Bili su još djeca
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Bili su još djeca. Neki se još nijesu ni brijali, a neki su pažljivo njegovali tek izrasle malje pokušavajući da ih uobliče u prave brkove. Bili su djeca, ali su ih vojne uniforme činile starijima, a lica, garava od maziva, nafte i nesanice, skrivala su tihu jezu i strah. Jer, okolo je već tutnjao rat, a oni su bili narodna vojska okružena neprijateljskim narodom. Neprirodno, ali bolesno istinito!? JUGOSLOVENSKA NARODNA armija bila je opkoljena u srcu do juče jugoslovenske države, države zbratimljenih naroda i narodnosti. Bili su pripadnici raznih naroda, ali ih je sivomaslinasta uniforma činila jednakima, a vojnička zakletva obavezivala na vjernost „narodima i narodnostima“ države „brastva i jedinstva“. Pa i tom narodu koji ih je već mrzio prađedovskom mržnjom.
Bili su samo nešto više odrasla djeca, ali situacija je bila daleko od dječje igre. Rat je bio pravi, meci su bili pravi, mržnja je bila prava, smrt je bila prava i sve je bilo jezivo strašno, košmar najcrnjih slutnji i snova. A sve usred šeher Sarajeva, grada „Bijelog dugmeta“, „Indeksa“, „Zabranjenog pušenja“, Ilidže, sevdalinke… usred srca „bratske sloge i ljubavi“. Sarajeva u kojem je već uveliko klijalo sjeme najdublje, one praiskonske mržnje i zla, onog zla koje je još desetak godina ranije slutio Branko Ćopić u svom čuvenom testamentu – pismu Ziji Dizdareviću.
Bili su skoro djeca, a bili su, ne svojom voljom, uvučeni u ostavinsku raspravu u kojoj se ono do juče zajedničko „naše“ krvavim nožem već dijelilo na naše i njihovo. Koliko do juče bili su „na svome“ koje je, silom i preko noći, postalo „njihovo“. Valjalo je otići odatle , otići tamo gdje ih neće gledati preko nišana. I htjeli su. I krenuli su. A od mržnje i metaka štitili su ih niko drugi do „plavi šljemovi“ Ujedinjenih nacija, boja koja je bila i još uvijek jeste sveta boja na svim ratištima.
Scena je bila postavljena u srcu Sarajeva. U Dobrovoljačkoj ulici. Bože, kako lijepo mjesto za umiranje!!! Jer, osim što su bili mladi, bili su i „dobrovoljci“. Djeca koja su se s ponosom odazvala pozivu na kojem je pisalo: „Otadžbina te zove“! A dio „otadžbine“ ih se odrekao i proglasio legitimnim metama. Ujedunjene nacije i njihovi „plavi šljemovi“ su se poput miševa sklonili u sporedne sokake tako da je smrt divljala Dobroboljačkom kao gladan kurjak u otvorenom toru. A oni su, rekoh, bili samo djeca, tek razigrani jaganjci na božjoj livadi, ostavljeni na milost i nemilost strvoderima.
Dvadeset osam mrtvih, pedeset ranjenih, više desetina zarobljenih i kasnije mučenih… previše i za mnogo ozbiljniju bitku. Ali, to i nije bila bitka već krvava odmazda i egzekucija jer pucala je samo jedna strana. Strana koja je prehodno dala riječ da će prolaz biti slobodan i štićen. Ali, još Njegoš je rekao da „niko krupno ko Turčin ne laže!
Evo su već trideset i tri godine od tada, ali bilo bi više od ironije konstatovati da za taj zločin niko nikad nije odgovarao. Odgovornost, stvarna ili nametnuta, bila je i još uvijek je, rezervisana samo za jednu stranu. Stranu vječitih stradalnika i naivaca, spremnih da svima povjeruju i oproste.
Trideset i tri su od tada, a Dobrovoljačkom (ako se još uvijek tako zove) i dalje stražare ona ista mržnja i nevjera, kao zmija u svojoj rupi vrebajući da se njome ne začuje korak srpske noge. A sve usred šeher Sarajeva, onog kojeg je Valter odbranio, i u njemu svirale i stvarale legende jugoslovenskog mita o brastvu i jedinstvu.
I ne očekujem, i ne nadam se više čak ni okašnjeloj pravdi za one tek stasale dječake. Jedino se nadam da njihova smrt koliko nedužna neće biti i uzaludna i da se više nećemo „spuštati na to uže“.
Oprostiti – MOŽDA, zaboraviti – NIKAD!!!
Ako vec niko nije a izgleda ni nece odgovarati za taj zlocin,onda se toj djeci treba oduziti jednom filmskom pricom – upravo u smisluu koji sam pokusao istaci u komentaru.Nijesam ni naucnik,ni istoricar,ni filmski umjetnik, niti imam retoricke sposobnosti za ucesce u takvom filmkom poduhvatu.Ovo je samo ideja.Tu bi se jasno razlucila tri mentalna sklopa; krvozedni zlocinci,naivna djeca i nesposobni komandni kadar JNA.Razne polemike koje bi se u vezi s tim pojavile nebi uopste mogle narusiti tu sliku.Dio price bi bile i razne teroristicke prijetnje koje su tome predhodile.Primjera radi;dali je terorista koji prijeti rusenjem brane uopste mogao imati materijalno-tehnicka sredstva za takav poduhvat i da li je neko sa njim trebao pregovarati – to nema nikakve veze s onim sto je trebao reci i uraditi jedan profesionalni vojnik.Time je trebao da se bavi neko drugi.
Ne samo da niko nije odgovarao za taj zlocin,nego to (ne)skrioveno, slave kao vitesku pobjedu nad vojnom silom koja se zvala JNA.Toliko su se uzivljeli u tu zvoju bolesnu iluziju o golorukim momcima u patikama koji su se suprostavili vojnoj sili,da se i pocinioci zlocina javno fale svojim „junackim“djelima.Istina je sasvim drugacija.Na jednoj strani su bili zakrvljeni fanatici,dobro obuceni,naoruzani i spremni da ubijaju a neki od njih su vec imali do lakata krvave ruke.Na drugoj strani je bila jedna paradna vojska u kojoj su bila djeca potpuno nespremna i mentalno nepripremljena da u realnim okolnostima adekvatno reaguju.Ustvari,oni nijesu ni bili svjesni s kakvim monstrumima imaju posla.Toj nespremnosti je znacajno doprinio uspavani i dobro uhljebljeni komandni kadar kome je glavni cilj bio da zdrze svoje privilegije.Treba se samo sjetiti snimka razgovora onoga generala Kukanjca (bas odgovarajuce prezime) s izvjesnim Muratom Sabanovicem koji prijet da ce srusiti branu u Visegradu.Profesionalni vojnik Kukanjac se obraca teroristi:“Nemoj Sabane…Murate…molim te“ a Saban Murat se razgoropadio,psuje i prijeti.Taj isti kukanjac ima obraza da se pojavi u javnosti da nam „pojasni“ svoju ulogu.Da nije bio kukanjac, on bi kao profesionalni vojnik,imao samo jedan odgovor:Dolazim po tebe Murate,sad,iz ovih stopa.Time bi sacuvao svoju vojnicku cast a ta djeca bi shvatila poruku i bili bi mnogo spremniji.