30 razloga protiv potopa Morače

Piše: Vuksan Simonović

Režimske glavešine u Crnoj Gori u sprezi sa energetskim lobijima ponovo, negdje u potaji, kuju planove kako da potope Moraču, koja je, prema analizi Svjetskog fonda za zaštitu prirode, jedna od svega nekoliko rijeka u Evropi, koja ima slobodan tok i ostala je onakva kakvu su je milenijumi stvarali.

Svi oni koji su decenijama stajali na braniku Morače, poslednjih godina nakon što je 2010. godine propao tender za potop Morače, bili su se ponadali da je opasnost prošla, da su se oni kojima su dolari i kilovati um pomutili, dozvali pameti. Ali ne lezi vraže, ovih dana na vidjelo izlaze namjere i planovi kovani u tamnim vilajetima crnogorskog režima, da se ponovo kodiše na najljepšu rijeku u Evropi.

Potvrđuju se ovih dana informacije, da je Vlada Crne Gore još krajem 2015. godine potpisala dva memoranduma o namjerama da se potopi Morača, sa kineskom NORIKO korporacijom, a drugi sa Ministarstvom spoljnih poslova Slovenije i Ministarstvom vodoprivrede Turske.

Namjere da će ponovo kidisati na Moraču naznačio je nedavno u jednoj polurečenici i novoizabrani predsjednik Vlade u prvom obraćanju u plupraznoj sali Skupštine Crne Gore. Naravno, u odsustvu opozicije koja s razlogom bojkotuje Parlament, niko od prisutnih režimskih poslanika, nije se usudio da progovori jednu riječ i navede bar jedan razlog protiv tog suludog nauma.

Svi su horski složno ćutali, a mogli su da dignu glas i navedu bar jedan od od ovih, najmanje 30 razloga protiv potopa Morače:

Prvo, izgradnja brana na Morači je ekonomski neopravdana i neracionalna, jer Morača kao bujična rijeka, bez prevođenja dijela voda Tare u Moraču, apsolutno nema potencijal koji bi opravdao gradnju brana. Na svu sreću priča o prevođenju Tare, za sva vremena je završena, jer Tara je zaštićena i nacionalnim i međunarodnim dokumentima. Inače, stručna istraživanja govore, a i mi koji smo vezani za Moraču, rođeni smo i živimo na njenim obalama to decenijama gledamo golim okom – Morača kad povremeno podivlja, može da dostigne visinu i do 12 metara, a u ljetnjim žaropecima može da se približi minimumu. To dovoljno govori o promašenosti ukupne priče o izgradnji hidro akumulacija.

Drugo, Izgradnjom brana i stvaranjem vještačkog jezera na metar od praga Manastira Morače, bila bi potpuno devastirana i uništena ova naša svetinja, koja je jedina od svih hramova na našim prostorima sačuvana onakva kakvu je prije 764 godine podigao Stefan Nemanjić, kućić i odžaković. Mnogi naučnici, hroničari, putopisci, pisci, pjesnici, novinari, ikonopisci i slikari, vjernici i ateisti, hodočasnici i putnici namjernici, prolaznici i vjerni narod, kroz vjekove su se divili i dive se ljepoti ove građevine. Kako svojevremeno rekoše uvaženi Tatjana Pejović i Aleksandar Čilikov „Manastir Morača je naš Partenon, naša Nefretiti, druge nemamo…“.

Treće, nema te tehnologije kojom bi se mogao zaštititi Manastir Morača. Zbog ogromne vlage koja bi prodirala u temelje građevine i vječite magluštine koja bi se stvarala nad jezerom vrlo brzo bi bio devastiran, a potom i potpuno uništen ukupni neponovljivi živopis moračkog hrama. Besmislene su priče pojedinih kvazi stručnjaka o izgradnji nekakvih gigantskih staklenih zvona, o ogromnim betonskim potpornim zidovima ispod terase Manastira, o premještanju samog hrama na drugu lokaciju…

Četvrto, od potapanja Morače treba odustati, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog čudesne, jedinstvene freske „Gavran hrani proroka Iliju“ remek djela čitave hrišćanske umjetnosti, i svih kompozicija iz života proroka Ilije jer bi bile smrtno ugrožene. Nestale bi i ostale freske koje datiraju iz vremena izgradnje moračkog svetilišta. Među njima nestala bi i ona raritet- freska „Isusa Hrista sa plavim očima“. Naravno, bio bi ugrožen, a kasnije i uništen i kompletan čudesni živopis hrama, u kome nema jednog kvadratnog milimetra koji nije živopisan i ukrašen.

Peto, bile bi ugrožene čuvene moračke ikone, među kojima se posebno ističe „Sveti Luka slika bogorodicu sa Hristom“ koja je bila zaštitni znak na čuvenoj, na žalost, više ikada teško ponovljivoj izložbi „Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas“ u Parizu od 2.februara do 23. maja 1971. godine. Izložba je potom bila postavljena u sarajevskoj Skenderiji od 28.jula do 28. oktobra 1971. godine gdje sam, tada kao gimnazijalac imao sreću da je posjetim i razgledam. Neprocjenjivu vrijednost imaju i ikone „Sveti Sava i Simeon Nemanja sa Savinim žitijem“, „Sveti Jovan Krstitelj sa žitijem“, „Arhanđel Mihailo u crvenoj odeždi“, „Uspenje Bogorodice“, „Hrist kao car careva“, „Hrist sa apostolima“ i brojne druge ikone – remek djela ondašnjih nenadmašnih majstora ikonopisa. One bi zbog toga morale biti sklanjane na bezbjednije mjesto, a da li bi to onda bilo moračko svetilište?

Šesto, bila bi ugrožena i čuvena moračka „Krasna vrata“ urađena u slonovoj kosti.

Sedmo, bio bi ugrožen divljenja dostojan morački ikonostas.

Osmo, bilo bi devastirano, a vremenom i uništeno čudesno moračko Bogorodično kolo.

Deveto, bile bi ugrožene, a potom i uništene druge svetinje i brojni drugi, do danas sačuvani vrijedni eksponati lavre Nemanjića.

Deseto, bila bi ugrožene preostale vrijedne knjige iz, i onako od davnina skrnavljene i rasprodavane biblioteke Manastira Morače među kojima se posebno ističu Crnojevića „Oktoih prvoglasnik“ iz 1494.godine i „Biblija“, štampana u Rusiji 1581. godine. I one bi morale nekuda da se nose i sklanjaju, što bi opet bilo skrnavljenje ukupne vrednote moračkog zdanja.

Jedanaesto, bila bi ugrožena i mala crkva Svetog Nikole sa svojim prekrasnim živopisom, koja je starija od velikog hrama posvećenog Uspenju Presvete Bogorodice.

Dvanaesto, bili bi ugroženi ukupni objekti manstirskih konaka sa svim svojim veoma vrijednim sadržajima, grobovi moračkih dukovnika i ukupni spomenički fond podignut u slavu moračkih vitezova, izginulih kroz vjekove za slobodu i čast svoga naroda i svoje države.

Trinaesto, nestao bi najljepši i najvisočiji vodopad u Crnoj Gori, čuvena Svetigora („Hilandar je na Svetoj Gori, a Morača na Svetigori“), sa kojim je i crnogorski Kralj Nikola započeo i zaveo Moračko Kolo stihovima: „Nad Moračom đe uskače, skok bijeli Svetigore’’.

Četrnaesto, bio bi potopljen čudesni izvor Bijeli Nerini koji izbija u kanjonu Mrtvice.

Petnaesto, vještačko jezero potopilo bi divne stare mostove: Kaluđerov i Dimitrijev most na Morači, Danilov most na Mrtvici i stari most na Sjevernici. Bio bi potopljen i most Pjenavac…

Šesnaesto, pod ogromnom vodurinom našlo bi se na desetine arheoloških nalazišta iz praistorije u pećinama u moračkom kanjonu.

Sedamnaesto, jezerska voda potopila bi kanjon Platije, kanjon Mrtvice, kanjon Sjevernice, kanjon Ibrštice i kanjon Koštanice kojima se iz dana u dan dive brojni turisti i ljubitelji prirode iz svih krajeva svijeta. Istina, turističke posjete ovim ljepotama prirode sada se odvijaju stihijski jer ovaj režim nije sposoban da napravi organizovanu valorizaciju tih prirodnih ljepota i potencijala. Nije slučajno najveći živivi ekolog na svijetu Franc Veber, kada je u aprilu 1988. godine, zahvaljujući bardu odbrane Morače od potopa, našem dičnom moračaninu Komnenu Bećiroviću posjetio Moraču, i kada je čuo huku njenih bukova i ugledao smaragdne boje moračkih virova i vitke litice njenog kanjona Platije uskliknuo: „Morača je Betovenova simfonija“.

Osamnaesto, izgradnjom brana Rovca i dvije Morače, praktično bi bili odsječeni od svijeta, a moračka i rovačka sela ostala bi i bez ono malo stanovnika koji su još viju po vrletima i bespućima. I umjesto da izgrade seosku infrastrukturu i sačine stimulativni program i materijalno pomognu da se bar dio onih, koji zbog zatvorenih, opljačkanih i uništenih fabrika i preduzeća lutaju podgoričkim i ulicama drugih naših gradova, vrate na svoja zapuštena imanja i oronule kuće, i organizovano bave proizvodnjom zdrave, organske hrane toliko potrebne Crnoj Gori, crnogorski režim nastavlja sa svojom naopakom ekonomskom politikom i destruktivnim odnosom prema selu. Na taj način tjeraju i one koji još žive u ovim krajevima da zametnu tanki brašnjenik preko ramena, i krenu u bijeli svijet trbuhom za kruhom.

Devetnaesto, izgradnjom brana i stvaranjem ogromnih akumulacijonih jezera povećao bi se i onako veliki seizmički rizik. Naime brane bi se nalazile na liniji velikih seizmičkih raslojavanja. Stoga bi brane, a posebno „Andrijevo“ predstavljale ogromnu opasnost jer bi u slučaju njenog loma došlo do katastrofe Podgorice i kompletnog priobalja Skadarskog jezera.

Dvadeseto, stručnjaci kažu i upozoravaju da bi izgradnjom brana na Morači flora i fauna doline Morače bile uništene.

Dvadeset prvo, izgradnjom brana bile bi ugrožene desetine vrsta endemskog bilja koje raste u dolini Morače.

Dvadeset drugo, stručnjaci upozoravaju da je u dolini Morače i njenih pritoka registrovano više od 100 vrsta ptica koje bi bile i te kako ugrožene i napustile bi svoja gnijezda i staništa.

Dvadeset treće, stvaranjem velikih akumulacija u kanjonu Platije bilo bi drastično ugroženo Skadarsko jezero budući da je rijeka Morača najveći snabdjevač jezera svježom vodom. To bi imalo nesagledive posledice na ukupan ptičji i riblji fond ne samo Morače i njenih pritoka nego i Skadarskog jezera po čemu je ovaj Nacionalni park i poznat, i kao takav uvršten na listu važnih svjetskih jezera.

Dvadeset četvrto, izgradnja brana izazvala bi velike klimatske promjene. U skadarskoj kotlini, odnosno u zetsko-blelopavlićkoj ravnici došlo bi do još većih temperaturnih skokova, a uzvodno od brana ne bi bilo blage klime i uticaja sredozemnih struja koje dopiru uz kanjon Morače.

Dvadeset peto, veliki rizik za rušenje brana predstavlja klizište ispod sela Đuđevina, jedno od najvećih na balkanskim prostorima. To klizište bi zbog podlokavanja jezerskom vodom moglo da sleti u jezero i izazove ogromni poplavni talas koji bi potopio i sam Manastir, ali bi neminovno ugrozio i samu branu Andrijevo.

Dvadeset šesto, veliku opasnost predstavljaju klizišta ispod zaseoka moračkog sela Osreci – Debeli Lug i Crnine. Ta klizišta su stalno aktivna. Treba se samo prisjetiti 1979 godine kada je u zaseoku Debeli Lugu u Osrecima koji se inače nalazi ispod magistrale na samoj obali Morače od ogromne zemljane lavine, na žalost, poginula tri člana porodice Jovanović. Hiljade tona zemlje u toku kišne noći, dok su čeljad bila na spavanju sručilo se ispod Rosovog Laza, pregrnulo i srušilo kuću i pregrnulo kompletno imanje. Naprosto, potpuno je promijenjen reljef. Nekolike godine kasnije, kilometar niže prema Manastiru Morača, u osredačkom zaseoku Crnine slećela je ogromna zeljana lavina i pregrnula kompletno imanje Baša Popovića koje se nalazi iznad same obale Morače. Na sreću čeljad nijesu stradala jer kuća je bila pri kraju imanja pa se nije srušila. Opasnost predstavlja i klizište ispod jasenovskog zaseoka Zagradac u blizini moračke lavre, gdje zemljane lavine nerijetko s jeseni slijeću i prekidaju magistralu od Krivog vira do Manastira Morače. A kakvu bi tek opasnost predstavljala mogućnost obrušavanja litica kanjona Platije?

Dvadeset sedmo, režimska vrhuška bježi od istine, da se prije nekoliko godina oburvao dio terase pored samog Manastira, poznat među nama Moračanima i Rovčanima kao „Barča“, kada se sručilo nekoliko stotina tona materijala u Moraču. Priča režimskih „stručnjaka“ da bi se duž terase na kojoj leži Manistir navodno podigli betonski zid dugačak blizu 3 kilometra i visok preko 50 metara, koji bi štitio od odronjavanja je zapravo pokušaj podupiranja one nebuloze kako je ovo svetilište moguće zaštiti. Inače sama „Barča“, i ukupan manastirski kompleks vjekovima, do današnjeg dana su bila saborišta, zborišta i slobodišta Moračana i Roračana, i mnogih drugih plemena. Najpoznatiji je svakako morački Gospođinski sabor, koji je, kažu možda stariji i od samog Manastira.

Dvadeset osmo, padom nivoa jezera u toku ljetnjih mjeseci kada Morača smanji količinu vode, ili gotovo presuši gledali bi užasne prizore kaljuge sa ostacima potopljenih kuća, mostova, ogoljelog drveća, raznih zidina i svakovrsnog otpada, kao što se dogodilo prije nekoliko godina kada je drastično pao nivo Pivskog jezera i kada su iz vode izvireli ostaci Starih Plužina, a što je sablasno djelovalo.

Dvadeset deveto, izgradnjom brana bilo bi potopljeno preko 6000 rala livada, voćnjaka i njiva, a ljudi koji tu žive morali bi se raseliti. Dakle, Moračane i Rovčane čekala bi ista sudbina koja je zadesila Pivljane. Naime, Plužine koje su 1971 godine imale 9.078 stanovnika, a prema procjenama stručnjaka 2021. godine imaće svega 2850 stanovnika što dovonjno govori o demografskoj katastrofi. Stoga priče o ekonomskom prosperitetu i razvvoju Morače i Rovaca, o zapošljavanju mjesnog stanovništva, o 16.000 ležajeva u turističkim objektima na obalama akumulacija, prestavlja najobičniju besmislicu u koju niko normalan ne može povjerovati.

Sadašnji vlastodršci u međuvremenu su, na području Morače i Rovaca zatvorili sve turističke objekte, čuveni Motel „Moraču“ koji je sada obična ruina i Motel u Međuriječju koji se urušio i sada je ruglo pored magistrale. Da nema dvije, privatne kafanice čovjek nebi imao gdje kafu popiti. Slično su govorili i za Plužine i obećavali hinjade ležajeva. Na žalost i to je bila velika prevara ondašnjih i ovovremenih glavešina. U Plužinama je svojevremene izgrađen jedan jedini hotelčić, u koji rijetko ko zakonači, a poslednjih godina više puta je bio zatvaran.

Trideseto, izgradnjom brana bilo bi potopljeno blizu 20 kilometara magistralnog puta Podgorica – Manastir Morača. Vlastodršci su negdje ranije govorili da bi izgradnja nove trase koštala oko 60 miliona. Međutim, poznato je da su Platije jedan od najtežih terena u Evropi, i da treba izgraditi brojne nove mostove, tunele, potporne zidove na toj novoj trasi. Dakle, priča o tako malim sredstvima je najobičnija manipulacija. Ako auto put Smokovac-Mateševo košta oko milijardu eura, onda je lako doći do podatka da bi samo za izmještanje 20 km magistrale uz Platije bilo potrebno minimum 200 miliona eura.

Dakle, jasno je da svaki od ovih razloga, a ima ih još, sam za sebe govori da treba definitivno odustati od bezumne namjere da se Morača potopi i odmah odpočeti postupak upisa Morače u svjetska dobra pod zaštitom UNESKO-a, što je davno predlagao i Komnen Bećirović, čovjek koji je Moraču branio svojim plemenitim djelom stvaranim decenijama.

Isto je učinio i već citirani švajcarac Franc Veber, možda najrelevantniji i najkompetentniji ekolog današnjice. On je 2002. godine, u uvodnoj riječi knjige Komnena Bećirovića „Odbrana Morače od potopa“, između ostalog napisao i ovo:

„Upućujem gorući poziv vlastima Crne Gore da konačno odustanu od pogubnog projekta potapanja Morače. Tražim od njih da, naprotiv, upišu tu divotu u njenoj sveukupnosti na listu baštine čovječanstva pod zaštitom UNESKA. Jer Morača je remek djelo koje pripada budućim pokoljenjima.“

Veber je taj apel ponovio i u sjajnoj poruci koju je uputio učesnicima Okruglog stola „Hidroelektrane i ugroženost Manastira Morače“ koji je, u organizaciji Mitropolije crnogorsko- primorske održan 25.marta 2010. godine, ističući da „Treba apsolutno i konačno odustati od tog nesrećnog projekta da bi se sačuvala divna zemlja Morača i, ne čekajući, upisala na listu baštine čovječanstva pod zaštitom UNESKA. Spreman sam da tome doprinesem!“.