Noć u fiskulturnoj sali

Piše: Nebojša Jevrić

Budio sam se dugo, gledajući u plafon na kome je bila velika ružna mrlja od vlage.

Napolju je sijalo sunce.

Prije nego što ustanem, htio sam da ispušim cigaru, posljednju cigaru za koju sam siguran da sam je štekovao u džepu vojničke bluze.

Ali nisam imao upaljača.

Negdje sam ga u mraku sinoć izgubio.

Pokriven ćebetom preko glave, do mene je ležao čovjek.

„Komšija, de otri zube”, rekao sam otpijajući golem gutljaj.

On je ćutao.

„Da nemaš možda vatre?”

Tek tada, primijetio sam krvavu jastučnicu, na kojoj je onaj do mene ležao.

Prenoćio sam u sali sa mrtvacem.

Do njega je ležao drugi. Nepokrivena lica. Onaj drugi koga u mraku nisam vidio.

Prethodnog dana upali su Hrvati sa dva transportera. Zapalili nekoliko kuća, poubijali one koji nisu uspjeli da pobjegnu. A onda su oba transportera, puna municije namijenjene opkoljenom hrvatskom selu Lovincu, odletjela u vazduh.

Ovu dvojicu sigurno su donijeli juče po mraku, iz Počitelja. I nisu imali gdje da ih smjeste.

Osjećao sam se kao Babeljev junak u jevrejskoj kući.

Velika zelena muva zujala je oko leša, kome je metak od protivavionca razdrobio čeljust.

A onda sam počeo da se smijem. Sjetio sam se kako prošli put, u ovoj istoj sali, nisam mogao da zaspim zbog hrkanja. Grmljavina granata i pucnji nisu mi smetali, ali hrkanje mi nije dalo da zaspim.

Ovi bar nisu hrkali.

Izvlačio sam se poput gmizavca, iz jazbine, žmirkajući na suncu.

Ispred autobusa, koji je dovezao dobrovoljce, čulo se psovanje, vika. Svi su jedni druge optuživali za ono što se juče dogodilo.

Dvojica su prijetila jedan drugom, a treći je pravio posao sa dječacima. Dvanaestogodišnjacima iz Medaka. Mijenjao je pištolj, šesticu, za automat.

Zaboravili smo petoricu ljudi na silosu kao kišobran kad zaboraviš, kao šibicu kad ti ostane na stolu.

Na stepeništu nekadašnje kafane, pretvorene u milicijsku stanicu, izležavali su se na suncu lokalni momci — srpska milicija, i pili rakiju iz obližnje radnje, čiji je izlog sinoć razbila granata. Na prozoru kafane pisalo je: Milicija. Ćirilicom. Prvi put poslije pedeset godina. Sva tri slova „I” bila su napisana latinicom”.

Oko podne stiže Dule Orlović, operativac iz Knina.

„Ajdemo, momci, ajdemo, dobri momci, garda je vojska, zar nije?”

Dule je odabrao sedamnaestoricu i krenuli smo nazad prema Gospiću, da izvlačimo petoricu momaka koje smo — zaboravili.

Iz torbice, koju je neko tu pored zida ostavio, izvukao sam dva okvira za svoj automat.

Kod arišove plantaže iskočili smo iz autobusa i krenuli kroz šumu. Niz brdo, nazad prema Gospiću.

Sa ivice šume vidio se silos. Između silosa i šume nalazilo se Inino skladište sa naftom.

Između skladišta i silosa cesta.

Na cesti, i sa jedne i sa druge strane, na rastojanju od osamsto metara nalazila su se dva transportera koji su tukli ulicu. Trebalo je da se jedna grupa spusti kroz skladište do ceste, da bi onoj petorici, koji su se nalazili na silosu omogućila da pređu ulicu.

Da bi spriječila transportere da priđu bliže.

Dugi Lainović, naivan kô francuska sobarica, kao slučajno kaže:

„Ideš ti, Jevra, Čeda iz Žitišta, Deda i Ravnogorac.”

Nisam imao vremena da se prepadnem. Straha ću se sjetiti mnogo kasnije.

Dan sunčan poslije sinoćne kiše, livada ostala nekošena, sve djeluje miroljubivo, tiho.

Lainović se dere, doziva Rada Šiptara koji je na vrhu silosa. Duboko ispred prvih linija, mi smo bez radioveze.

„Šiptar, silazi, dolazimo da te vadimo!”

Sa silosa se ne čuje niko.

Ne smijemo da krenemo dok nam se neko sa silosa ne javi. Pobiće nas Rade Šiptar. Na silosu imaju broving. Mogu da pomisle da smo Hrvati.

„Šiptar, dolazimo da te vadimo.”

Na kraju, Rade Šiptar se javlja.

Čuje nas on ali nas čuju i Hrvati.

„Jebo vađenje, rokajte bovu (transporter), eno je osamsto metara niz put”, kukuriječe Šiptar sa silosa.

„Silazi Šiptar, jebem ti mater.”

Niz Inino skladište, preko livade, više kotrljajući se nego trčeći, nas četvorica silazimo do ceste.

Čeda makazama od bajoneta siječe žicu.

Ulijećemo u kanal pored puta.

Čeda ispaljuje tromblone u pravcu gdje se nalazi bova. Transporter je predaleko i trombloni padaju po cesti.

Poslije pola sata Rade Šiptar i njih četvorica silaze.

Šiptar vuče dva sanduka sa municijom za broving.

A broving su bacili sa krova silosa.

„Ajde, novinar, uzmi, bre, ovaj sanduk.”

Krenuo sam da podignem sanduk, i odjednom čuo, baš čuo — kvrc.

Nešto je puklo, prsnulo, zaškripalo mi u leđima.

Osjetio sam oštar bol u kičmi i više iz polusagnutog položaja nisam mogao da se pomjerim.

Pomislio sam da me je pogodio metak. Ali nije bilo krvi. Čeda, Rade Šiptar, Deda Mladenović, trčali su prema šumi dok su ih ostali pokrivali vatrom.

A ja sam stajao nasred livade u polupognutom položaju, sa dva sanduka municije, i nisam mogao da se maknem.

Kućica na četiri kokošije nožice se okretala.

„Daj, baba, glavu!” — vikao je kolac.

Ukočilo me. Išijas. Sekundi su mi izgledali kao sati. Ne sjećam se o čemu sam mislio, da li sam se plašio, znam samo da nisam mogao da povjerujem da mi se to desilo. Sam nasred brisanog prostora, između dvije zaraćene vojske, posljednji Srbin u Gospiću, ukočen, u podne.

„Furaj, piskaralo, koji ti je moj!”

„Ne mogu da se pomjerim”, htio sam da viknem, ali usta su mi bila suva.

A onda je metak od protivavionca rascijepio drvo ispred mene. I ja sam skočio kao zec.

Dalje se ne sjećam.

Tih sto metara što mi je preostalo do šume pretrčao sam, kasnije su mi pričali, kao Ben Džonson. I srušio se u zaklon. Sanduci sa municijom ostali su na livadi.