očuva sporazum Milošević-Holbruk iz oktobra 1998.
Predstavnici ove misije bili su pre Vokera u Račku i glavni su svedoci kasnije Vokerove manipulacije.
Kako god, zapadne vlade nisu koristile izveštaje Hartvigove misije i upravo su davale za javnost suprotne tvrdnje. Ambasadori i osoblje na terenu su jedino mogli da zaključe da se nije želo mir već rat. Bili su dovoljno iskusni da to zaključe.
U svom pismu kancelarki Angeli Merkel 26. oktobra 2007, navodi:„Ni u jednom izveštaju između kraja novembra 1998. i evakuacije (…) ne pominje se da su Srbi vršili veće ili sistematske zločine nad Albancima, niti se makar u jednom jedinom slučaju govori o genocidu, ili incidentima /zločinima koji su slični genocidu (…) Nasuprot tome, stalno se ponavljalo da, s obzirom na sve učestalije napade OVK na srpske izvršne vlasti, njihove bezbednosne snage pokazuju izvanrednu uzdržanost i disciplinu. Jasan i stalno postavljan cilj srpske administracije bio je – da se što preciznije pridržava odredaba sporazuma Milošević – Holbruk i tako međunarodnoj zajednici ne pruži razlog za intervenciju (…) Shodno tome, do 20. marta nije bilo povoda za vojnu intervenciju, te su tako sve mere međunarodne zajednice koje su tamo usledile bile nelegitimne.“
Hartviga je naročito uzbuđivala činjenica da je njegova zemlja još u vreme rata u Bosni, podržavala američku politiku nezavisnog Kosova.
Ambasador Keler, pomoćnih Vokera, žestoko je optužio svog šefa da je postupcima namerno pripremao i izazivao rat.
Kao i Keler, mnogi članovi Vokerove misije su znali da je Voker bio deo američke politike da se demonizuju Srbi i podrži OVK.
Svi oni pišu da je najveći uzročnik nasilja bila OVK.
Izvor: Fakti
Samo zvanična tužba protiv tih nacista, i neodustajanje od Istine.
Ti što se lovu uzeli „ispod žita“ i glumataju patriote, vlast itd., doći će i po njih „partneri“.
Narod mora ovaj zločin da iznese na čistac, da raščišćava sa bagrom, nema druge.
Izvrstan tekst.
Pojedini ključni izvršioci agresije NATO-a na Srbiju u nekim intervjuima kasnije izllijetali su se i otkrivali pravu suštinu vojnog angažovanja.
To je revitalizacija NATO saveza koji je izgubio svrhu.
Prilika da NATO ima neku svrhu, bila je njegova uloga na Balkanu i protiv Srba po svaku cijenu (istina i žrtve nisu važne), kako u produbljenju krize tako i samom angažmanu.
Trenutačno, nova svrha opstanka NATO je „Rusija“, samo u ovom slučaju vojni angažman nije moguć bez katastrofalnih posljedica.
Cim je „pao“ berlinski zid…Svatko ko imalo prati geopolitiku…znao je da ce Srbi biti na udaru novog svj.poretka ili 4.Rajha……Bombardovanje Iraka Libije Jugoslavije…stvaranje NDH na Drini…Kosova Montenegra…juris preko Ukrajine na Rusiju…..Po mom skromnom misljenju danas je 1943……..Netko ce docekati 1945….4.Rajh KAPUT!!!