Ako te zaboravim, Petroviću Petre

„Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja.“
(Psalm 137)

Parola da istoriju pišu pobjednici, u savremenom svijetu, kako preporučuje Piter Berk, prije bi se mogla preformulisati na sljedeći način: ISTORIJU BRIŠU POBJEDNICI, što se i te kako uklapa u najmoderniji crnogorski društveno-politički kontekst, o čemu svjedoče i nedavne preporuke da se poštovanjem prošlosti ne može koračati u budućnost. (Dabome, svjesno pravim eufemizam, bez namjere da citiram riječi, odnosno pojmovni kalambur, izvjesne gospođe čije sam ime već zaboravio).

Međutim, odricanje od prošlosti, kao i autošovinistički ispadi već duže vrijeme prednjače kao geslo političke kolone „Za 21. vijek“ (na politički starije vizionare već smo oguglali), što izgleda nije crnogorska ekskluziva, budući da je nedavno i Aleksandar Vučić citirao, premda je tačnije reći, istrgao iz konteksta, riječi iz Pekićeve sotije „Kako upokojiti vamira“: „Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku“, pri čemu računam da je efekat ovog demagoškog nokturna sasvim proziran, te ga ne tumačim.

Radije se pitam šta možemo učinit danas, krećući se od budućnosti prema prošlosti, dakle, u suprotnom smjeru od moderne politike zaborava − kako bismo u sadašnjosti čuvanjem i njegovanjem nacionalnog, istorijskog, kulturnog i duhovnog pamćenja očuvali integralnu sliku sopstvenog identiteta. Jer, ako sebe izgubimo danas, u budućnosti nas niko neće naći. Avaj, možda ima komike, ali mogli bismo ustanoviti nešto slično engleskom srednjovjekovlju: naime, jedno specifično zanimanje − remembrancer, utjerivač dugova, „čiji je zadatak bio da građane nekog grada podseća na ono što bi oni najradije zaboravili“ (Alaida Asman).

Cinizam po strani, budući da se još koprcamo u (novo)istorijskoj traumi, valjalo bi blagovremeno shvatiti da se istorijske i društvene traume, taman kao i individualne, ne mogu dugoročno liječiti zaboravom ili brisanjem sjećanja. „Svjesno zaboravljanje“, kao i političko brisanje prošlosti opasan je bumerang; što se sjećanje više potiskuje, to se snažnije o glavu obije.

S druge strane, važno je imati u vidu da se ne može „prošlosti narediti da se pred nama pojavi onako kao što policija naređuje nekome da se pojavi pred komesarijatom“ (Hofmanstal). Opasnost od svakovrsnih (policijskih) komesara nije slučajno tematizovana na početku znamenite pjesme Miodraga Pavlovića, pod nazivom „Naučite pjesan“. Pjesmu vrijedi u cjelosti navesti. Uostalom, ona govori sve što sam ovdje htio reći.

Naučite pjesan

Kroz kakva društva treba još proći,
kroz kakve ljudske vidike,
kroz zlohodnike, pauke-vojnike,
kroz šume pošasnika,
kroz uši doušnika,
treba još ići uz rame dvoličnika,
s napasnikom oblačiti samure,
s carinikom zavlačiti ruke u mošnje,
gledati pandure kako biju po kičmi!
Svuda se digli borci protiv otkrovenja
i jašu velike konje, vrebaju krv,
zasedaju pravednike i svakog ko se javi
između čoveka i boga, na brvnu.
Kuda će oni što se klone zveri?

Branite se! Naučite pesmu!
Uđite kroz gusle u mramorno oko,
pevajte, orite se, pojte
i stojte mirno kad se začuje pitanje
ko će među vama da zatvori vrata,
slavoslovite dok se hramu ne probije teme,
stakleni prozor nek se obrati moru
dok ne proklija sinje srce,
žamorite, žuborite, romorite,
neka vas nađe svetlo kao srp svoje snoplje,
kao što mučenička krv nađe svoje koplje,
uskliknite, utrojte, uzhvalite,
dok se i lobanji ne otvori gornji vid
i pesma ne pokulja na sleme,
popevajte, koledajte,
usred ovog rata koji sećanje briše
naučite pjesan, to je izbavljenje!

Pjesma je nastala početkom 70-ih godina prošloga vijeka. Iako referiše na društveno-politički kontekst svoga, a bogme i našega vremena, u svom univerzalnom značenju ona nastavlja Njegošev vapaj da ne zaboravimo ko smo.