Zvizduk sa Sinjavine

Janko Jelić, književnik
Piše: Janko Jelić
Ne, nije štamparska greška u naslovu, zaista piše i treba da piše Zvizduk. Moja baba, koja je rođena i vijek provela na Sinjavini, a i danas počiva podno planine, tako je zvala mene i moju braću kad bismo kroz kolibu ili oko kolibe u dokolici zviždali.
„Neka ti zviždanja!“, opominjala je.
„A što, baba? Šta mari da malo prozviždukćem?“, pitamo mi.
„Zato, jadi te ne znali, što će ti to zviždanje preći u naviku, pa ćeš tako nastaviti da zviždukćeš i u školi i na džadi, pa će te đeca unaviđeti i početi da ti se sprdaju i prozvaće te Zvizduk sa Sinjavine i niko ti taj nadimak maći neće. A ti, koje si pameti i kako si miran, odma ćeš uzeti da se svađaš i da se biješ. I eto ti jada i muke, neko će ti zbog toga zviždukanja glavu razbiti.“
Govorila baba tako i ponovila stotinu puta sve dok nijesmo utuvili. Nema zviždanja da ne bismo postali Zvizduci koji zbog svoje osobine dobijaju pogrdne nadimke, a svrh nadimaka i ćuteke. Tako smo u nedostatku zviždukanja sve češće ćutali. Ono jeste, mogli smo zviždanje i kakvom lijepom pričom zamijeniti, ali, pravo da kažem, uvijek mi je bilo milije da zviždim nego da zborim. Zbor i razgovor je za pametne i učene ljude, a ja i ovi moji nijesmo od te avetne fele. Riječi su, brate, teške, mora se o njima i misliti, a sa zviždanjem ti je mozak na otavu. Osim toga, vazda mi je merak bio zviždukanje i kad su mi merak zabranili svi od babe pa do gradske pestokupljevine, onda neću, vala, ni da zborim. Najmilije mi je da ne kamenim. Kako meni tako i cijelome mome bratstvu i plemenu.
No, i u ćutanju nema nekoga zadovoljstva, mora se čovjek nečim zanimati. Dok smo imali koga ili šta da čuvamo bili smo ili čobani ili vojnici. Neko je bio i milicajac. Neko i ćuteći špijun. Ali, taman kad smo mi posmicali stoku, nekako se u isto vrijeme desilo da na pazar odu i narod i država. I tako se više nije imalo šta čuvati niti oko čega mučiti. I šta će čovjek u toj dosadi nego da izađe na izbore i glasa, za DPS ili nešto njemu slično. Tako smo umjesto Zvizduci koji dobijaju po labrnji postali Glasači koji dobijaju pozasluzi. Ne bih da se, pravdam, obraza mi, ako ga još mogu imati, ali čini mi se da mi i nijesmo htjeli da sve ovo bude ovako. Ali, nije i da nijesmo slutili, a biće da je neko i mogao znati i dokučiti, da će dogodine umjesto naših gubica, brkova i vilica Sinjavinom zviždati duge i malo duže cijevi, meci, mine, đipovi i druga čuda koja služe da bi zviždala ljudima kroz mozak i kroz srce.
Šta da dalje kažem, nebih ni znao koliko smo krivi da ovih dana nijesmo krenuli da, ko bajagi, branimo tu našu planinu. Skupili smo se ko što znamo i krenuli složno i bez zvižduka. Sve birani bivši Zvizduci naoružani sjećanjima i dragim uspomenama, da se ne pometemo na onoj visini umotani u licemjerje, ali ne ono staro prevaziđeno i lažljivo, već u ovo savremeno, evropsko. I, ko po đavolu, sretosmo jednog od poslednjih koji je ostao na Sinjavini i koga baba nije uspjela da ubijedi da prestane sa zviždukanjem.
Pitam ga, ko što mi basta, šalbeno:
„Obraza ti, jesi li ti potonji Zvizduk sa Sinjavine?“
„Nijesam, ima ih još nekoliko. Ima ti jedan iz Šarana, jedan iz Tare, jedan iz Lipova, jedan s Vratla, a počesto nam bane i jedan Brđanin. Tako da nas ima šestorica. To je da ja znam, a može biti da bi se još neki našao, nego se s nama ne druži.“, veli on.
„Ajde s nama!“, zovem ga ja.
„Bih, obra za mi, nego mi se sad nešto prizviždukalo, pa kad se malo izmeračim stići ću vas ja.“
„Dobro, samo nemoj da ti se oduži, jer nam nije do čekanja.“, požurujem ga da nas bude više kad banem na zborno mjesto pred kamere.
„A, koja je preša?“, pita Zvizduk sa Sinjavine.
„Krenuli smo, bolan, da branimo Sinjavinu, da njome ne zvižde granate, već da je sačuvamo čistom i slobodnom za zviždanje vjetra i još po kojeg Zvizduka poput tebe.“, zvanično mu saopštismo.
„A, to je, dakle, u pitanju“ – zamisli se Zvizduk sa Sinjavine, pa me upita – „Bogoti, ko vlada u Žabljaku?“
„Čuš ko, pa DPS.“, dočekasmo svi mi bivši Zvizduci ko iz topa.
„A, u Šavniku?“
„Isto!“
„A u Mojkovcu?“
„Ih, još pitaš!“
„A u Kolašinu!“
„Ni tu se ne damo!“
„A u Bjelopavlićima?“
„Tu smo ti jaki ko crna zemlja!“, ponosno zaključismo.
„E, onda ja neću s vama!“, reče Zvizduk sa Sinjavine i odzvižduka niz planinu.
„Stani, jadan! Ako ne kreneš s nama danas možda ćete već sjutra ubiti grana NATO pakta!“, opomenusmo ga potonji put.
„Neće mi ni od toga biti gore. Ionako ste me vi bivši već napola ubili…“, dobaci Zvizduk sa Sinjavine i nestade u Sinjavini, a nas ostavi gdje nam je i mjesto da budemo po svemu bivši Zvizduci bez zvižduka, bez obraza, bez nade, samo sa licemjerjem.
Ma, baba je za sve kriva.
(Autor je nagrađivani srpski književnik)
Dobar!!!