Beskrajna vrteška zla laži

Piše: Emilo Labudović

„Gaza umire“!
Ovaj užasavajući krik nad ljudskom ravnodušnošću odjeknuo je sa vrha palate Ujedinjenih nacija, ali i prije nego je i dotakao bilo čiju savjest u krugu ovovremenih gospodara svijeta, ugasio se i rasuo kao pustinjski pijesak Judeje i Zapadne obale.
„Gaza umire“, pa šta?
To su tamo nekakvi Palestinci, jeftina moneta za potkusurivanje u više od osam decenija dugom jevrejsko – arapskom razračunavanju, pod budnim američkim okom.
„Gaza umire“!
Umire iz dana u dan. Umire u bolnicama raznesenim raketama, u redovima za oskudnu koru hljeba, u bombardovanim školama, šatorskim naseljima, u već razrušenim ruševinama… Desetine, stotine i već hiljade žrtava jedne vojne nadmoći, tajno i javno podupirane još većom vojnom moći, gase se kao nedogorene svijeće, i sve je manje mjesta ne samo za život nego i za konačni počinak. A svijet ravnodušno gleda i ćuti, jer u Gazi se ne dešava ništa novo. Pogotovo ne genocid. Kao što nije ni u Jadovnom, Jasenovcu, Gradišci, Sajmištu, Banjici, Jajincima… Jer, genocid se desio samo u Srebrenici, i nigdje više.. Jedinstven, i neuporediv sa drugima, čak ni sa Gazom. I više nego dovoljan za sva druga zla u svijetu.
U Srebrenici je, po nikad utvrđenim podacima, poginulo nešto više od 8 hiljada ljudi; u Gazi bilans smrti je već prešao brojku od 62 000. Ali, to nije genocid,
jer genocid je u Srebrenici.
U Srebrenici su, do poslednjeg, poginuli odrasli muškarci, ratnici pod oružjem, i ni jedno jedino dijete i ni jedna jedina žena; u Gazi među mrtvima su više od 55 odsto žene, djeca i starci. Broj ubijene i od gladi i bolesti umrle djece vrišti do neba. Do istog Boga nad svima nama. Ali, to nije genocid, genocid je u Srebrenici.
Smrt u bosanskoj kasabi i danas je uvijena u sijaset tajni, zavjera i režije; smrt u Gazi se dešava uživo, u jezivom direktnom prenosu svjetskih medija i ne ostavlja nikakve dileme. Ali, to nije genocid, genocid je u Srebrenici.
Nehumano je poređivati smrt i jednačiti je brojem mrtvih, jer neko je davno rekao da je nasilna smrt jednog čovjeka – smrt vasione. Ali, čovjek pri zdravom razumu i čistoj logici ne može a da se ne zapita i ne zamisli nad pokušajem da se nesumnjivi i nesporni zločin u Srebrenici izdigne na nivo genocida, a da se deset puta gore, planirano, organizovano i sistematsko utiranje jednog naroda, i to u najvećem broju civila, svede na kolateral ratnih operacija.
Da se zapita dokle smo to došli u civilizacijskom sunovratu kad se jedne žrtve desetostruko više vrednuju u odnosu na druge. I pri tome se toliko otvoreno i bezočno laže da prosto boli koliko lažovi računaju da se obraćaju beslovesnim govedima, tražeći od njih da slijepo vjeruju njihovoj bestidnosti. I da onimlj, koji i dalje ostaju pri zdravoj pameti, prijete batinama i ozakonjenim progonom.
Danas će opet majke Srebrenice, sve u bijelom, po ko zna koji put zaridati i dići svoj lelek do neba. Ali, više je teško razlučiti koliko je u tome iskrenog bola, a koliko lamenta nad, do zla boga neubjedljivom, predstavom o genocidu. Njihov plač, pojačan medijskim megafonima, ponovo će jeknuti planetom, majke Gaze, sve u crnom, niko neće čuti, jer one su neke druge majke i njihov bol je samo njihov.
I opet će krenuti orkestrirana medijska i politička hajka na „počinioce“ genocida, na neumoljive i ostrašćene srpske dželate i njihove prekodrinske sponzore. Jer, kad nešto kao što je srebrenički genocid, nije, samo sobom i samo po sebi, dovoljno istinito i uvjerljivo, valja ga stalno ponavljati i raspirivati oganj mržnje, da vatra ne utrne, nadajući se da će sto puta ponovljena laž jednog dana postati istina.
Duboki naklon sjenima i vječan spokoj svakoj žrtvi zla, pa i onima u Srebrenici, koliko god da ih je. Ali, odavno nije tajna da ih je u Potočarima više nad zemljom nego u njoj, i da su mnogi samo „pozajmili“ svoja imena a danas se, živi i zdravi, slobodno šetaju ulicama svjetskih metropola. Iskreno saučešće majkama Srebrenice, ali i onima duž bratunačke ceste jer i one su majke. Ali majke koje nariču u užegloj tišini svjetske medijske i svake druge scene.
A majke Gaze i njihova pregladnjela djeca, koja im umiru na presahlim grudima, i dalje će, do poslednjeg, umirati bez prava na glas koji budi uspavanu i ravnodušnoću zaraženu svjetsku javnost, naslažući se kao julsko snoplje jedne bestijalne žetve bjelosvjetskih ubica i moćnika. Ali, to i dalje neće biti genocid, jer genocid je u Srebrenici.
O Srebrenice, velika obmano i igro smrću i grobovima! O, Gazo, krvava mrljo na licu i savjesti čovječanstva!!!