Završava li se u Podgorici 14. maja sjećanje na pobjedu nad fašizmom, a već 15. piše nova neonacistička istorija?

Crna Gora ne smije dopustiti da na crvenom tepihu dočeka Volodimira Zelenskog – čovjeka koji je od Ukrajine napravio grobnicu slobode, pravoslavlja i ljudskog dostojanstva. Ukoliko se zaista 15. maja dogodi njegov dolazak, Podgorica ne smije biti grad mrtvog glasa već mora postati simbol mirnog građanskog otpora, a ne državne kapitulacije.

Iako mediji već najavljuju Zelenskog kao gosta, upečatljivo je da do danas nijedna zvanična najava posjete nije stigla Upravi policije, niti se u javnosti pojavio bilo kakav detaljan protokol. Samo nagovještaji, šapatom potvrđeni od strane predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, koji poručuje da „postoji mogućnost“ da bude domaćin ukrajinskom predsjedniku. Izgleda da se, kao u kakvoj mračnoj predstavi, događaji od državne važnosti kriju od javnosti, a pripremaju iza kulisa – mimo institucija, mimo glasa naroda, i mimo zdravog razuma.

„Ne bih još zvanično ništa potvrđivao“, rekao je Milatović – a u istom dahu dodao kako bi tokom eventualne posjete Zelenskog mogla biti potpisana čak i deklaracija o prijateljstvu između Crne Gore i Ukrajine.

Kome i čemu prijateljstvo sa režimom koji guši pravoslavlje, progoni sopstveni narod, suspenduje izbore, zabranjuje opoziciju i hapsi djecu da bi ih slao u rat? Da li Crna Gora pod „prijateljstvom“ razumije saučesništvo u geopolitičkim eksperimentima nad stradalnim narodom?

Milatović – predsjednik građana ili domaćin NATO marionete?

Umjesto da kao šef države zauzme principijelan stav i odbije saradnju sa čovjekom koji je Ukrajinu pretvorio u bojno polje velikih sila i žrtvovao milione nevinih života, Milatović šapatom najavljuje „moguću posjetu“, potpisivanje više sporazuma, pa čak i potpisivanje „sporazuma o prijateljstvu“. Istovremeno, najavljuje i dolazak predsjednika Evropskog savjeta, Antonia Koste, samo dan ranije – 14. maja. Da li se u Podgorici 14. maja završava sjećanje na pobjedu nad fašizmom, a već 15. maja počinje nova, NATO-pisana istorija?

Crna Gora ovim gubi neutralnost, ali i moralni temelj. Umjesto da slavi 9. maj kao dan pobjede nad nacizmom, od 15. maja prijeti joj sramota da ugošćuje onoga ko Banderu naziva herojem, a svoju zemlju pretvara u logor bez slobode.

Ko je Zelenski, i šta on stvarno predstavlja?

• Zabranio je 11 opozicionih partija, uključujući najveću prorusku platformu.

• Sproveo progon Ukrajinske pravoslavne crkve – monasi pod istragama, hramovi oduzimani, sveštenstvo hapšeno.

• Organizovao mobilizaciju bez milosti – starci, bolesni, maloletnici ne izmiču hapšenjima na ulicama.

• Ukinuo slobodu medija i govora – novinari i disidenti nestaju, izbori otkazani, parlament pretvoren u dekor.

• Proglasio za heroja Stepana Banderu – nacističkog kolaboracionistu odgovornog za pokolje nad Srbima, Rusima i Jevrejima.

Može li Crna Gora istovremeno slaviti 13. jul i potpisivati sporazume sa naslednicima Sila osovine?

Ako dozvoli da bude domaćin čovjeku koji pravoslavlje progoni, istinu ukida, a slobodu prezire – onda Crna Gora gubi i svoju dušu i istorijsko pravo na ponos. Ne može se slaviti 13. jul i Trinaestojulski ustanak, a istovremeno dočekivati čovjek čiji režim predstavlja sve ono protiv čega su se naši preci borili – sa barjakom, puškom, ali i molitvom.

Nijemi posmatrač ili glas savjesti?

Podgorica tog dana mora progovoriti i to ne protiv ukrajinskog naroda – već u njegovo ime, jer ukrajinski narod zaslužuje slobodu, a ne marionetski režim. Zaslužuje mir, a ne geopolitičku klanicu; i budućnost, a ne diktaturu.

Građani Crne Gore, koji znaju šta znači čast, borba i istorijska odgovornost – ne smiju 15. maja nijemo gledati kako se neonacizam pakuje u pakovanje „prijateljstva“.

Pročitajte JOŠ:

Posjeta Zelenskog i (anti)fašizam: Hoće li Podgorica poći stopama agresivne manjine sa Cetinja?