Balkan

Piše: Goran Komar

Ćirilicom se može, ne samo pisati, već i živjeti. Ko smo, i kakav intelektualni format mi danas, da ukidamo slovo Pisma koje je preživjelo duže od milenijuma suzbijanja? Srpski narod je jedini među svim baštinicima ćirilice na Balkanu koji je opredjelio ćiriličko slovo svome nacionalnom izrazu u periodu već sasvim otvorenog zatiranja tog slova, ali, što je još puno važnije, ovo slovo praktikovao i u vremenima njegovog spontanog izražavanja. Kada nije imao izbor drugog slova? U vremenima u kojima takav odabir nije predstavljao izraz nacionalne emancipacije. Temeljni balkanski narod je stvorio stotine sačuvanih i hiljade izgubljenih povelja i pisama koje određuju srpsko ime i srpske narodnosno-crkvene oznake između 12. i 16. vijeka. 1189: „Na Usjekovanje Glave Svetog Jovana Krstitelja“. Apsolutno tom svom srpskom narodu ne pripisujem prvenstvo u odabiru i praksi. Evo zašto. Načinio sam uporedne analize oblika slova (samo nekoliko) u sačuvanim spomenicima ćiriličkog prostora, od najranijih sačuvanih spomenika (evanđelistara, epitafa i povelja). Našao sam potpunu zastupljenost u prostoru (jako širokim prostorima) svih oblika koji su mi se činili dominantim. Uključujući, dakako, prostor stare bugarske države. Kada bismo posmatrali samo tu činjenicu potpune prostorne disperzije svih glavnih oblika, pa da i ne posmatramo detaljno pitanje emancipovanosti pisma, bilo bi jasno da je korpus najstarijih sačuvanih spomenika samo vrh ogromnog slovenskog brijega potopljenog ratovima, uništavanjima, zatiranjima svake vrste. Kada govorim o tim najstarijim, ograničavam se na pisane spomenike do 1250. godine. Taj broj sačuvanih spomenika je neznatan u odnosu na broj realno ispisanih. Za to je dovoljno osmotriti oblik slovnih znakova najstarijih sačuvanih povelja i pisama, pa i natpisa. Sasvim je očigledno da je u pitanju veoma izdašno razlisatala plemenita loza. U nekima je vidljivo da je pisar svoje djelo mogao načiniti mnogo, mnogo bolje-urednije. Lično, iznenađen sam nemarnošću pisara određenih humskih i raških pisama, ali pažljivi pogled uvijek me uvjeri da je poneko inicijalno slovo, ili slovo ispisano unutar datacije, stvarala ruka koje bi bila kadra iscrtati neke od inicijala najznamenitijeh Evanđelistara. Ovi pisari su, jednostavno, pisali vrlo mnogo. Da nema tragova pečaćenja, ja bih o brojnim starim pismima mislio da su koncepti. Ipak, „dobro pero banovo“ (Desoje) nije pisao samo ove sačuvane isprave, nego ko zna koliko njih da bi se prozvao dobrim perom banovim? Tako i ostali. Pogledajte samo pisma, veoma stara pisma, pojedinaca i opštinskih kancelarija? Pogledajte pismo Popovske opštine, ili pismo kneza Črnomira? Sve je to poslato u Dubrovnik i oba ova pisma mogu ležati u graničnoj zoni oko 1250. godine. Neću ovdje ukazivati na ostale koje sam sve lično pregledao. Natpisi toga vremena su takođe veoma ubjedljivi.

Kada sam spremio izdanje svog zbornika ćiriličkih natpisa Stare Hercegovine (III, 2017), otvorio sam ga fragmentom slova sa jedne krhotine nedavno iskopane u Boki. To zato, što vjerujem da je taj fragment stariji od natpisa župana Grda. Zemlja će tek otvoriti zakopano ćiriličko blago, a brojni značajni nalazi leže u depoima naših muzeja.

Dakle, pogled u prošlost kazuje drevnost Pisma. Ovim Pismom je gost Radin kazao da nije jeretik i tim Pismom je tri puta pomenuvši ime Gospodnje herceg Stefan u natpisu u Sopotnici kazao da nije jeretik. Oni time kazuju da su Srbi. Uzmite zatim i pogledajte pouzdan prevod pisma carigradskog patrijarha Genadija upućenog svetom bratstvu manastira Svete Katarine u Sinajskom gorju i pročitajte prvu rečenicu pisma učenog patrijarha: „On (Stefan) je pravoslavni, jer je Srbin“.

Mora se Pismo dotaći da bi se o njemu govorilo. I pogledom i prstima. Danas se ne mora na konjima i pješice kao prof. Vid Vuletić-Vukasović. Uzmete auto, pa malo autom, malo pješice, dakako sa kosjerom. Sada već odavno nema koza i naša groblja su zarasla u korov. Jugoslovenska arheologija je vidjela određen značajan dio natpisa. Ali nipošto nije vidjela sve. Od kada sam 2004. počeo sa obilaženjem starih grobalja Hercegovine, pa zatim, istočne i centralne Bosne, svi novootkriveni natpisi, sem jednog, čuvaju čista narodna imena balkanskih Srba. Uvjeravam uvažene čitaoce da Petko krstjanin pominje Višnji Jerusalim. On nema nikakve veze sa jeretičkim grupacijama u Bosni i Hercegovini svoga gospodara Stefana. Ali, ima veze sa crkvom istočnog obreda u zemlji Bosni na koju, očekivati je, ni Carigrad ni Rim ne gledaju blagonaklono. S tim u vezi rekao bih da u Srbiji, u visokim ustanovama nauke, postoji i postojala je tendencija srbijanizovanja srpske Bosne. Dio naučnika u prestonom Beogradu nastojao je na srbijanizovanju tog kulturno-istorijskog prostora i pri tom instalisao tuđinske natrune ili čak narodnosne obrasce, suprotstavljajući se uplivima tuđih istoriografija. Radio je isto što i ekstremni, nacionalni elementi u Hrvata. Oni su Bosnu pohrvaćivali, kao što je Jozo Crnica u osvit 20. vijeka pohrvaćivao, a ne pokatoličavao Konavle. U tom trenutku tamo nije bilo pravoslavnih, ali jeste Srba i to jako mnogo. Brojni naučnici u Srba nisu uvidjeli čisto lice temeljnog balkanskog naroda koji je kroz svoje spontano izrečeno ime i spontano naznačeno crkveno opredjeljenje uzdržao svoj istorijski korak do naših dana. Kakav je tek podvig taj narod učinio u periodu kada je to ime i to opredjeljenje izgovarao nakon Berlinskog kongresa? Taj narod je na hiljadama nadgrobnih Krstova ispisivao: „Ovdje leže srpske kosti…“, ili: „Ovdje leži pravoslavna Srpkinja“. Pismo se čita, dotiče, umiva, kadi. Pismom se živi. Pismom se vjeruje. Pismom se naučno otvara polje istorijskog hoda temeljnog balkanskog naroda čijim imenom je najprije obilježen Balkan. Ne može kralj Tvrtko u Tristivnici, malo poslije krunisanja, kazati što je kazao samo zato što politički pretenduje na raško naslijeđe. On je, kao i oni prije i poslije njega, kralj Srbima, a sve drugo su oznake zemalja. Pa zar u periodu banova i kraljeva Bosne Srbija stoji bez kralja?

Riječju, kada su balkanski narodi stigli do vremena u kojima je trebalo istaći svoje narodno ime i odabrati svoje narodno pismo, što se dogodilo? Ja sam pregledao hiljade nadgrobnih spomenika. I jednih i drugih i trećih. Negdje poslije 1860. godine vidim u danas hrvatskim selima gotovo isključivo latinične natpise. Tako isto u muslimanskim. Taj dio balkanskog stanovništva opredjelio se za latinicu. Govorim, dakle, o periodu turske uprave Bosnom i nešto kasnije austrougarske. Ili je, naprosto, sa rimokatolicizmom uzeo pismo? Želio bih dozanti: da li je negdje nakon proglašavanja ćiriličnog pisma hrvatskom baštinom negdje neko dao da mu se na nadgrobnom spomeniku ispiše ime ćirilicom? Na primjer, u selima oko Kočerina gdje posmatram spomenik ćiriličkom slovu?

Ćirilica je, kao sistem pisma, krajnje moderna. Uvijek sam pomišljao na jednu situaciju koja bi se, realno, mogla dogoditi. Kada sam ja bio mali, sjećam se da je bilo razmjena djece osnovnoškolskog uzrasta, čak i sa zemljama poput Engleske. I Amerike. Kada bi mali Amerikanac stigao u Trebinje, kod svog vršnjaka koji već intenzivno, shodno uzrastu, uči engleski jezik da njih dvojica mogu razgovarati, pa vidio slova u njegovoj teci, što bi se moglo dogoditi? Mogao bi pitati o tim slovima. Vjerovatno bi mu pažnju privuklo vrlo gabaritno slovo Ž? Mogao bi dobiti odgovor od vršnjaka ili njegovih roditelja i doznato da je Pismo staro više od hiljadu godina i da ga njegov narod praktikuje do dana današnjeg. Ja vjerujem da bi to dijete poželjelo da zaviri u tako drevni sistem. Ali kazivanje o drevnosti i kontinuitetu tog sistema sigurno ne bi toga malog gosta naročito impresioniralo. Što bi se dogodilo ako bi domaćini donijeli odluku da američkom djetetu pokažu kopiju Evanđelisatara pisanu tim Pismom (postoji u tom gradu)?

Srpsko narodno kulturno i crkveno blago se mora iznijeti u svijet i svijetu se mora kazati, koliko se može dokučiti, o veličini žrtve srpskog naroda. Žrtve za hrišćansku civilizaciju. Ćiriličko slovo je jedan od pečata žrtvenog prinosa Hristosu srpskog naroda. Ja nisam u čitavom korpusu drevnih listina vidio druge etnonime u vezi sa istorijskim, realpolitičkim kontekstom stare Bosne. Niti u dijelu privatno-pravnih dokumenata, niti državnih. I ni slučajno ne umanjujem ulogu i prisustvo drugih naroda u njoj. Veoma ističem i želim učiti. Malo je prilike, nažalost, za saradnju i duboko vjerujem da će biti moguća u budućnosti. Ali, ne pristajem i protestvujem zbog linije istoriogarfskog stvaranja koja nastavlja djelo Krunoslava Draganovića u liku pojedinih visokih autoriteta Franjevačkog reda u naše dane. O crnogorskoj nauci ne bih ni govorio.