13. jul: Dan ustanka ili dan političkog cirkusa?

Piše: Jovo Pejović

Prelomni trenutak u obelježavanju Dana ustanka naroda Crne Gore u novijoj istoriji dogodio se 13. jula 1997. godine na centralnoj proslavi na Marezi, poznatom podgoričkom izletištu. Pred spomenikom na Marezi okupio se veliki broj građana među kojima i Predsjednik Momir Bulatović. Sa zakašnjenjem se pojavio i tadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović. Kako je raskol unutar jedinstvenog DPS-a već bio u podmakloj fazi, to su i tenzije među prisutnim građanima pristalicama jedne i druge struje bile prisutne, ali je skup završen mirno kako zaslužuje ovaj praznik.

Pristalice Đukanovića su nastavile slavlje u restoranu Mareza, a pristalice Momira Bulatovića se razišle svojim kućama. Od tog datuma 13. jul je svako proslavljao u sopstvenoj organizaciji i na svoj način. Ostaće zabilježeno da je rukovostvo boračke organizacije na čelu sa predsjednikom profesorom Milom Markovićem ostalo na izvornom programu ove organizacije, a da su pristalice Mila Đukanovića, obile prostorije Udruženja boraca i brutalno oteli pečate i dokumentaciju koja se čuvala u kasi. Od tada pa sve do danas se pokušavaju falsifikovati tekovine 13. jula i to isključivo u funkciji političkih partija i njihovog prilagođavanja sopstvenim interesima.

Međutim, ono što se dešavalo 13. jula 2025. godine pred spomenikom partizanu borcu na Gorici je nezapamćen skandal u istoriji ove države. Samo necivilizovani ljudi vode ideološke ratove pred grobovima heroja i remete njihov vječni mir. To je lekcija koja se u civilizacijskim društvima nasleđuje od predaka. Umjesto odavanja počasti palim herojima za slobodu mi smo 13. jula pred spomenikom partizanu borcu na Gorici svjedočili skrvnavljenju tekovina praznika koji je zlatnim slovima upisan u istoriji naše države i remećenju vječnog mira herojima 13. jula. Iz povika koji su odjekivali Goricom slučajni prolaznik nije mogao zaključiti da li su bili upućeni Gradonačelniku Mujoviću ili palim herojima za slobodu jer protiv nekih urlika koji su se čuli, oni su ustali 13. jula. Nikada riječi Njemačkog filozofa Ničea nijesu bile prikladnije za opis političara, kao za ove koji su režirali predstavu 13. jula: ”Politika je mjesto gdje su sve duševne bolesti zakazale sastanak. Tu ne postoji ni jedna uzvišena ideja i ni jedna pozitivna ličnost.

Književnik Meša Selimović je govorio: „Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti. Treba se pomučiti.“

Kada građani okupljeni oko nekih nazovi političara, budu shvatili pouku narodne mudrosti da ovca čitav život provede plašeći se vuka, da bi je pojeo onaj kome najviše vjeruje – pastor, tada će sa mnogo više promišljenosti odlučivati za kim će ići i kome vjerovati, ali i shvatiti da mnogo toga što im političari serviraju nema blage veze sa istinom. Kao neko ko je decenijama sa istinskim borcima za slobodu neposrednim učesnicima 13. julskog ustanka decenijama učestvovao u organizaciji 13. jula, odgovorno tvrdim da bi mnogima koji se danas predstavljaju njihovim poštovaocima, od strane istinskih boraca kojih danas više nema među živima bio zabranjen pristup obilježavanju ovog, ali i mnogih drugih istorijskih događaja.