Beli, Bezbeli…

Isuviše „ozbiljnu“, katkad i zaoštrenu balkansku (čitaj – palanačko-krčmarsku) „politiku“, jedino cinizam bez cenzure može postaviti na njeno mjesto, te javno odustati od po svaku cijenu borbe za vlast, znači, prvenstveno djelovati politički, al` kad će to naša raja skontati, bogapitaj.

Prvomučenik Vučić igra na kartu – kako što bolje izigravati narodnog čovjeka, pa tako biva bez karaktera, istovremeno je poljoprivrednik, inženjer, i ništa manje prvi ministar za vanredne situacije bez zaštitne opreme; kako mu je imunitet (samo da ne ureknem) otporan, ne štedi se: taj kisne, na se prihvata kamenice Srebrnice, kao i smicalice raznoraznih privatnih medija koje nemaju pojma o čemu to baljezgaju, ali važno je da odrađuju svoj posao koji im obično finansiraju tajne, inostrane mreže, itd. Međutim, u ovom megalomanskom pokušaju da se Srbija pošto poto vrati na pravi put, provlači se jedno škakljivo pitanje: da li je Prvomučeniku Vučiću bitnija apsolutna vlast, ili program koji bi državu opet postavio na koliko toliko stabilne noge? Ili, bez apsolutne Vučićeve pobjede, ima li spasa srbima? – (Ah, to je magija politike – uvijek vas ostavi bez odgovora, ili vam na fin način pojasni da je postavljeno pitanje majmunsko i da na njega nema razloga odgovarati. Kapiš?)

Naprotiv, upravo je Beli koliko je mogao uozbiljio političku scenu u Srbiji, i za razliku od ovdašnjih Buksovaca (TBOK), ponudio je nešto, prije svega – konstruktivno! Buksovci su, u prvom redu, da se ne lažemo, obojeni kritičari! Umjereni od šunda kakav je Šuković (Šuković je šum, crvenoborac koji se zalaže za ograničavanje slobode govora, i to je živa istina!), ipak nisu uspjeli napraviti nešto što bi, konačno, uzdrmalo tzv. građansku svijest (idealnu podlogu za kreiranje totalitarizma), i prenulo je iz krečine u kojoj se nadima gomila. Ali tako je kad kritika strepi od fame šta je to blam, a šta ne…

Zaista, nama je potreban jedan Crni! Da, jedan crni bez bijelog. FiJip (lažni) III, odavno je izjavio kako se, kukavac, nada, da će kandidaturu za novog predsjednika prihvatiti harizmatični šef, i ta izjava kao da je projavila iz guščijeg pera N. Kilibarde, koji u pomenutom vladaocu vidi novocrnogorskog Apolona, jednu britvu čija je vizija, naprosto, spasonosna na koju god se stranu okrenula. Dakle, Crni bi morao da bude onaj koji bi raskrinkao „građansku opciju“, mlaku opoziciju, kupljene NVO org., i sve one koji bi, ama kad ti kažem, samo diplomatskim metodama smjenjivali ono što, pazi sad, nazivaju golom mafijom čiji je jedini program korupcija i kriminal! – Ostaje pitanje: da li će se, napokon, pojaviti taj Crni koji će obasjati Crnu Goru?!

Uslovno rečeno, istinskoj kritici ništa ne može biti blisko, i tim prije, Preletačević je u Srbiju pao poput Markesovog omatorelog Anđela; niotkuda, pojavio se onaj koji, svakako, ne umije da laže. To, s druge strane, objašnjava da je politika našminkano javno proseravanje, jedna slatkorečivost koja se, usred smrtne ozbiljnosti, svakomalo prihvata za okvir cvikera, tim potezom dodatno pojašnjavajući koliko je situacija usrana.

Prvomučenik Vučić, eto, ispada da je, ništa manje do žrtva Srbije! Ma nije njemu do apsolutne vlasti, koliko do svakog čovjeka, bio on dripac iz kruga dvojke, ili odrpani pošten seljak sa njive… E, upravo u tome, Prvomučenik Vučić vidi jednu gotovo jevanđeljsku notu u politici koja ne poznaje razlike.

(Beli je za našeg čovjeka odveć neozbiljan, kao što mu je svojevremeno Đinđić bio nadmeni filozof i njemački đak. Zato uvijek nazadna politika na Balkanu osvaja apsolutnu vlast!)