Živim, dakle ne postojim
1 min read
Mihailo Medenica
Piše: Mihailo Medenica
Da ga vazda pominjemo, da se zdravimo njime, da se nazivamo njime, da se psujemo i blagosiljamo njime, da se mrškamo i dozivamo Kosovom i Metohijom opet je premalo!
Što, nešto ćemo promeniti ako nam je uvek na usnama?!
Što ga više pominjemo više će biti naše..?
Ne, ne treba baš ništa da menjamo nego da ne dozvolimo da se promeni šta! Ne može ono više biti naše nego što jeste, već ne smemo učiniti da nas ubede kako je manje nego što je, shvataš?!
Svetinja je zavet- zavet se ne da, život se daje a život je zaista život kad imaš za šta da ga daš, a mi smo blagosloveni da imamo!
Lažu da je život vredan samo ako ga jadno čuvaš za ne daj Bože, već je večan samo za daj Bože, a nama je Bog dao žalio nije!
Pa, sad svi treba da postradamo zbog toga?!
Ne, postradaćemo ako poverujemo u laž bezumnika da ga je previše za nas! Da je zavet i ako zavet izdamo! Da je valjanije umirati svakom zorom negoli radovati se smrti tamo gde neće jalovo naricat nad tobom!
Da nestanemo svi do jednog zbog večnog života na Kosovu i Metohji?! Volim ga i ja, ali..
Ne zbog života večnog, već da večno ostane života kako oni za nama ne bi tumarali po opelima sebi no mršnuli oluje kad ih upitaju: ko su, šta su i odakle su?!
Pa, znaće…
Neće! Mi ih osuđujemo da ne znaju ništa jer smo sebično odvažni u ćutnji!
Nije nesoj jak što je silan već što smo nesoju pomogli da nas rastereti krstova ko da su okovi, a metne okove da se prekrstiti ne možemo!
Nesoj je grlat koliko smo mi tihi!
Nesoj vidi dalje od nas jer smo se mi povili da pogleda preko nas, a ne zato što je nadrastao planine!
I da bi se sve to promenilo dovoljno je sam da ne ćutimo, je li?!
Da! Ima li išta više i jače od toga?! Reč je sve i sve je reč, seti se…
A, dela?!
Reči nose dela sa sobom. Zvona pozivaju na liturgiju…
Ne trude se nesoji i da izdaju i nesoji da nam otmu šaku svete zemlje već reč o njoj.
Ćutimo li Bogorodica Ljeviška je te kamen na kamenu koji je lako satrti, ali rečju taj kamen su sama nebesa i nema te sile koja na reč može udariti a ne olupat se o nju ko valna o mramorje…
Na reč nam je pogan udarila znajući da narod tišine umire svakim treptajem.
Svetinju će nam nesoj izdati i pogan oduzeti kad zašaku zemlje ne budemo imali reč!
Reč da čitava vaseljena stane u nju kad je reknemo!
Reč da nas uspravi da niko prek nas pogledivati ne može!
Reč da se u pustom mraku ne mimoiđemo s većnošću, no da nazovemo jedno drugome dečanske visine!
Reč, dobri moj, koja će vazda kao prethodnica ići život ceo pred nama…
Reč zbog koje nas nad odrom neće žaliti što nas nema, već slaviti što nas je bilo i što će nas biti!
Oslobodimo reči iz bukagija i shvatićeš da su rešetke samo prividi…
Seti se, Hrist na krstu nije mario za klinove i rane, već za reč!
Seti se pre negoli što sledeći put progovoriš šapatom u mraku da se slučajno ne poznamo!
Seti se kad kudiš nesoja da nemaš prava na to- on ti je zatražio reč, ćutke si mu je dao pa sad ne znaš kud bi s tolikom tišinom..?
Ne trguju bednici našim životima, dušama, svetinjom, već time što smo pristali da za njih nemamo reč: život, duša, svetinja, vekovi, preci, potomci, ne dam, neću, ne može…
Reč je sve i sve je reč…
Pročitajte još:
Da bi neko znao dobro ćutati, mora znati dobro govoriti. Treba znati ćutati, ali i reći kad treba. Imati petlju stati pred dušmane i reći OVO JE MOJE!Nemam oružje, nemam silu ali imam život, tolili koliki je, da branim njime, i Boga da me odbrani, a i ako ne odbrani, neće mi Svevišnji ostati dužan! DOGODINE U PRIZRENU!