Zašto se mrze Hrvati i Srbi?
1 min read
Hrvati su krajem 20. vijeka oformili državu. Kada sagledamo okolnosti pod kojima se to desilo, zaključujemo da je jedan od preduslova za stvaranje te države bio nestanak Srba sa teritorije na kojoj je ona stvorena.
U dva maha, u petoj i desetoj deceniji dvadesetog vijeka, došlo je do neopisivog, krvavog zločina nad Srbima, što je ovaj narod doveo do istrebljenja i njegovog svođenja na zanemarljiv procenat u današnjoj Hrvatskoj. Sredinom 20. vijeka Srbi su masovno ubijani i na silu prevođeni u drugu vjeru, dok je krajem istog stoljeća stotine hiljada Srba protjerano iz Hrvatske. U ovoj drugoj prilici, Srbi su pokušali da se fizički i vojno odbrane od hrvatskog nasilja, ali to je učinjeno nespretno i bezuspješno.
Poslije svega, danas na početku 21. vijeka, najistaknutiji hrvatski pojedinci veličaju Pavelićevo djelo. Djelo čovjeka koji je predvodio pokolj Srba u NDH. Zašto je nestanak Srba shvaćen kao preduslov da nastane hrvatska država, i zašto ta država i danas odiše antisrpskim nastrojenjem, kao svojevrsnim pokretačkim duhom?
Umjesto postavljanja ovih pitanja, mogao bih jednostavno da mrzim Hrvate cijelim svojim bićem. Da ih mrzim do kraja svijeta i vijeka, zbog rane koju su mi nanijeli, rane dublje od bezdana…Međutim, ako za sebe i za njih potražim neke dublje razloge postojanja, moram da razmislim, da potražim objašnjenje, da razumijem sukob koji nam se desio, da razmislim o tome zašto su nas ranili, i o tome čija je rana dublja i krvavija. Naša – rana i poremećaj onih koji su ubjeni i protjerani, ili njihova – rana i poremećaj onih koji su obuzeti željom da nas nema…Mislim da nešto od tih razloga stanuje u načinima i motivima kojima su stvarane države ovih naroda kroz vjekove istorije.
Od Srednjeg do Novog vijeka
Od 13. do 15. vijeka Srbi žive zenit svog državnog uspona i političke slobode, i tako grade identitet naroda koji stvara sopstveni kulturni i duhovni izraz. A sve to grade na temeljima univerzalne hrišćanske vjere i pod uticajem pravoslavnog „vizantijskog komonvelta“. Hrvati u tim stoljećima žive kao podanici Ugarske, sa mentalitetom porobljenih Slovena, koji u tuđem carstvu čekaju priliku za ostvarenje svoje političke slobode.
Proći će vjekovi težnje i nadanja da će oni ( Hrvati ), na prostranoj teritoriji zapadno od Drine, a južno od Beča i Pešte, i istočno od jadranske obale, – formirati svoju autentičnu, slovensku, hrišćansku državu. Mijenjali su se okupatori..Turci, Mlečani, Njemci ( Habzburzi )… i sabrao se gotovo čitav milenijum tih i takvih nadanja. Sve to vrijeme Hrvati žive u različitim autonomnim jedinicama ovih carstava. Te jedinice svojim nazivima ( imenima ) govore o postojanju svijesti o hrvatskoj narodnoj posebnosti, ali ta autonomija nije ni blizu onoga što bismo mogli nazvati političkom ili kulturnom slobodom. Povremeno imamo i pokušaje da se podigne ustanak ( npr. Zrinski i Frankopani u 17. vijeku ), ali to je bilo bez uspjeha i bez naročite narodne masovnosti.
Istovremeno, i na istom, već opisanom prostoru, zajedno sa Hrvatima žive i Srbi. Njihov broj je nešto manji, njihova duhovnost i kultura su drugačiji, ali politička sudbina Srba na prostorima zapadno od Drine, istovjetna je onoj hrvatskoj. Podanici tuđeg carstva koji su etnički, jezički i istorijski nešto drugo u odnosu na Beč i Peštu. Svi oni dakle, sa istorijskim strpljenjem i upornošću, čekaju oslobođenje.
Na drugoj strani, istočno od Drine, Srbi žive u znatno većem broju. Njihova velika i snažna država se, u 15.vijeku, ugasila pod turskom najezdom. Međutim, iako žive kao podanici Osmanskog carstva, Srbi su sabrani oko Pećke Patrijaršije. Patrijaršija je izraz njihove duhovne slobode u političkoj porobljenosti, ali i spomenik, svjedok nekadašnjeg značajnog zemaljskog carstva. Patrijaršija je svjedok mogućnosti koju su Srbi ostvarili. Mogućnosti da se u moru vaseljenskog pravoslavlja, od Egipta do Kijeva, ostvari sopstveni bogoslužbeni i kulturni, stvaralački izraz. Pored toga, narodno predanje čuva jedan zaseban kulturni dragulj, – rodoljubivi ciklus pjesama. Njega generacijama prenose narodni mudraci i guslari, i on predstavlja prepjevanu Bibliju, prevedenu antičku tragediju, i uz Crkvu i njenu djelatnost, taj umjetnički poetski spjev čuva snažnu državotvornu svijest Srba.
Otuda, kod Srba u vrijeme turskog ropstva, imamo niz značajnih narodnih ustanaka i plodnih duhovnih i kulturnih obnova, koji svjedoče njihovu narodnu vitalnost. Doba patrijaraha Sokolovića; ustanak Srba krajem 16. vijeka; djelatnost patrijarha Gavrila Rajića i Svetog Vasilija Ostroškog tokom 17. vijeka; novi ustanci krajem 17. vijeka i velike seobe koje su pokrenute nakon propasti ustanaka; politička autonomija, a potom i samostalnost teritorije Cetinjske mitropolije….
Novovjekovni susret u izmjenjenim okolnostima
Rekli smo da na zapadnim prostorima Srbi i Hrvati dijele zajedničku sudbinu porobljenih Slovena, pod različitim upravama Ugarske, Venecije i konačno – Bečke monarhije. Sve su prilike da je, na tim prostorima, do kraja 17.vijeka, broj Srba bio znatno manji od broja Hrvata. Ali duhovni i istorijski spomenici svjedoče o srpskom prisusutvu u Hrvatskoj, još od 14. vijeka, pa i od ranije. Mislim da je nesumnjivo da do ovog perioda, nemamo ništa što bi ličilo na antagonizam ili sukobe između ova dva naroda. Možda je jedan od razloga za takvo miroljubivo stanje između dvije različite konfesije istog ili sličnog etnosa, taj što ni jedan od njih nema političku vlast nad ovim drugim, i što niko od njih nema mogućnost da stvori državu. I jedni i drugi su pod vlašću stranog naroda, stranog jezika i – jake, moćne strane države.
Isto tako je nesumnjivo, da su do 18. vijeka Hrvati posmatrani kao dominantan slovenski narod na ovim prostorima. To valjda zbog njihove brojnosti, ali i zbog njihove konfesionalne bliskosti sa Bečom i Peštom, u odnosu na one Srbe koji su do tog vremena živjeli na tim prostorima. Pokušavam da zamislim kako se hrvatski narodni identitet formirao kroz ovo strpljivo i uporno čekanje da se sa adresa zapadne, rimokatoličke, hrišćanske Evrope ( Beč, Venecija, Pešta, Rim ) dobije „priznanje posebnosti“, „pravo na život“, „dozvola za gradnju sopstvene kuće“. Svo to vrijeme Srbi mogu biti „dobri susjedi“, – brojčano su marginalni…a mogući su saradnici na poslu političke emancipacije.
Međutim, vihor austrijsko-turskog rata s kraja 17.vijeka, koji je donio veliko stradanje i seobe Srba u samoj Srbiji, zauvjek je promijenio hrvatsko-srpske odnose na teritoriji današnje Hrvatske. U dvije velike seobe, do sredine 18. vijeka Srbi su značajno naselili ove prostore i povećali svoj dotadašnji broj. No, pored uvećanja broja Srba, značajno je i to što se mijenja i jača srpski politički uticaj. Na prostore Habzburškog carstva dolazi glavom i bradom – srpski pećki patrijarh sa svojim episkopima. I to ne bilo koji patrijarh, nego ugledni Arsenije Treći, koji je u stalnoj prepisci sa Jerusalimskim patrijarhom i koji uživa veliki ugled u pravoslavnom svijetu. Uz to, Srbi dobijaju značajne političke privilegije od bečkog cara, što ih suštinski čini zasebnom adresom za političke pregovore, u odnosu na Hrvate. Krajem 18.vijeka, u tri administrativne oblasti Austrijskog carstva ( Hrvatska, Slavonija i Krajina ), samo su u Hrvatskoj Hrvati u značajnoj većini u odnosu na Srbe, dok je u Slavoniji njihov broj podjednak, a u Krajini – Srba ima više.
Šta se desilo? Hrvatski prostor nijesu naselili ni Tatari, ni Kinezi, nego njihovi krvni i jezički blizanci, njihovi „dvojnici“ koji su druge vjere i koji ( kroz patrijarha i kasnije kroz Karlovačku mitropoliju ) donose snažnu državotvornu svijest. Da su to bili Tatari ili Kinezi, ma u kolikom broju, hrvatski identitet i njihova perspektiva političke emancipacije ne bi, na taj način, bila ugrožena. Ovako, sa povećanjem broja Srba, i sa snaženjem njihovog političkog uticaja, – popunjava se ili makar dijeli na pola, ono mjesto koje su Hrvati vjekovima projektovali i naznačili sami sebi, u vjekovnoj čekaonici za oslobođenje Slovena porobljenih od hrišćanskog Zapada. Potlačeni Sloveni na rubu velikog carstva koji čekaju osamostaljenje – više nijesu samo Hrvati, već i Srbi! A prostor je premali da bi se razmišljalo o dvije države. Iz hrvatske perspektive – Srbi su zauzeli njihovo mjesto, mjesto za gradnju domaćinstva o kome smo govorili na početku teksta. I što je još teže, dobili su ga od onih ( privilegije koje je Beč davao Srbima ) koji same Hrvate drže u dugom istorijskom čekanju. Isprva, ta muka se nije toliko osjetila, niti su je Hrvati bili svjesni, pa se u revolucionarnom talasu sredinom 19.vijeka, Srbi i Hrvati pojavljuju kao saborci. Međutim, već koju deceniju kasnije na istorijsku scenu stupa prvi moderni hrvatski političar i ideolog, rasista i antisrbin Ante Starčević, koji će, tako prirodno, dobiti epitet „oca domovine“.
Možemo samo da naslutimo tjeskobu koju je narastajući, revolucionarni hrvatski nacionalizam osjetio, kada je u nacionalnom buđenju 19. vijeka, pored sebe zatekao svoga „dvojnika“ koji ga suštinski negira u pretenzijama da ostvari idolopokloničku, antihrišćansku nakanu – stvaranja čiste nacionalne hrvatske države. Naravno, svaki drugi evropski nacionalizam toga vremena nije bio ništa manje bezbožan i ništa manje antihrišćanski. To je prosto bio duh vremena, i manje-više isto se može reći i za srpski nacionalizam, makar za neke njegove političke izraze. Ono što hrvatski nacionalizam razlikuje od drugih je izraženo antisrpsko, rasističko nastrojenje ( Starčević, Frank, Kvaternik…). A ono opet, zbog svih gore iznijetih razloga, možemo nazvati razumljivim psihološkim i emotivnim poremećajem. To je dakle poremećaj čije korijene razumijemo, ali ga ničim ne možemo opravdati niti podržati.
Etnički Hrvat je politički zaspao u 11. vijeku kao neko ko je imao samostalnu rimokatoličku kraljevinu sa kraljem i podanicima koji govore slovenskim jezikom, a probudio se u 19.vijeku, kao novovjekovni nacionalista, koji ne može da dobije istu takvu kraljevinu, jer pored sebe ima sebi sličnog, ali duhovno drugačijeg, … možda bi se moglo reći – samostalnijeg i politički zrelijeg. U svakom slučaju, pored sebe ima nekog ( dovoljno sličnog sebi da se od njega ne može distancirati i dovoljno različitog da ga ne može apsorbovati ) – da se osjeti ugroženim što sa njim mora da dijeli svoje ideale.
Bijes, tjeskoba, zavist … to su temeljne emocije na kojima je nastajala ideologija Ante Starčevića. Kakva suprotnost u odnosu na, recimo, obližnju Švajcarsku, u kojoj je istorija odnosa među različitim ( a sličnim) narodima i različitim ( a sličnim ) vjeroispovjestima, donijela konfederalni suživot, u ono vrijeme kada Starčević poziva na progon Srba iz Hrvatske. Starčevićeve emocije su prema tome nalik emocijama biblijskog Kaina. Zavist i tjeskoba koji pomućuju moć rasuđivanja. Druga dimenzija ove tragedije leži u činjenici da Srbi ( poput biblijskog Avelja ), nijesu mogli ni da naslute kakva se nepodnošljivost rađa kod slovenskog brata. Najprije zato što su i oni, za austro-ugarske prilike, bili samo potomci namučenih i raseljenih, a sve te privilegije koje su dobijali od cara, i dalje su ih činile građanima drugog reda. Nije bilo načina ni razloga da Srbi predvide kako ih bratske oči vide u obliku uzurpatora i pretendenta na mjesto vjekovima predviđeno samo za Hrvate. Da, – onda kada nema Boga, i kada, kao poljedica bezbožne misli, nema strpljenja za druge ljude – ubistvo…nestanak Srba…to je bilo jedino razrješenje hrvatske tjeskobe…
Kako dalje?
Ovdje je nužno pojasniti nekoliko stvari. Naravno da u hrvatskom narodu jeste bilo, ima i danas, i biće uvjek, ogroman broj onih koji traže Božiji blagoslov, koji ištu civilizovani suživot sa drugima. Tu je bilo i biće onih kojima je na srcu neki oblik zajedničkog političkog života sa Srbima. Od hrvatskog nacionalnog buđenja sredinom 19.vijeka, pa do danas, na istorijsku scenu su stupali Hrvati koji su svoj narod vodili u pravcu uzvišenijih i plemanitijih ideja od one Starčevićeve.
Tako isto, i u vremenu dva velika srpska stradanja u Hrvatskoj, veliki dio hrvatskog naroda je ćutao pod represijom i u strahu za sopstvene živote. Neki su i položili živote da bi stali u odbranu Srba. Međutim, ovdje govorimo o tome da su postojali preduslovi u kolektivnoj svijesti da u jednom momentu Zagreb Hitlerovu vojsku dočeka sa cvijećem; da budući koljači Srba, bez traga otpora, uspostave državu u Hrvatskoj, i da krajem 20. vijeka 200.000 Srba napusti Hrvatsku sa kolektivnim oduševljenjem većine hrvatskog građanstva. Postojali su realni uslovi za zlo koje se desilo, isto kao što su postojali realni Hrvati koji su se tom zlu protivili.
Zašto danas, poslije toliko vremena, i poslije posljednjeg velikog progona Srba 1995.g., dominantna politika u Hrvatskoj nema druge okvire ni drugačiji put od onog da se narodne vođe slikaju na Pavelićevom grobu, da cijeli stadion skandira ustaški pozdrav, i da narodne mase lome i progone natpise sa ćiriličnim pismom?
Zašto? To je sada druga strana iste priče. Posao o kome je maštao Starčević, skoro da je doveden do kraja. Srba nema ni u približnom broju, u odnosu na njihovo brojno stanje prije ustaškog pokolja i prije Tuđmanovog razračunavanja sa sopstvenim sugrađanima. Hrvati su ostali sami u svojoj kući.
To je bila želja pomračenih umova. Ostvarila se želja pomračenih umova! I sad treba živjeti u toj kući. Kući u kojoj je ubijen brat, iz koje je protjeran brat, iz koje je prognana različitost. Kuća odjekuje podsjećanjem na prošlost. Ostao je domaćin sam sa svojom savješću. A to stanje je ponovo tjeskobno i teško…
Ima li pomoći, i ko može da pomogne Hrvatima u prevazilaženju takvog stanja? Posljednjeg stanja koje je gore od prvog – prema riječima jevanđelja. Da bi se hrvatsko društvo oslobodilo toga stanja, da bi se umirila savjest u sopstvenoj kući – ponovo su potrebni Srbi. Ali ne Srbi kao objekt mržnje, kao adresa za izliv nove tjeskobe… nego kao neko ko će svojim prisustvom, svojim životom i postojanjem, da izliječi smrtnu ranu na oba srca. Život i opstanak Srba u Hrvatskoj, put je izlječenja i dekontaminacije. To je mogućnost da se konačno, prostor današnje države Hrvatske, pokaže kao polje na kom je moguće graditi prostrano domaćinstvo, višespratnu kuću, dvorište sa više ulaza… Biće to bogatija i snažnija država, biće to čovječanski odnos dva brata, u kome svaki od njih, u ovome drugome vidi boljeg i plemenitijeg – samog sebe.
Mislim da autor nije kompetentan za analizu odnosa između Srba i Hrvata. Bolje bi bilo da pokuša da nam objasni odakle potiče nevjerovatna količina mržnje prema Srbima na Cetinju.
E blago onom koga srbomrzac Šora brani od Srba.
Srbomrzac ???
To si ti nešto umislio , nije „srbomrzac“ neko ko se nije posrbio nego ostao vjeran Crnoj Gori i crnogorstvu, nego onaj što śedi doma i …. o imaginarnom srpstvu koje je života koštalo milione srba i ostalih južnoslovena , a taj je srbomrzac .
A Perovića branim od vas takvije jer piše realno , jes da srbuje ali nije radikalan , što i priliči pravoslavnom popu .
A moj Peroviću , kako ovo posrbljeni laju za tobom , samo zato što realno pišeš , tako ti je to kad oće da budu veći srbi od pravijeh srba , a što ćeš ti tamo ne znam , nikad im valjat nećeš .
Mentalno stanje hrvata i jeste jedna šovinistička histerija , bolesno izgleda društvo i država kojoj su ustaše uzori , i sada kada su bukvalno sami u etničkoj državi i dalje šovinistički divljaju na zaprepašćenje civilizovana svijeta .
Mislim da su na takvo ponašanje podstaknuti od nekog kome je interes tenzija na Balkanu , kao što je i druga strana podstaknuta da rehabilituje četnički pokret koji je suštinski isti kao i ustački , isti im je cilj etnički čista država , bojat se nove Balkanske klanice , svo uslovi su ti mržnja , propaganda , manite vođe , još samo da taj neko naredi i eto krkljanca .
Otac Gojko ovim tekstom rehabilituje Pavelića i ustaštvo. To ne iznenađuje ako imamo u vidu da je njegov kolega Šerbo Rastoder, takođe kolumnista Vijesti, nedavno napisao kako ima razumjevanja za zločine Handžar divizije.
Uzgred budi rečeno, zaprepašćujuća je ta potreba pojedinih srpskih sveštenika da vode brigu o inoslavcima, za koje pred Bogom nijesu i ne mogu biti odgovorni .Zar su srpski episkopi pozvani da toliko brinu o vatikanskom jeresiarhatu i tako grozničavo nastoje da ga poštede kompromitacije Stepinčevom kanonizacijom, da moraju hitati papi na noge da ga ubjeđuju u to? Zar je jedan cetinjski sveštenik pozvan da brine o inovjernim Hrvatima i tako patetično medijski vapije ”ima li pomoći, i ko može da pomogne Hrvatima u prevazilaženju takvog stanja”?
Umjesto da grmne: ”Kako, braćo, da spasimo u Hrvatskoj ostatke zaklanog srpskog naroda koji danas ucjenama i sistematskom mržnjom, diskriminacijom i nasiljem na ulici, u medijima, u školi i na pragu njihovih kuća i crkava tlače i pokatoličavaju isti oni sa čijim se ”svetim ocem” i nastranim prelatima javno i tajno grle naši velikaši po Rimu, Beogradu, Dubrovniku, Mostaru i svim mogućim forumima i zborovima Istambulske patrijaršije!
jadni su bogoslovi kojim predaje pop s.perovic. Postoje danas ljudi koji poznaju istoriju malo vise nego ovaj unijat perovic koji se ocesao o papski prsten i naprsni kriz.
Sam naslov članka tipična je zapadnjačka uravnilovka između žrtve i dželata. Hrvati mrze Srbe, to je i danas iz dana u dan sve očiglednije. ali kako se jedan pravoslavni sveštenik usuđuje reći da njegov narod ISTO TAKO mrzi Hrvate?
Otac Gojko o stanju , na prostoru koji je bio dio teme teksta, nakon sprovođenja nakane ispisane u Starčevićevoj ideologiji, kaže da su ostali Hrvati sami sa svojom savješću. „A to stanje je ponovo tjeskobno i teško… Ima li pomoći, i ko može da pomogne Hrvatima u prevazilaženju takvog stanja? Posljednjeg stanja koje je gore od prvog – prema riječima jevanđelja. “
Ima pomoći. Može se pomoći Hrvatima. Međutim ta pomoć bi se mogla ostvariti mnogo lakše da mnoge današnje države, koje se smatraju velikim i moćnim i koje bi mogle biti velike i moćne, dakle da te države zaista hoće da pomognu stanovništvu koje živi na prostorima eks Jugoslavije, čime bi djelovali pozitivno na još šire prostore, jer pozitivne i negativne situacije djeluju povoljno i nepovoljno daleko šire, da pomognu da svima bude bolje. Nažalost te države koje bi mogle u ovome pomoći kao da svoj interes vide u tome da na prostoru eks Jugoslavije bude što gore.
Kada bi znale kako treba da pomognu i kada bi htjele da pomognu te države bi uzele učešća u ukidanju države Hrvatske i u podjeli njenih teritorija između Srbije, Italije, Mađarske i eventualno Austrije. Tako bi najbolje pomogli Hrvatima, a njihovo stanje u kojem su se, kako ispravno otac Gojko primjećuje, našli, zaista jeste gore od prethodnih stanja, stanja prije sprovođenja Starčevićevih ideja, mada i ta stanja nisu bila dobra i tada su se rađali preduslovi za ovo u čemu danas obitavaju.
Servi – od riječi Srbi, da ih ponize do kraja. U evropskim jezicima, npr. Slave – od Sloven, Englezi kojima su prvo roblje bili Poljaci, ostalo je ime za roba – po Slovenima. Kod Italijana isto: Schiavone – znači rob i Sloven. Isto tako za slugu – po Srbima – servi, Srbi su, no mi ne znamo svoju istoriju živjeli na mnogo većem prostoru. Lužički Srbi znači Srbi uz granicu ali je njih bilo više. Cijela Evropa je nekada bila naseljena samo Slovenima, to se vidi u toponimima, hidronimima, jeziku. Ali su Sloveni, isto kao i Srbi zatirani da o njima traga nestane. A onda se istorija pisala iznova. Bez njih.
Gojko Perović 2016.: ”Sve su prilike da je, na tim prostorima, do kraja 17.vijeka, broj Srba bio znatno manji od broja Hrvata.”
Francisko Leonardis,” čitave Srbije apostolski misionar” rimskog pape 1640: ”Na prostranstvima od Konstantinopolja do Istre pet šestina hrišćana jesu ljudi srpskog rituala – Servijani!”
Kaže autor: ”Život i opstanak Srba u Hrvatskoj, put je izlječenja i dekontaminacije.” Nevjerovatno kakav je to pristup jednog sveštenika okrutnim grijesima čitavog jednog naroda i njegove države prema drugom narodu Božijem, i kakav rječnik!? A pokajanje krvnika i njihovih vatikanskih ideologa za zločine nad pravoslavnim Srbima? Pokajanje kao priznanje hrvatskih opačina i ujdurmi koje su odnijele živote više od 1 500 000 Srba u Drugom ratu i prognale više od 500 000 srpskih duša, a od 1990. što prognale, što pobile više od 600 000 Srba! I pokajanje kao korjenita promjena života. Ovo je (ne)shvatljivo naivna priča. Tipična genetski modifikovana titoistička bajka o bratstvu i jedinstvu, bez stida pred srpskim žrtvama i njihovim potomcima, u krajnjoj liniji svojom mlakošću i zaboravnošću u službi urušavanja Pravoslavlja.
Poštovani brate , primorac zašto ne dalmatinac.Paštrovići i svi primorci su sami sebe zvali dalmatincima.
Kralj Nikola u proglasima i Njegoš ih naziva braćom dalmatincima.
Vladari Zete govore da su vladari Zete i gornje dalmacije.
Sv .Sava je episkop dalmatinski i dakijski.
Ne predavajmo ovo divno i jedno od najstarijih imena na ovim prostorima drugima.
Treba znati da i ovo što se danas zove crnogorsko primorje nije ništa drugo nego dalmacija
Mi Paštrovići nikada nismo bili ni Dalmatinci, ni Crnogorci, već Bokelji (Bokezi) -Srbi, naravno. Preporučio bih ti da čitaš Stefana Ljubišu.
Poštovani , Paštro.
Molio bi istoričare iz Boke da nam pomognu u ovoj bratskoj raspravi.Potrudiću se i sam da nađem neka fakta , sada samo par primjera.
Zasigurno su Vaši poslanici bili članovi Dalmatinskog sabora za vreme austro -ugarske okupacije. Složićemo se da to ne mora biti dokaz.
Karađorđe pred poslednju bitku piše proglas Braći Crnogorcima , Hercegovcima i Dalmatincima. Dalmatinci to se prvenstveno odnosi na narod od Herceg Novog do Ulcinja , kao što se Hercegovci odnosilo i na Banjane , Pivljane i Drobnjake npr.
Kralj Nikola pred balkanske ratove piše proglas braći Bosancima, Hercegovcima i Dalmatincima.
Pošto Bokelje nije pozvao , a Vas sigurno ne bi zaboravio i ako predpostavimo da niste ni Bosanci ni Hercegovci logično je da Vas kralj Nikola naziva Dalmatincima.
Za Srbina Zorića ljubavnika Ruske Carice Katarine pročitao sam podatak da je sav stečeni imetak izgubio na kocki od neke braće Paštrovića Dalmatinaca.
Kroz vreme mnoga se saznanja gube, tako je i dosta naše braće iz Katunske Nahije zaboravilo ili nisu čuli da su Srbi.
Kako god mi ostajemo braća Paštroviću , Dalmatinci ili ne ali Srbi svakako.
Mandušiću, Mandušiću.
Kralj Nikola nije nikada nogom kročio u Paštroviće, tako da i nije neki relavantan izvor za tvoju tvdnju. Ja više vjerujem našem Ljubiši, koji je jasno govorio i pisao da Paštrovići nisu Dalmatinci, već Bokezi.
Bratski pozdrav!
oce duhovni nas gojko, prastajte. ali pricati o nekoj kuci sa vise ulaza i stanara kada su hrvati u pitanju, znacilo bi bratiti se u 45. ili ranije i zaboraviti razne stvari. necu sada o tome kako sam u delu teksta osetio onu njihovu pricu o „dotepencima“, te pricu iz 90-tih u smislu kako su srbi svoju zemlju doneli na svojim opancima, tako neka je i odnesu. oprostite oce i moj brate u hristu, zmija nas je vec toliko puta ujela. prebilovci dva puta u razmaku od 40 godina. zar to nije dosta ? ne kazem da treba da radimo ono sto su uradili i rade oni nama, ali treba pisati afirmativno o tome da se srbi vrate na SVOJE u dalmaciju, liku. kordun, baniju, slavoniju. kada se budu stvorili preduslovi, eto razgovora. kako je moguce oce, da sledeca generacija posle prvog svet. rata, razmislja isto kao oni sto pravise zlo po macvi. kako je moguce da potomci onih iz ll svet. rata misle isto kao i portiri iz jasenovca, jadovnog, slunja, kozare…trajalo bi do navek. svaka slicnost je namerna. to je genetski kod. i kada vidim pusku o ramenu, kaze patrijarh pavle, ja znam da ona sluzi za odbranu… prastajte oce gojko, ali pitam se – koliko glava srbskih treba padne, a da mi hrvatima pricamo kako smo braca ? ja bih takvu politiku nazvao mentalnim mazohizmom ( koji je narocito dosao do izrazaja posle ll svet. rata), da je ne nazovem drugim imenom. jesmo mi braca, kada bi zagrebali malo po etnografiji i etnologiji , ali kada neko svakih 40 godina poteze na vas i na vasu decu noz, dolazimo vec na polje psihologije veceg stepena. ovo vase razmisljanje jeste dobronamerno, zato i jeste pravoslavni svestenik. ali zivot u paklu zahteva i druge metode borbe, pored duhovne. ziveo sam u toj visespratnoj kuci, kako kazete, pa su mi na fotografijama iskopane oci od strane sustanara. neka nasa braca i sestre su prosle neuporedivo gore, tako da je ovo moje nista, ali dovoljno da se pitamo da li je posle svega i danas ovo moguce? bojim se oce da je stvar nepopravljiva, bar za duze vreme, jer vidite sta se desava ovih dana – banjaluka i zemun su jos uvek neispunjene zelje, njihove i njihovih oceva i dedova… Uz pozdrav iz Sombora, oce Gojko zelim Vam svako dobro, prastajte meni gresnom i da duse i misli neprijatelja nasih budu ciste. Molim se za to.
Iz pojedinih komentara, osim jezive mržnje i šovinizma, izvire i elementarna nekultura, kada se hrišćanskim sveštenicima obraćaju sa „pope“, poput poratnih komunističkih komesara!
možda bi se moglo reći – samostalnijeg i politički zrelijeg.
Ne bi se moglo reci. I, zasto se, uopste, Vi bavite ovakvim pitanjima, to nije Vas posao. Vi nijeste ni politikolog, ni sociolog, ni istoricar. A, najmanje ste, izgleda (i nazalost), ono sto bi trebalo da budete – pop.
Zasto uvjek na srpskoj strani neko trazi razlog da se ustase ne mrze?
Lagani sastav oca Gojka.Koji možda ima namjeru da bude dobronamjeran , ali….
Ima mnogo sitnih detalja koji su nedorečeni ili preskočeni.
Naprimjer detalja da kod nabrajanja država koji vladaju „hrvatskim“ prostorom , što je u osnovi netačno , preskače se postojanje Srpske države kralja Tvrka od Zadra do i sa Nikšićem. Da ne govorimo da Đuraš Ilijić ( rodonačelnik dinastije Đurašinović Crnojević) čelnik cara Dušana upravlja Srpskom tvrđavom Skradin kod Šibenika.
Najbolnije je prećutkivanje uloge Vatikana u svoj priči. To i neki čudni papski prstenovi i nerazumnjive posjete Vatikanu Srpskih vjeskih velikodostojnika bacaju sjenu na ovakve tekstove.Mnogo toga viševjekovno veže braću Srbe iz Zete i Dalmacije ,da mi iz Dalmacije koje su zmije duže i žešće ujedale , ne poručimo neko svoje viđenje iz paklenog okruženja braći u.Crnoj Gori.
Čuvajmo se pseudoistoričarskih pričica papoekumenista.
Ovo što smo ovdje mogli pročitati o odnosima Srba i Hrvata na prostorima istorijske Dalmacije, Slavonije i male Hrvatske, na čije nas postojanje čak ni ne podsjeća,utapajući njihove nazive i sudbonosne istorijske istine u velikohrvatsku tvorevinu Pavelićeve, Brozove i Tuđmanove Velike Hrvatske i njenu ideologiju, tipično je VELIKOHRVATSKO stanovište prosječnih SRPSKIH intelektualaca, porođenih vatikansko-bečkom i brozovsko-evrounijatskom naukom usred komunističkog i evrounijatskog Beograda. Jedan sveštenik SPC, ignorišući istorijske činjenice, pa i činjenicu o vjekovnom postojanju neizbrojnih Srba katolika na svim ovim prostorima koji su upornim nasiljem Vatikana i katoličkih država koje su njima gospodarile,pretvoreni u Hrvate, bez imalo ustezanja usudio se da uglas sa militantnim papskim agentima i pavelićevcima Srbe naziva ”dvojnicima” Hrvata koji su donijeli sa sobom na ”hrvatske prostore” ”drugu vjeru i državotvornu svijes”t kojima su ”hrvatski identitet i njihova perspektiva političke emancipacije… bili ugroženi!” Ko još pita za nešto dr Nikodima Milaša i njegova naučna svjedočanstva o Pravoslavnoj Dalmaciji, ko zarezuje dr Jovana Radonjića i njegovu ”Rimsku kuriju u južnoslovenskim zemljama” ,da ne nabrajamo dalje…Bitno je jahati na talasu latinomanije koji se podiže i narasta u profesionalno-teološkom establišmentu Srpske Crkve školovanom po matricama fanarskih poklonika rimskog papizma!
A evo kakvu su trezvenost uma i čestitost duše do 20. vijeka imali Srbi katolici i kako su sami, svjedočili o svojoj prošlosti. Primjer don Antuna Baburice Dubrovčanina, koji se može pročitati na http://jadovno.com/arhiva/intervjui-reportaze/articles/nikola-milovancev-o-srbima-i-pravoslavnoj-veri-na-prostorima-danasnje-hrvatske-do-xx-veka.html
: ”Za razumevanje istorije srpskog naroda i Pravoslavne Crkve na području Dubrovačke republike izuzetno je značajan rukopis koji je godinama u tajnosti, plašeći se da će biti otrovan, pisao don Antun Baburica, župnik sela Orašac kod Dubrovnika. Taj rad pod nazivom „Prilozi kulturnoj istoriji Dubrovnika“ završen je 1947. g. a autor ga je krajem 70-ih godina prošlog veka, nekoliko godina pre svoje smrti, predao istoričaru Boke Kotorske, Maksimu Zlokoviću iz Tivta; zamolio je da se tekst drži u tajnosti do njegove smrti a posle toga pošalje Matici srpskoj i SANU, što je i učinjeno; Maksim Zloković je 1989. dva primerka izručio meni, rekavši: „Od toga što smo poslali neće biti ništa, čuvaj i objavi jednog dana!“ . Citiram župnika don Antuna Baburicu: „Na teritoriji dubrovačke republike od pamtivijeka i uvjek samo su se zidale crkve posvećene u čast Hristovu, sv. Duha, Bogorodice, Anđela i Svetitelja ISTOČNE, a nikad zapadne Crkve. Za ovaj dokaz ćemo navesti samo parohiske crkve, koje se nalaze na dubrovačkoj teritoriji. Zatim se navode : Dubrovnik i okolina (sledi popis 18 crkvi); Konavli (popis 8 crkvi) ; Ston i okolina s Mljetom: (popis 13 crkvi) i Pelješac s Lastovom (popis 10 crkvi). Zatim sledi zaključak: „Iz ovoga vidimo da su: a) sve crkve, koje su već postojale kada su došle u posjed Republike bile posvećene samo istočnim pravoslavnim Svetiteljima, iz čega izlazi da je i narod bio PRAVOSLAVNE VJERE; b) da su i one koje su kasnije za vrijeme republike građene isto tako posvećene istočnim svetiteljima, jer ih je narod podizao, a narodu su istočni svetitelji bili duboko u duši usađeni, te su koliko dubrovačke vlasti, toliko sama crkvena vlast, pa čak i sami franjevci koje su određivali da pokatoličavaju pravoslavni živalj, morali popustiti iz taktičnosti pred narodom, samo da postignu što jače svoj cilj, POKATOLIČENJE NARODA i učvršćenje Rimske crkve u narodu i da tako preko istočnih svetitelja narod fanatizuju. Svoje pak zapadne svetitelje postavljali su u iste crkve podižući u istim crkvama druge oltare i tako su ipak, zaobilaznim načinom, svoj cilj postizali“.
Da je Pravoslavlje nerazdvojno skopčano sa srpskim etnicitetom bilo izvorna vjera predaka današnjih Hrvata, svjedoči i izraz za Pravoslavlje široko rasprostranjen među Dalmatincima današnje Hrvatske – ”stara vira” u kome se ogleda njihovo izvorno, kaživa prevjere nepodmićeno pamćenje. Mnogi katolici u Splitu i okolici, npr,. kada ih muka stisne, odlaze pravoslavnim sveštenicima da im očitaju molitvu po ”staroj viri”.
Ovu istinu o porijeklu Hrvata nasilnim pokatoličavanjem Srba tijekom vjekova na svoj nepobitan način potkrjepljuju rezultati DNK ispitivanja današnjih Kroata koji su skandalizovali neoustašiju od Zagreba do Cetinja, a sa kojima bi autor ovog žalosnog teksta morao biti upoznat: Istraživanje genske podudarnosti i genskog podrijetla Hrvata, koje je proveo institut FA iz Zagreba, a trajalo je zadnjih devet godina, donosi najšokantnije od svih dosadašnjih otkrića vezanih uz podrijetlo Hrvata. Prema ovom uglednom institutu koji je zadnjih desetljeća prikupio više međunarodnih priznanja iz genetičkih istraživanja, na uzorku od 7230 ispitanika najveća je genska podudarnost kromosoma Y i haplotipa upravo sa slavenskim haplotipom srpskog naroda iz 10. stoljeća.Haplotip Eu7, odnosno takozvani hrvatski haplotip, moguće je povezati jedino s haplotipom Eu13, koji je takozvani starosrpski haplotip, a povezan je sa Srbima do 10. stoljeća. To bi otprilike značilo da su sve dosadašnje pretpostavke o podrijetlu Hrvata bile potpuno pogrešne i da nismo uviđali očito. Hrvati su potomci Srba koji su negdje tijekom 10. stoljeća prešli na područja naseljena manjim slavenskim plemenima, koja su se priklonila toj skupini te su negdje tijekom toga istog stoljeća preuzeli ime Hrvat (Xorbatus) – objasnio je dr. Milorad Pavić iz Instituta. http://news-bar.hr/vijesti/regija/okantno-otkrie-o-podrijetlu-hrvata
Ako su su Hrvati bar svojim pretežnim dijelom zapravo raspravoslavljeni Srbi, srpski renegati koji su sa novom vjerom primili i novi izrazito zapadnjački etnicitet, šta visoke diplomate i ovakvi tekstopisci same Srpske Pravoslavne Crkve u suštini čine kada ne samo da prećutkuju militantni savremeni papski prozelitizam nad ostacima svoga pravoslavnog stada u Velikoj Hrvatskoj i kada ne samo da mu se snažno i javno ne suprotstavljaju, nego se još grle i, na zor Bogu i kanonima, molitvaju sa njegovim papističkim i drugim ideolozima od Zagreba i Beča do Mostara i Beograda ? I kada tolikim zaboravom pokrivaju srpske mučeničke žrtve, jer za više od pola vijeka – nijesu gotovo ništa bitno učinili za razvijanje srpske samosvijesti o holokaustu izvršenom nad Srbima u 20. vijeku i utvrđivanje imena i ukupnog broja u masovnim pogromima od strane austrougarskih, njemačkih i hrvatskih nacista pobijenih pravoslavnih Srba, niti su žrtve popisali – niti napravili Muzej holokausta Srba Austougarske i Nezavisne države Hrvatske, koji bi srpstvu predočio razmjere istrjebljenja kojima je sistematski bivalo podvrgavano i opominjao ga na vječno pamćenje… Šta u suštini čine tom svojom indukovanom nesviješću, praćenom ekstatičnim ekumenjarskim ljubakanjima nad zgaženim i zaboravljenim grobovima naših Novomučenika, čiji je dan svenarodnog praznovanja, ustanovljen u vrijeme patrijarha Germana, u međuvremenu izbrisan iz crkvenog kalendara? Šta čine i onim strašnim mantrama o nepostojanju suštinskih razlika između Katoličke papske multinacionale i Pravoslavne Crkve Hristove, koje u svakoj zgodnoj prilici odmantrava prvi među jednakima u srpskom episkopatu, šireći u narodu neopisivu sablazan ? Ništa drugo do to da prave prilaze i utiru puteve nove unije, i razrađuju najneosjetnije načine za ostvarenje davnašnjeg vatikanskog sna – posljednje obmane i konačnog pokatoličenja Srba, u okviru agende Novog svjetskog poretka.
Bilo bi dobro da pop Gojko objasni zasto su Crnogorci negirani od strane Srba? Da li zbog svoje drzave i identiteta koji se nikako ne uklapa u bajku o „velikoj Srbiji“?
zivot i stina su daleko od tebe, ili si ti daleko od njih. uglavnom neka falinka jeste. …Pozdrav iz Sombora.
„Priča o tome zašto u Srbiji laž ima bolju prođu od istine – čak i situacijama kada je istina isplativija – veoma je stara. Slobodan Jovanović je na jednoj etapi svog razvojnog puta ispravno primetio da srpska sklonost (samo)obmanjivanju vuče koren iz mitomanske, da ne okolišimo – lažovske, srpske istoriografije, pa je pitao svog oca, Vladimira, zašto su tako masno lagali, na šta mu je otac odgovorio – nismo imali od čega da počnemo…“
(Basara, Bife Brioni, Danas 4.8.16)
See more at: http://www.danas.rs/dijalog/kolumnisti.881.html?news_id=324858&title=Bife%20Brioni#sthash.7swp5F2u.dpuf